Iako su mi u školskim svjedodžbama kraj predmeta matematika, bez lažne skromnosti, najčešće stajale ocjene odličan i vrlo dobar, priznajem da sam loš u zbrajanju, bolje reći prebrojavanju – krvnih zrnaca.
Očito, takva je i nova sportska heroina Šibensko-kninske županije i Lijepe Naše, Kninjanka Matea Jelić. Poslije neukusnih komentara na njezin račun, objavljenim na Instagramu posegnula je za izjavom, koju vjerojatno bez razmišljanja prihvaća svaki civilizirani građanin Hrvatske, pa i autor ovih redaka.
'Ja sam rođena Hrvatica i bit ću Hrvatica do smrti. Toga se ne sramim, ponosim se time. Naučila sam, pak, da ljude ne treba ni po čemu dijeliti. Dijelim ih samo na dobre i loše. A ljudi koji su loše komentirali su – loši ljudi', kazala je, među inim, naša draga Matea.
Bolesni umovi
Pojedinci su posegnuli za neviđenom mržnjom i prostotama samo zato što je zlatna olimpijka izrazila sreću, jer se proslava njezina svjetskog uspjeha poklapa s obilježavanjem vojno-redarstvene akcije Oluja, najvažnijim datumom u povijesti njezina rodna Knina. Tim, najblaže rečeno, bolesnim umovima nisu u potrazi za pravom, ljudskom istinom puno pomogle ni Mateine fotografije s najboljim svjetskim tenisačem Novakom Đokovićem, koji nije čestitao na zlatu samo sjajnoj Kninjanki, već i nenadmašnim hrvatskim veslačima, braći Martinu i Valentinu Sinković.
Kad krenu takvi i slični (neukusni) komentari, osjećam nemalo zadovoljstvo i sreću što sam fetivi, tvrdi Šibenčanin ili građanin Krešimirova grada, gdje nije bilo prebrojavanja krvnih zrnaca ni kad je bilo najteže, u Domovinskom ratu. Ima li boljeg argumenta toj tezi od podatka da su trojica istaknutih zapovjednika obrane šibenskog kraja bili tri različite nacionalnosti: Srbin Željko Baltić, Albanac Rahim Ademi i Hrvat Nikola Vukošić? No, spajala ih je ljubav prema Šibeniku i Lijepoj Našoj.
Zbog tisuću dana opće i zračne opasnosti nogometaši Šibenika su počeli svoju prvu prvoligašku (ratnu) sezonu na splitskom Poljudu. Sa sastavom, u kojemu su bila samo trojica Hrvata. I nehotice nas vratili na drugu utakmicu famoznog doigravanja za prvaka Jugoslavije u košarci, odigranu u prepunoj sarajevskoj Skenderiji, kad je u jednom prekidu domaća publika gostima posve nekontrolirano i promašeno skandirala 'Ustaše, ustaše…' U tom trenutku šibensku petorku činili su Petrović, Jarić, Ljubojević, Đurić i Macura, dok je na klupi bio Beograđanin Vlado Đurović. Drugi Beograđanin Srećko Jarić, koji je, inače, korijenima iz Ličke Kaldrme, nije izdržao, a da ne posegne za svojim tradicionalnim cinizmom.
- Je li, bre, gde baš meni viču da sam ustaša!? Pa, ja se tako baš i ne osećam – kazivao nam je Jarić, koji je danas i šibenski zet.
Brojni primjeri
Mogao bih bez teškoća nabrojiti niz šibenskih primjera, koji govore o međunacionalnoj toleranciji. Samo me obzir i zahvalnost prema šibenskim obiteljima sprečavaju da spomenem imena i prezimena ljudi, koji su, bez obzira s koliko se prstiju krste, napravili ljepšim i značajnijim naš Šibenik.
Za kraj pikanterija, koja govori o privilegiji, koju sam imao, kad sam tijekom teniskog Croatia opena u zagrebačkom Westinu nerijetko doručkovao s obitelji Đoković (op.p. riječ je o crnogorskim prognanicima s Kosova) i sa splitskim Ančićima (op.p. riječ je o žestokim Hrvatima i katolicima). U doba, kad su jedne engleske novine objavile „da je veliki tenisač Novak Đoković Hrvat“.
- Pa, to i nije velika greška – s osmijehom je komentirao Novak, ciljajući na to da mu je majka Hrvatica iz Vinkovaca.