StoryEditor
Ostaloveliki intervju

Ivica Tucak: Hrvatska je veliko ime, a tretiraju nas kao da smo Gvatemala! Nisam mogao spavati bez Normabela...

Piše Dean Bauer/SN
2. ožujka 2021. - 20:33
Željko Puhovski/Cropix

Prije točno tjedan dana, nakon ruskog ruleta peteraca u ‘RotterDRAMU’, izbornik novih hrvatskih olimpijaca za Tokio, 13-ice Barakuda, po dolasku u Zagreb dao je pokoju izjavu, ali i zamolio za dan-dva odmora. Dali smo mu i više. Olimpijci itekako zaslužuju kredit, posebno Barakude odnosno momčad koja je u posljednjih 15 godina u Hrvatsku donijela 23 medalje.

Od toga Ivica Tucak 13. To su seniorske, a mnogi su zaboravili da on potpisuje ne samo seniorski naslov svjetskog prvaka (Budimpešta 2017.), nego i juniorsko svjetsko zlato (Šibenik (2007.). Valjalo se dakle odmoriti koji dan nakon stresa Rotterdama, pišu Sportske novosti..

- Nije stres bio samo u Rotterdamu i nije samo meni. Jednako vrijedi za sve suradnike u stožeru i za sve igrače, a u njemu smo živjeli više od godinu i pol dana.

Još od Beograda 2019. i finala Svjetske lige kada nam je zlato protiv Srbije izmaknulo koju sekundu prije kraja finala u prolomu oblaka, u mitskom susretu. Prva izmaknuta prilika za izboriti Tokio. Druga je slijedila mjesec dana kasnije, na SP-u u korejskom Gwangjuu, na turniru na kojem je jedini loš dan Hrvatska imala u polufinalu kontra Španjolske. Tako ostadosmo bez finala, a samo su finalisti tada vadili olimpijsku vizu. Treću je priliku nudilo EP u Budimpešti, u siječnju 2020. kada je valjalo biti prvi, a završili smo četvrti. Tako dođosmo do Rotterdama kao posljednje prilike.

- Pitanje je bilo ogromnog uloga, olimpijskih igara. Propustiš jednu priliku, pa drugu, treću... I da, samim tim mi je dodatni alarm bio kvalifikacijski turnir u Trstu u siječnju 2016., za Igre u Riju. Tada sam svjedočio prolasku Italije, Španjolske i Mađarske na krajnje dramatičan način protiv momčadi kao što su bile Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Kanada. Dakle, one tri prvospomenute reprezentacije su bile momčadi koje su doslovno u posljednjim sekundama utakmice pobjeđivale. Sve tri! Sve mi je to bilo u glavi i nije mi dalo da budemo mirni ni sekunde, a na kraju se i pokazalo da sam u tom dijelu bio potpuno u pravu.

Kada se sagleda taj kvalifikacijski put koji je trajao više od godine i pol, s odgodama, pandemijom, te na koncu začinjeno dramom peteraca u čak tri serije ili ukupno 30 šuteva, čovjek se doista priupita, “pamti” li to negdje organizam.

- To je sad upitno koliko će to ostaviti ili ne traga na zdravlje svakog od nas. To su nenormalne potrošnje, fizičke i psihičke. Pogotovo u uvjetima kada u 8 dana igrate 8 utakmica i kada sve svaku noć na nekim količinama Normabela, 5 ili 10 mg, ovisno o stresu. Međutim, bez njega ne možete funkcionirati, to potpisujem. Ne možete zaspati nakon utakmice koja je završila navečer u 9 sati, a sutrašnji dan nosi novu pripremu, analizu, stres. Nema načina zaspati bez tog Normabela. To mi je bio najbolji prijatelj u Rotterdamu - veli Tucak.

E sad, glede tog turnira ima dosta toga što bi valjalo rasvijetliti, ali počev od užasavajućeg i samo vaterpolu svojstvenog ritma osmodnevnog turnira u kojem se igra bez prestanka, doslovno svaki dan. Vaterpolo je doista jedinstven sport u svijetu po takvom rasporedu s tim da ovo nije prvi put, a bojimo se da će tako biti i ubuduće. Je li moguće da se svjetska vaterpolska zajednica s tim pomiri, da se i dalje tako igra? Ovo nije dobro i zdravo za sportaše, pa čak ni marketinški, medijski...

