StoryEditor
Ostalovalentina blažević

‘Imam medalju oko vrata i čini mi se da je svijet moj‘: brončana rukometašica, ponos Knina, ispričala sve o hrvatskoj sportskoj bajci

Piše Dean Bauer/SN
26. prosinca 2020. - 16:33
Valentina Blažević, ponos svog Knina!Nikša Stipaničev/Cropix

Ona je ponos Knina. Jednim dijelom doduše i Sinja. Ipak je ondje rođena, iako i sama priznaje...

- Jesam, iz Knina sam - izgovoreno je doista s usklikom.

- A ponos Knina? Ha, to ne znam, valjda im jesam ponos Knina - podosta će skromno brončana rukometašica iz Zvonimirova grada Valentina Blažević.

Istina, taj Knin ima isto jednu briljantnu i trofejnu sportašicu, makar je ona prije koju godinu preselila u Split. Taekwondoašica Mateja Jelić, prva Kninjanka koja je izborila nastup na Igrama u Tokiju sljedeće godine.

- Iskreno, nema pojma je li Knin birao najbolju sportašicu grada za ovu godinu, ali meni ovog trenutka nije ni bitno. Ja imam svoju medalju oko vrata i čini mi se da je svijet moj. Presretna sam.

Valentina je rukometne prve korake odnosno one prvoligaške napravila u Pločama, u tamošnjoj Dalmatinki iz koje je bila preselila u Sesvete, pa potom slovenski Krim.. Od 2017. do ove godine je igrala u Poljskoj za dva kluba, iz Szczecina i Lublina, da bi ova srednja vanjska prije koji mjesec odjenula majicu rumunjskog kluba Magnura Cisnadie, pišu Sportske novosti.

Kada se pogleda njezin klupski put uočljivo je da je ova reprezentativka “zaobišla” dva najbolja hrvatska kluba, zagrebačku Lokomotivu i koprivničku Podravku.

- Da, to je malo čudno, ali tako se dogodilo. Bila sam već u reprezentaciji kada sam igrala za Sesvete iz kojih sam otišla u Krim. Kad odeš jednom van onda je lakše u smislu daljnjeg reprezentativnog statusa. Barem tako ja smatram.

Ova reprezentacija koja su uspela na treću stepenicu postolja je sazdana od ponešto profesionalki, nešto amaterki. Neke igraju u Hrvatskoj, neke u inozemstvu, neke među vama su još prošle sezone igrale i u drugoligaškoj sredini... Nije onda za čuditi da nitko nije na početku Europskog prvenstva vama posvećivao osobitu pozornost, pa i da su vas mnogi možda i podcijenili. Niste bili čak ni u statusu onog što bi Englezi nazvali “dark horse”, dakle netko tko bi možda, mogao silno iznenaditi iz drugog plana.

Ove su cure bile u trećem planu.

- Pa, to je i normalno. Normalno je da su nas podcjenjivale. I Francuskinje i Dankinje jer nas nisu zbog čega imale i smatrati nekim velikim suparnikom. Jedino što smo ih sve iznenadili.

Mediji su nas ignorirali

Njih neugodno, a Hrvatskoj... ha, to već znate.

- Zapravo, Francuskinje su nas najmanje podcijenile i zato je i bio takav rezultat na kraju te utakmice. One su stvarno ušle “ful” u utakmicu. Jedine koje nas nisu podcijenile. A ono što su Dankinje napravile, to je stvarno... nije sportski, nije lijepo. Možeš biti bolji, možeš biti lošiji, nema veze, ali ne možeš podcijeniti suparnika. To nije lijepo!

Sa strane gledano, držimo da je vama baš olakotna okolnost bio taj vaš status vrste od koje se ništa niti ne očekuje. Podbaciti niste ni mogle...

- Je, baš smo nešto na tu temu bile pričale. Kad god smo išle na neka natjecanja, nije nas nitko pratio, ni izvješćivao. Eventualno bi u Sportskim novostima pisalo nešto malo, negdje sa strane, okvir da mi idemo nekud. Na to smo naviknule i zato smo mi onda sebi i stvarale neke svoje male zabave, zafrkancije.

Dobro, SN su izvješćivale malo, ali oprostite moramo ipak i u obranu kolega, pa i iz drugih redakcija. Evo, Večernjak je isto pratio ponešto... Ovo moramo spomenuti jer tu su baš i dvojica kolega iz tih novina.

- Ha, ha, ha, pa dobro je, bude i kod njih nešto malo, ali Sportske su davale... Ma što sad, pa nećemo se zavaravati, tako je bilo, ali nije to nama ni smetalo. Uvijek smo tiho ispraćane, istina, ali pogledajte kako smo dočekane! Kako se stvari mogu promijeniti.

Na EP ste bili “preokrenuli” rezultat protiv Srbije, Rumunjske, Njemačke, kakav je bila atmosfera u svlačionici nakon prvog poluvremena polufinala s Francuskinjama koje su vodile 15:5?

- Znate što, nismo ni tada izgubile vjeru. Sve je moguće danas u rukometu, ali rekle smo same sebi “nećemo izgledati kao da ne znamo igrati rukomet”. Kao, da je to sada realnost, mi smo u polufinalu i bit ćemo četvrti jer za više od toga nismo. Zato smo mi drugo poluvrijeme protiv Francuske odigrali super, samo što je prednost bila ipak neuhvatljiva. Deset razlike protiv prekvalitetnih suparnica... Stvarno ne znam što nam se dogodilo to prvo poluvrijeme. Žao nam je. Nismo to tako htjele. Nije uopće problem hoćemo li izgubiti ili pobijediti, ali samo da nije bilo tih 30 minuta onako... malo bezvoljno. Barem je tako izgledalo.

Jeste li vi znale da je Hrvatski rukometni savez iz tehničkih razloga morao rezervirati karte za povratak doma već nakon prvog dijela Europskog prvenstva?

- Znale smo, a... ha, ha, ma i na to smo naviknule. A mislim, ako ćemo iskreno, pa i neke od nas, neke cure su već imale neke planove za odraditi privatno tijekom prosinca.

Ne možeš planirati ovo

Doma ste rekli, dakle, “bok, brzo ćemo natrag”?

- Tako nekako, dakle nije da je samo Savez rezervirao karte, pa i mi same smo uoči EP mislile... Ma, pustite što smo mislile, ha, ha. Ne možete očekivati nešto veliko kada je to u tom trenutku bilo nerealno. Mi smo sada samo dokazali da nikada ne možete nešto planirati ili reći da će biti sto posto.

Kako ste uspjeli razviti takvu dobru igru, kombinatoriku s pivotima? To je ono nešto što je bilo, idemo reći iznenađujuće?

- Mi smo uvijek imali super pivote i odličnu igru. Mi sve koje igramo vanjske pozicije igramo s pivotima dosta. A one su... to što im mi bacimo, one sve pohvataju - sa smiješkom će na licu Valentina Blažević.

Ponos Knina!

Izdvojeno

01. ožujak 2021 22:42