Postaju li šibenski vaterpolisti i vaterpolistice na (ne)posredan način propagatori ne samo sporta, već i turizma Krešimirova grada!? To pitanje ima itekako težinu, jer poslije Europskog prvenstva u vaterpolu za kadetkinje, bazen u Crnici okupirat će na kvalifikacijskom turniru LEN-kupa Španjolci (Sant Andreu), Rusi (Shturm Ruza), Švicarci (Caruge Geneve) i Talijani (Telimar Palermo).
A uloga sporta kao najboljeg (turističkog) propagatora Lijepe Naše bila je i više nego lako uočljiva kod nedavne službene najave da će niskotarifni Ryanair uvesti 9 novih zrakoplovnih linija za Zagreb. Predstavnik te popularne zrakoplovne kompanije najavio je veliku novost, odjeven u dres sa crveno-bijelim kvadratićima, kojim su Dalićevi izabranici igrama i rezultatima osvojili gotovo cijeli svijet. Spomenuti Irac smatrao je da će se i na taj način dodvoriti hrvatskoj javnosti i potencijalnim putnicima.
Javni poklon
Vjerojatno je, međutim, da bi se spomenuti gospodin negativno iznenadio, kad bi doznao kako hrvatski gradovi, županije, pa i cijela država financijski tretiraju uspjehe naših sportaša, koji su se i sa zadnjih Olimpijskih igara vratili sa osam osvojenih medalja.
Irčevo pojavljivanje u dresu Luke Modrića, Davora Šukera i ostalih, te njegov javni poklon hrvatskom športu, na nezgodan su se način poklopili s viješću da je Gradsko vijeće Splita odbilo potpisati aneks, što govori da sedam milijuna kuna godišnje valja izdvojiti za košarkaše Splita. Kluba, koji je u očiglednoj krizi, a koji je, valja podsjetiti u minulom stoljeću proglašen najboljim košarkaškim klubom u Europi.
Istodobno, iz Zagreba stižu neslužbene informacije kako je zagrebački sport, poslije smrti Milana Bandića (op.p. zašto ne bismo kazali i nešto pozitivno o pokojnom i kontroverznom zagrebačkom gradonačelniku!?), gotovo na izdisaju jer nova gradska „vlada“ baš i „nema sluha za sport“. Točnije, da su u opasnosti veliki europski klubovi, košarkaši Cibone, vaterpolisti Mladosti i rukometaši Zagreba.
Ako se iz zagrebačkih visina spustimo na naše šibenske (ne)prilike za tren ćemo konstatirati kako je na Baldekinu, osim manjka kvalitetnih igrača, jednako problem nedostatak kuna. Problem, koji se ne smije rješavati (negativnim) emocijama, kao što je bio ne tako davni pokušaj fuzije nekad dva šibenska košarkaška prvoligaša, već razumnom strategijom gradske „vlade“, šibenskih gospodarstvenika i klupskih čelnika.
Neprihvatljiv tretman
Iako su u zadnjih nekoliko godina napravljeni mali pomaci u financiranju sporta, jasno je da je nešto više od pet milijuna kuna, koliko grad izdvaja za „golu“ aktivnost šibenske sportske obitelji, premalo za nemali broj (prvo)ligaša, veslača, plivača... Da je šibenska (financijska) situacija samo slika i (ne)prilika zajedničke, hrvatske stvarnosti. Politike, u kojoj sportske legende poput Vlade Stenzela (op.p. mirovinu uživa u zaleđu Skradina), Mirka Novosela i ostalih silno prosvjeduju zbog činjenice da u većini hrvatskih gradova tretman financiranja sporta i kulture ima neprihvatljiv odnos od 13:1 u korist kulture.
A naš je Šibenik, primjerice, neovisno o simpatijama prema Goranu Višnjiću, jamačno puno poznatiji po Draženu Petroviću i Perici Bukiću.
Potonji nam je pomogao da se vratimo početku teksta, gdje je je u središtu vaterpolska priča. Informacijom, koja govori da je u šibensku Školu vaterpola krajem ljeta upisano samo nešto više od 20 dječaka. A malo nas tko može uvjeriti da neprimjereno financiranje sporta nema nikakve, ama baš nikakve veze s tim podatkom.