- Tu ću si dopustiti malo širine u elaboraciji. Ne mogu razumjeti da postoji sport u kojem se može igrati 8 utakmica u 8 dana, a da se to pritom zove kvalifikacije za olimpijske igre! Ovaj predivan sport su ti ljudi, oni koji o tomu odlučuju, doveli u ovakvu situaciju. Stanje pogreške. Idemo biti onda toliko pametni pa pokušati kopirati one sportove koji su ispred nas, marketinški, financijski. Ne govorim o nogometu, to je dimenzija za sebe. Uostalom, da su oni koji vode vaterpolo tako pametni, onda bi vjerojatno u nogometu imali kvalifikacije za SP i EP, turnirski 8 reprezentacija, pa da igraju prijepodne i poslijepodne! Sport bi trebao biti spektakl, ali i prilika u kojem ljudi, sportaši pružaju najbolje od sebe, vrhunac forme, snage, spreme, talenta.

Ne možete davati najbolje od sebe ako igrate svaki dan jednu utakmicu. Nogomet se na SP-u igra svakih 5 dana, ali valjda zato što postoji neki razlog da se jedan Messi ili Modrić regeneriraju, da se trener pripremi za sljedeću utakmicu, cijela momčad odmori. A zašto? Pa, za sljedeću utakmicu, za sljedeći spektakl! Za koga spektakl? Pa, za gledatelje, za one koji uživaju u sportu! Ako to radi rukomet, koji ima kvalifikacijske skupine po 4 reprezentacije i igraju tri utakmice. Ako to radi košarka u lipnju, ali također na humaniji, normalniji način od vaterpola, onda ne znam što pričati. Uz dužno poštovanje prema ostalim sportovima, ali vaterpolo je daleko energetski zahtjevniji sport.

Ne mogu shvatiti da to ljudima koji vode svjetski vaterpolo nije jasno. Nadalje, ograničiti broj igrača na takvom turniru, ne dopustiti treneru da radi i određene izmjene, nešto je što graniči s ludošću. Pritom, nacionalni savezi plaćaju sve troškove puta, smještaja u hotelu. Dakle, ništa mi nikoga ne koštamo, svatko plaća za sebe! Nemalen novac. Postoji realna opasnost da igrač u osam dana slomi prst, da iščaši rame, sve je moguće u jednom ovako surovom, kontaktnom sportu, ali ne... Mi nemamo pravo mijenjati niti jednog igrača!

Sve navedeno je točno, ali sve to uistinu pratimo, znamo najmanje dva desetljeća, pa i četvrt stoljeća, nije da se o tomu i ne piše, no nekako nam se čini da je sama vaterpolska organizacija inertna.

- Da, reći ću i da smo tu krivi mi. To sam na turniru baš rekao i starijim igračima, Bušlji i Jokoviću. Nema ni udruge, sindikata ili pritiska ni nas trenera, niti igrača. Bili smo svjedoci nedavno rukometnog SP-a u Egiptu uoči kojeg je IHF planirao čak gledatelje na tribinama. Onda su igrači reagirali, Hansen i druge face i poručili u stilu “Vi ćete nas držati u balonu, a publika može slobodno doći. Ne, mi nećemo igrati”. Igralo se bez publike. Meni je nepojmljivo da mi u vaterpolu nemamo prave, konkretne udruge, takvog pritiska. Možda ne bi uvažili naš glas, vjerojatno i ne bi kada znamo kako ti gore funkcioniraju, ali glas nas trenera, glas tih igrača koji u bazenu “umiru”, on bi trebao biti prisutan. Njega nema i onda nam je ovo postalo normalno.

Teško je očekivati da će igrači, mladi sportaši pokrenuti inicijativu, “dignuti” glas, kada šute i trpe nacionalni savezi. Veliki savezi velikih država pognu glave poput malene djece. Nije nam jasno ako se ujedine u stavu Hrvatska, Italija, Mađarska, Španjolska, Crna Gora, Srbija, Grčka... a osobno pouzdano znam da su svi oni nezadovoljni FINA-om, pa i LEN-om odnosno čelnim ljudima vaterpolskog sporta, ne vjerujemo da takva inicijativa ne bi urodila plodom. S tim da bi imali snažnu, jedinstvenu medijsku potporu.

- Pokušane su neke inicijative u prošlosti, ja sam im svjedok. Od formata natjecanja Lige prvaka pa nadalje. Sve je to negdje padalo s kupovinom nekih glasova, zadovoljavanjem osobnih interesa i to je ono zašto ćemo mi, po meni, uvijek biti malen sport. Nikog ne sudim, niti tužim, niti sam revolucionar, ali ovo je po meni sramno. Posebno da nitko od nas ne može dignuti glas i argumentirati ga, a ovo što sada iznosim su činjenice i argumentirane su - naglašava Tucak.

