StoryEditor
OstaloValentina Blažević

Ovu mladu damu i kninsku sportsku kraljicu s razlogom slavi cijela Hrvatska: napravila je čudo na Europskom prvenstvu

Piše Ivo Mikuličin
17. siječnja 2021. - 08:55
Valentina u naletu

Ako vam se iz Vrlike, opjevane u Gotovčevom „Eri s onog svijeta“ žuri prema Šibeniku, onda ćete put skratiti tako da krenete preko planine Svilaje. Za samo tri kilometra stižete do Maovica, sela od stotinjak žitelja. Mjesta koje je dosad bilo poznato po pršutani „Svilaja“, malom pogonu voćnih likera i rakije, te ovčarstvu, a od prosinca minule godine i po 26-godišnjoj Valentini Blažević, rukometašici koja se vratila s broncom oko vrata s nedavnog Europskog prvenstva. Dami koju s razlogom slavi cijela Hrvatska, posebice Dalmacija. Od Splita, gdje je rođena, do Knina, gdje je počela svoj rukometni put. Od već spomenutih ćaćinih Maovica do Ploča, gdje ju je kao tinejdžerku prigrlio rukometni prvoligaš „Dalmatinka“.

- Knin je moj dom i uvijek ću mu se vraćati gdje god bila, igrala ili živjela. Tu je moja obitelj, uspomene iz djetinjstva, moj momak, prijatelji i prijateljice… Ćaćine Maovice su, pak, najuži zavičaj, moje selo. Prekrasna, netaknuta priroda, velika ledina ispred stare kućice, voda iz bunara, teletina ispod peke… To su moje Maovice – za tren se emotivno otvorila Valentina.

Nećete lako na zemljopisnoj karti pronaći ni sadašnju (klupsku) adresu naše simpatične sugovornice. Sibiu ili, kako ga Nijemci zovu Hermannstadt, a Mađari Nagyszeben u srcu je rumunjske pokrajine Transilvanije, najpoznatije po strašnom grofu Drakuli.

Bliži je srpskoj granici nego Bukureštu. U tom su dijelu svoje države Rumunji zapravo manjina, najbrojniji su Mađari. Posebice u najvećem gradu Cluju.

- Ja živim u Sibiuu, a klub je iz predgrađa gradića Cisnadie. Otuda i klupsko ime Magura Cisnadie. Nešto slično njemačkom nogometu, gdje je prvoligaš Hoffenheim iz malog mjesta, a klub dobrim dijelom naslonjen na puno veći Sinsheim. Naravno da su mi rumunjske suigračice čestitale na medalji. Zbog mene su pratile nastupe hrvatske reprezentacije, žestoko navijale za nas. Dakako, s izuzetkom utakmice Hrvatska – Rumunjska, ha, ha… - locirala je naša sugovornica svoju rumunjsku adresu i klupske boje.

A upravo pobjedom u utakmici s Rumunjskom Valentina i suigračice počele su ozbiljno trasirati put prema medalji. Iako svjesne da malo tko vjeruje u njihov nemali uspjeh.

- Nismo se uzbuđivale zbog toga što su nas hrvatski mediji, sa časnim iznimkama, ignorirali. Znale smo i da je Savez već rezervirao povratne zrakoplovne karte, kao da nećemo stići do polufinala. I mi smo imale već pripremljene planove za (pred)blagdanske dane u Hrvatskoj s gledanjem utakmica, poslije kojih će se dijeliti medalje. No, optimizam i naša nesporna „kemija“ su rasli iz utakmice u utakmicu. Nema sumnje da je dobri duh naše reprezentacije moja najbolja prijateljica Ćamila Mičijević, da su najbrojnije igračice zagrebačke Lokomotive, ali što bi sve to vrijedilo da ostatak reprezentacije nije disao jednako. Kao prava sportska obitelj. Napalile su nas, priznajem, dodatno Dankinje, koje su se prepotentno oglasile prije susreta za broncu, smatrajući da nemamo ni minimum šanse za pobjedu. I u pravu je bila naša Ćamila kad je rekla: „Ne možeš nas pobijediti u novinama, moraš to učiniti na parketu – otvorila se Valentina, koja je poslije blagdana već otputovala za Transilvaniju.

Raspucana je Kninjanka od malih nogu, kažu njezini roditelji i prijatelji, bila gotovo opsjednuta sportom. O tome svjedoči i minijatura iz njezina ranog djetinjstva. Točnije, u kninski je dječji vrtić išla samo dva dana.

- U rodnom Splitu sam se kraj kuće već kao trogodišnjakinja igrala svaki dan do mile volje. Po budnim okom bake, koja je prekidala moju zabavu samo pozivom na ručak ili popodnevni sendvič. Kad smo se preselili u Knin, baka je ostala u Splitu, pa je vrtić bio moj jedini dječji izbor. No, tamo sam izdržala kratko. Tamo mi je bilo dosadno. U vrtiću se više priča i spava nego igra. A ja sam bila najsretnija kad mi je društvo činila lopta. „Radije ću biti sama kući nego u vrtiću“ – objasnila je petogodišnja djevojčica začuđenim i pomalo ljutitim roditeljima.

Otac Ante ju je kao bivši rukometaš i nogometni sudac bolje razumio. Prepoznao je da ima djevojčicu kojoj je od malih nogu bilo jasno što želi. Pravu dalmatinsku curicu, čvrstog karaktera i jasnog cilja. To je i shvatio i njezin prvi kninski trener, pokojni Zdravko Đumlija. Baš kao što je bilo jasno da je ženski sastav RK Knin vrlo brzo postao tijesan za njezine ambicije.

