Šibenski boks dugo je bio vezan uz ime Ivice Perkovića koji se okušao i u profesionalnim ringovima, no posljednje vrijeme Mate Rudan, perjanica je ovoga sporta, koji ima jako puno poklonika diljem svijeta, pa ako i u Kešimirovu gradu. Rudan je dvostruki prvak Hrvatske, mladić koji je sa dvadeset godina prekinuo desetogodišnju dominaciju Borne Katalinića,. Tko zna do kuda bi sve to skupa stiglo da nije bilo teške ozljede šake prije dvije godine, koja je odvojila Matu od ringa, no on se uspješno vratio prepun želje da nadoknadi izgubljeno.
Kakav je osjećaj nakon dvije godine opet se vratiti u ring? Je li pauza ostavila trag?
– Pa osjećaj je dobar, jedva sam čekao vratiti se i sretan sam zbog povratka. Što se tiče pauze, nije baš ostavila neki trag, trenirao sam gotovo cijelo vrijeme, nisam mogao boksati, ali sam trenirao lijevom rukom pa sam sada nju dosta ojačao.
Je li bilo straha pred povratnički nastup?
– Nije, bilo mi je čudno nakon dvije godine ući u ring, držala me neka pozitivna trema, ali pobijedio sam pa sam sretan.
Je li bilo teško ove dvije godine samo trenirati bez borbi?
– Pa dosadno mi je bilo bez borbi, trenirao sam, bio sam uporan, ali teško je bez borbi.
Imaš dvije titule državnog prvaka, u travnju je novo prvenstvo, vjeruješ li da možeš opet do titule?
– Istina, bio sam dvostruki prvak Hrvatske, osvojio sam i jaki međunarodno turnir u Debrecenu i onda se dogodila ta ozljeda. Sigurno da se nadam dobrom rezultatu na prvenstvu i postolju, čak se nadam da ću naslov vratiti u Šibenik.
Bio si i u planu za kvalifikacije za Olimpijske igre, ali ozljeda je poremetila planove. Vjeruješ li da možda u idućem ciklusu možeš izboriti odlazak na Olimpijske igre u Tokio?
– Tako je, zbog ozljede sam propustio Europsko i Svjetsko prvenstvo koji su zapravo bili kvalifikacijski turniri za Rio, ali sada kada sam zdrav, vjerujem da se mogu plasirati na Olimpijske igre u Tokio. To bi na neki način bio i vrhunac moje karijere.
Osvojio si sve u kickboxingu, sada si zdrav i spreman, koji su tvoji limiti u boksu?
– Teško je o tome govoriti, boks je nešto sasvim drugo u svjetskim okvirima, no samo neka bude zdravlja, a ostalo je sve na meni.
Veoma si samozatajan, za tvoje ime se čuje samo kada su neka velika natjecanja koja pohodiš i osvajaš medalje. Kako provodiš slobodno vrijeme?
– Nisam baš sklon nekakvim lutanjima, no volim društvo. Najviše vremena provodim u svome Šibeniku s obitelji i prijateljima.
Brat je također bio uspješan boksač, pomaže li on savjetima?
– Da, on je bio boksač i to vrlo dobar, pomaže mi i u treningu i svojim savjetima.
Možeš li istaknuti nekog borca kao prijetnju na predstojećem državnom prvenstvu?
– To me iskreno nikad nije zanimalo, ja tamo idem dati sve od sebe i pokušati pobijediti sve, a o eventualnim protivnicima ne razmišljam.
Koliko treniraš dok nema natjecanja, a koliko pred samo natjecanje i mečeve?
– Sad kad se nisam borio, trenirao sam svaki dan, znao sam nekad i po dva puta dnevno, a sad u pripremama za natjecanje treniram također dvaput dnevno, ali puno jačim tempom.
Gotovo deset godina surađuješ sa Joškom Sunarom, koliko on znači u cijeloj priči o Mati Rudanu?
– Trener Sunara mi puno znači, da nije njega, ne bi bilo mene, svaki dan smo zajedno i treniramo.
Lijepo je što ideš korak po korak, ali vjeruješ li da možeš jednog dana na veliku scenu?
– Iskreno, to mi je jedan od najvećih snova, o tome sanjam otkad sam počeo, ali idem korak po korak i ne zanosim se. Radim naporno kako bih svakim danom sve više napredovao.
Još uvijek si član splitskog Pit bulla, Hoćemo li imati prigode vidjeti te uskoro u Šibeniku?
– Pa moja želja je da boksam za Šibenik, ali naš grad još nema boksačkog kluba, Ukoliko bude mogućnosti, naravno da bih volio boksati za Šibenik i pred svojim Šibenčanima, to bi bilo uistinu lijepo.
Jesi li za pauze imao kontakt sa izbornikom boksačke reprezentacije?
– Bili smo u kontaktu kroz cijelo vrijeme, raspitivao se kako sam i kako napreduje oporavak, a nakon prvog povratničkog meča prišao mi je i rekao da ozbiljno računa na mene.