Po dolasku iz Rotterdama u Zagreb pripomenuli ste, između ostalog i da Hrvatska nikada nije imala onako loš tretman na nekom turniru kao sada, na kvalifikacijama za Tokio. Na što ste mislili?

- To je pitanje zbog kojeg sam svjesno uzeo malo time-outa, da se odmorim, trezveno razmislim i opet, prikupim i iznesem sve argumente. Prvo, riječ kriterij suđenja. To je nešto što postoji samo u vaterpolu. Mi smo jedini sport u kojem postoji kriterij. U svakom drugom postoje pravila. I točka! Ali ne, prije svakog natjecanja, turnira, održi se nekakav tehnički sastanak na kojem se utvrdi kriterij suđenja na tom natjecanju! Ma, što je to?

Kakav kriterij? Meni je u Rotterdamu naš sudac koji je tamo sudio, Nenad Periš, došao mislim drugi dan turnira i dobronamjerno mi rekao dva nova naputka. Zapamtite, dva nova naputka! Prije svega, ja zahvaljujem prijatelju Nenadu Perišu na tomu, da se ne bi krivo shvatilo. Dakle, da pripazimo na udaranja igrača da ne dođe do isključenja zbog brutalnosti (4 kontinuirane minute s igračem manje), a druga je bila, ako ću dobro citirati, ako centar u napadu malo gurne beka neće biti odmah kontrafaul, nego će se pustiti da ga malo gurne. Ja sam bio u šoku. To vam je famozan kriterij suđenja.

Nastavno na to, isključenja. Kako tumačite nestvarnu brojku od 115 osobnih pogrešaka u 8 utakmica? Nikad više u povijesti hrvatske vrste.

- Prvo, hrvatska reprezentacija u vaterpolu nije Gvatemala. Mi imamo respektabilno ime i mjesto u svjetskom vaterpolu, da ne nabrajamo sve što smo mi napravili samo u posljednjih 10-15 godina. Neću se sad dotaknuti naše vanjske linije koja je po meni jedna od najboljih na svijetu, ali idemo samo na centre i braniče. U Vrliću i Lončaru imamo, ako nisu najbolji, onda su sigurno jedan od najboljih centarskih tandema na svijetu.

Kad je pitanje braniča, imamo Andru Bušlju koji je za barem 95% trenera najbolji na svijetu. Ili ajde, da nismo subjektivni, jedan od najboljih na svijetu. Imamo onda i Macana i malog Burića, ali i Vrlića i Lončara koji mogu pomoći i na beka. Je li onda moguće da s takvim igračima, na utakmici protiv Nizozemske koja ima centra, uz dužno poštovanje prema dečku koji igra u Hannoveru, je li moguće da uz tog magičnog centra iz Hannovera, mi imamo 19 isključenja u utakmici koja završi 25:8?

Je li moguće da u utakmici protiv Rusa u skupini, koja odlučuje o prvom mjestu, je omjer 18-11 na štetu Hrvatske?

Je li moguće da je u baš svakoj utakmici u Rotterdamu omjer isključenja bio protiv nas? Od prve do zadnje. Zato sam spomenuo koje mi igrače imamo na centrima, na braničima. Hoće mi netko reći da su taj Lončar i Vrlić toliko loši centri da ne mogu zaraditi isključenja ili je taj Bušlje toliko loš bek ili smo mi u stožeru nestručni? Preskočite čak i mene, evo mojih vrijednih suradnika, Mile Smodlake, Sandra Sukna i Igora Pezelja koji 20 sati dnevno radi video-analizu. Pa zar netko misli da oni ne rade svoj posao dobro, da nemaju pojma, ništa ne razumijemo? Mene igrači pitaju “pa što je ovo, pa kako da ja igram, sve napravimo po pravilima, ali izletimo van”.

Mora se priznati, ovako posloženo, ima malo previše detalja da bi bili slučajnost. Međutim, na OI u Tokiju možemo očekivati bolje suce, to svakako, ali da će biti nešto bitnije drukčije suđenje, neće. Tako se sudi često i u Ligi prvaka, Eurokupu, tako se sudi zadnjih godinu-dvije i mi se moramo na to prilagoditi. Imate li to? Možemo li igrati možda “mekše” u obrani?

- Možemo i moramo, te smo i pronašli način koji ćemo sigurno sada usavršavati u obrani. Nešto smo već pokušavali i sada u Rotterdamu, ali ipak mijenjati kompletno sustav igre na jednom turniru koji je toliko važan je teško. No, mijenjat ćemo ga na pripremama sigurno i to će nam biti rezervna opcija, pripremljena do najmanjeg detalja. Ja sam samo ovo želio navesti jer to nije prozivka, ovo su doista činjenice. Kome god nisu jasni tu sam pokazati izvješće, statistiku.