- Nije bilo lako poslati 16-godišnju djevojčicu od kuće, no ćutio sam da je prvoligaš „Dalmatinka“ iz Ploča idealan za njezin daljnji razvoj. To više što ju je tamo dočekao prokušani rukometni pedagog Ante Jerković i kasnije njegov sin Ivan. I, očito, nisam pogriješio - ispričao nam je otac Ante, zaposlenik muzeja na kninskoj tvrđavi.

A simpatična Kninjanka nije nikad zaboravila dane u dresu „Dalmatinke“. Prije završnih utakmica za odličja ona i sjajna vratarka Tea Pijević poslale su posebne pozdrave navijačima iz lučkog grada blizu ušća Neretve.

- Nikad neću zaboraviti Ploče. Tamo su me primili kao svoju. Vjerojatno su u meni prepoznali ne samo nadarenu igračicu već i čvrstu, tvrdoglavu Dalmatinku. Konačno, tamo sam se spojila s našom sjajnom reprezentativnom vratarkom Teom Pijević. Upoznala sam ne samo Teu, već i bezbroj dobrih ljudi, prijatelja. S Teom sam šest godina igrala zajedno. Ne samo u Pločama – ne krije Valentina simpatije za taj dio Dalmacije.

Poslije Ploča, za razliku od većine ostalih nadarenih hrvatskih rukometašica, Valentina Blažević nije potpisala za „Podravku“ ili „Lokomotivu“. Put do reprezentativnog dresa pronašla je u malim „Sesvetama“. Htjela je igrati što više, a znala je da to, primjerice, u „Podravki“, gdje dominiraju strane igračice, nije moguće.

- U „Podravku“ nisam završila stjecajem okolnosti, dok sam između Lokomotive i slovenskog Krima izabrala Ljubljanu. Možda je tako i dobro da se dokaže kako hrvatske igračice mogu uspjeti, ako i ne igraju za „Podravku“ i „Lokomotivu“. Mnogi me, međutim, pitaju zašto sam poslije velikih klubova, kao što su slovenski Krim ili poljski Lublin, završila u rumunjskoj Maguri !? Očito, ne poznaju koliko je jaka rumunjska Prva liga. Iz jednostavnog razloga, što Rumunjke, za razliku od nas Hrvatica, nerado odlaze igrati preko granice. Financije su jedan od razloga za to. Možda najbitniji. Lijepo mi je u srcu Rumunjske, poštujući nepisano pravilo u sportu da strana igračica mora biti osjetno bolja od domaćih, ako želi „pravu“ poziciju u sastavu. Jedino ne smijem u mislima prečesto lutati prema Dalmaciji i mom Kninu. Srećom, impulsi nisu toliko skupi, pa mi ćaća Ante, sportski fanatik, svojim pozivima nerijetko djeluje kao telefonski apaurin – otkriva i priznaje Valentina, nimalo ne skrivajući da je zakleta Dalmatinka.

S brončanom medaljom oko vrata Valentina Blažević je iz velikog svijeta odmah požurila u svoj mali Knin. U zagrljaj roditeljima, u susret prijateljima.

- Nemate pojma koliko je moja Valentina jednostavna osoba. Blagdanski su nam dani samo potvrdili da je i dalje spremna pripremiti obiteljski ručak, ispeći kolače… To je odlika djevojaka koje su se osamostalile od tinejdžerskih dana. Posebni joj je gušt prošetati Kninom, gradom njezine mladosti – otkrio nam je otac Ante.

„Ponos Knina“, tako su Valentinu najčešće etiketirali žitelji Zvonimirova grada. Baš kao što su jednako ponosni i na europsko srebro, koje je Matea Jelić osvojila u taek-won-dou. Kao ponos Knina i Šibensko-kninske županije Valentinu je sa zadovoljstvom ugostio župan Goran Pauk, nekad uspješni nogometaš Šibenika i Hajduka.

Ostalo je dvojbeno zašto taj jasni znak pažnje i priznanja nije slijedio kninski gradonačelnik Marko Jelić. Zašto nije povukao logični potez, kojim bi Valentini priznao da je kninski ponos!? Tome se posebno čudi Jure Zečević, koji je 16 godina obavljao funkciju predsjednika Kninskog sportskog saveza, te svjedočio odrastanju sportskih zvijezda i zvjezdica kao što su Valentina i Matea, atletičar Marko Čeko

- Ne krijem da sam time razočarana, ali ne opterećujem se tim i sličnim stvarima. No, kako preskočiti činjenicu da su ostali kninski sportaši poslije velikih uspjeha imali primanje kod gradonačelnika, a ja nisam dobila ni čestitku!? Možda se gradonačelniku Jeliću i ostalima iz gradskog vodstva moja medalja čini nedovoljnim uspjehom!? Mogli su mi čestitati preko društvenih mreža, ako već gradonačelnik nije htio to osobno uraditi. No, njegovo ignoriranje neće me spriječiti da i ubuduće ističem svoje korijene i svoj Knin. Kao što sam to neprestano činila tijekom Europskog prvenstva u Danskoj – čvrsto i ponosno će Valentina.

I tako, malo-pomalo, došli smo do zadnjeg pitanja, koje krije malu igru riječi ili „Gdje će Valentina za Valentinovo?“
- Valentinovo se, ako niste znali, poklapa s mojim rođendanom. Rođena sam 14. veljače. Već godinama sam tog datuma na putu ili igram utakmicu. Da imam priliku za to sigurno bi Dan zaljubljenih proslavila s mojim dečkom u mome Kninu. Aktualne (ne)prilike čine takvu mogućnost nemogućom misijom – zaključuje Valentina.

15. travanj 2021 07:05