Toliko o suđenju, ali moramo malo i o nama, našoj igri. Ona jest ubrzana, ali zamjetna je neujednačenost lijeve i desne strane. Lijeva je odlična (Bukić, Fatović, Vukičević) i ona je dala skoro polovicu naših golova na turniru, ali desna (Joković, Garcia, Miloš) nije u tolikoj mjeri opasna. Joković je odlično odigrao turnir, bio čak i genijalan obrambeno protiv Crne Gore u polufinalu gdje je potpuno “isključio” najboljeg igrača Ivovića, ali onda logično da ostane čini nam se bez snage za napad. Garciju suparnici sad već vidljivo puštaju da puca...

- Pozicijski napad nam je fenomenalan. Postao sam više i ja umoran od toga da gledamo samo kako ćemo dodati loptu na centre. Mi imamo najbolji centarski par na svijetu, ali ne zato da nam oni rješavaju svaki napad, već da drže dubinu napada. Oni su na 2 metra, a automatski znači da nam je naš vanjski red na 6 metara. Svi koji su ikad igrali vaterpolo znaju što znači kada ti je centar na 2 ili na 4 metra, pa si ti na vanjskom na 9 metara. Naši centri nam daju dubinu napada i pozicijski napad nam ima brz protok lopte, kretnje koje omogućavaju višak igrača. Neuravnoteženost lijeve i desne strane... možda je ona vidljiva i meni u nekim trenucima. Nama je desna strana više serverska strana. Naravno da će i suparnici doći do tog zaključka i slažem se da ćemo morati napraviti nešto da budemo opasniji i desno. Ono što ću ja sa svojim igračima sigurno rješavati, to budite sigurni, je pad koncentracije. To su neki primljeni golovi s igračem manje, to je upadanje lopte na poziciju suparničkog centra 1-2 sekunde do kraja napada.

Ima i još nešto. Posljednja minuta, utakmica u “egalu”, minuta odmora nakon koje gola nema.

- Točno, to su naše pogreške, nešto što nije dobro i što nam još uvijek “škripi”, u važnim momentima. Mi smo protiv Rusije i Crne Gore imali time-out za nas i gol prednosti, igrača više i nismo to iskoristili oba puta. Nismo iskoristili igrača više za izjednačenje ni minutu prije kraja polufinala EP u Budimpešti lani. Isto time-out, tako da to već nije slučajno. Tu ćemo morati napraviti preinake i puno rada.

Kakav je plan priprema, treninga u Japanu?

- Već je dogovoreno da se putuje u Osaku 16. ili 17. srpnja. Ondje bi sparirali s Talijanima, da bi 22. srpnja poslije jutarnjeg treninga brzim vlakom krenuli za Tokio, u Olimpijsko selo. Još ostaje samo definiranje igranja nekih turnira prije u Europi, početak priprema što će ovisiti i o Ligi prvaka.

Malo prije početka turnira u Rotterdamu, izbornik Tucak je poručio kako ne kani do daljnjega davati izjave redakcijama koje na svojim mrežnim stranicama dopuštaju ispod tekstova vrlo nekulturne komentare.

- Ja sam donio odluku da ću ubuduće intervjue davati vama - na ovu će temu u startu izbornik Barakuda.

- Nemojte krivo shvatiti, ali znam koliko je i vama osobno, redakciji SN stalo do hrvatskog vaterpola. Ma mislim, stalo je i većem dijelu redakcija, pogotovo novina i nemam apsolutno nikakvog problema s niti jednim novinarom, niti je ikada itko krivo prenio moje riječi. Također, budući da nisam privatna osoba već ipak izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije, znam svoje obveze koje imam prema medijima, odnosno javnosti, ali... Ja jesam javna osoba, ali nisam javni WC da me se pljuje, vrijeđa, na osobnoj razini, razini moje obitelji. Svak’ ima pravo misliti jesam li loš trener ili ne. Kritika apsolutno, idealan nisam, griješim, ali vrijeđanje... Ti koji pišu komentare pod tekstove su mediokriteti s razinom nekulture, nepristojnosti, pa i jada i bijede. Pljuju i vrijeđaju, a da pritom ne napišu svoje ime i prezime. Koliko je to jadno, a ti portali koji to dopuštaju, to je još veći jad. Nemam drugu poruku. S novinarima nemam problem, ali imam s uređivačkom politikom tih portala koji dopuštaju tim isfrustriranim ljudima koji se vjerojatno nikad u životu nisu ni zatrčali, a kamoli zaplivali, da tako vrijeđaju - naglasio je Tucak.

Istini za volju, takvih je bilo i oni su za bezuvjetnu osudu. Jedno je kritika, iznošenje stava, a sasvim nešto drugo je vrijeđanje. To nije sloboda izražavanja, a potpuno je nebitno o kakvom se sadržaju radi ili što se komentira.

Da je na turniru u Rotterdamu bilo enormnih pogrešaka koje je FINA pokušala prikriti, a i sama ih je očito uvidjela, da se zaključiti iz sljedećih izbornikovih riječi.

- Na utakmici protiv Rusa u skupini, gruzijski nam sudac poništi gol Bušlje za izjednačenje nekoliko sekundi prije kraja, pa mi izgubimo, ali taj gruzijski sudac više nije sudio niti jednu utakmicu do kraja turnira. Ni jednu! Pa, zar je hrvatska reprezentacija pokusni kunić na kojem će se oprobavati suci iz Gruzije? Zar je hrvatska reprezentacija doista zaslužila da joj na turniru čak tri utakmice sudac bude iz Južne Afrike, koji je uz dužno poštovanje, zadnju utakmicu prije Rotterdama sudio u studenom 2019. godine!? Nikoga ne optužujem, ni govora, ali ovo mi je previše. Uostalom, nisam i ne želim zaboraviti utakmicu u Budimpešti 2020., polufinale EP-a protiv Španjolske.

Ne zaboravljam da nije suđen peterac na Bušlji kada je bilo neodlučeno. Ne zaboravljam, ne želim zaboraviti situaciju kada u istoj toj utakmici Xavi Garcia 4 minute prije kraja, također je neodlučeno, pliva u kontru, biva zaustavljen, ponovo nam nije dosuđeno ništa i mi primamo iz rekontre gol. Identična situacija kao u Rotterdamu, u polufinalu protiv Crne Gore kada je na +1 za nas, Fatović u kontri, sam ide prema golu, suparnik ga zaustavlja nepropisno, i opet ništa.

U toj istoj utakmici, odmah nakon nedosuđenog peterca, momentalno se u napadu Crne Gore nama isključuje baš Fatović, onda leti i Bukić van i mi s dvojicom igrača manje primamo gol. Isto tako, u zadnjem napadu Crne Gore, dakle ista utakmica pred kraj.

Njihov izbornik 14 sekundi do kraja napada zove time-out i u 5. sekundi njihovog napada, lopta je još na vanjskoj poziciji naravno, jer ne može do njihovog centra, ali nama se isključuje branič i primamo gol za izjednačenje i mi odlazimo u peterce na taj način. Protiv Rusije za odlazak na OI, 16 sekundi prije kraja mi dobivamo igrača više, zovem time-out i nismo krenuli s centra bazena, nama je suđen kontra-faul. Ne mogu zaboraviti peterac koji je suđen za Srbiju protiv nas u finalu Svjetske lige 2019. u Beogradu. Ne znam, možda smo mi stvarno toliko loši, ali ovo su neki detalji...

MOGUĆE JE UBRZATI IGRU


Je li moguće ubrzati igru? Mogu li to ovi igrači?

- Moguće, ali ta brža igra dolazi iz sigurne obrane. Ne možete imati kontru ako “curi” obrana. Ako obranu dignemo na višu razinu, onda sigurno dobivamo i protunapad što i je neka naša osobita odlika.

Na Olimpijskim igrama u Tokiju svaka će momčad moći imati još manje igrača, čime se opet dotičemo “genijalnosti” iz FINA-e. Imat ćete pravo na 12 igrača plus jedan pričuvni, ali je dana mogućnost svakom treneru da dođe na olimpijski turnir sa samo jednim vratarom. Jeste li donijeli odluku ili je još rano za to?

- Teško je decidirano reći, ali 95% sam bliži opciji sa samo jednim vratarom.

To nosi rizik sa sobom.

- Nosi, ali bilo koji igrač dodatno manje u rotaciji koja je ionako smanjena, bitno smanjuje sve o čemu smo sada pričali. Mislim da će svi treneri ići u tom smjeru. Naravno da postoji opasnost od ozljede ili da vratar nema svoj dan, ali to je rizik na koji će se morati ići. Rizik je isto tako i da vratar bude briljantan, ali da ste zauzeli s drugim vratarom jedno mjesto igraču koji bi vam bio itekako važan, neophodan.

10. svibanj 2021 04:25