StoryEditor
OstaloKRALJICE ŠOKA

Sportska priča godine: ‘Pa, te cure igraju za 2 tisuće kuna hranarine... Zamislite da igraju za 5...‘

Piše Tvrtko Puljić/SN
27. prosinca 2020. - 18:27
Rukometašice su najbolja hrvatska sportska priča godineHenning Bagger

Bio je to vatromet za kraj. Nada, vrijeme u kojemu smo na kratko zaboravili u kakvoj zapravo godini živimo. Kad se bilo koji sportski uspjeh pretoči u nešto što dobiva obrise šire socijalne priče, kad se uspjehom počinju definirati stvari o kojima se do tada i nije pomišljalo, kad ono nešto što na sportskom borilištu prezentiraju, ovaj puta sportašice, poprimi neke tijekove koje nismo mogli niti zamisliti, onda tu nema prevare.

Onda je to ono pravo.

Nenad Šoštarić, vrijeme Božića. Prima čestitke i hvata trenutke u kojima može malo odmoriti. Od medijske lavine, od tisuću poziva, tapšanja po ramenu, prije u prenesenom smislu, jer vrijeme je takvo. On je na bio na čelu projekta. Izbornik koji je od dvije trećine studentica i samo trećinu profesionalki stvorio ekipu vrijednu divljenja. Kraljice simpatičnosti ispričale su čisto nehajno, ali i vrlo precizno priču o tisućama djevojaka koje baš sada rade isto. Neke neće biti šampionke koje će dočekivati vatromet i slikanja s gradonačelnicima, ali svaka od njih bit će prvakinja jednog boljeg života zbog kojega se odriče.

Dakle, Nenad Šoštarić. I početak priče. Kad su možda kojih tjedan dana bile na okupu. Kad niti sam nije znao tko će biti na raspolaganju. Nije on bio jedini izbornik u tim danima neizvjesnosti. Pitalo se nešto i Gospodina Virusa...

- Obavili smo testove u Poreču, u utorak imali još jedan trening, pa smo krenuli za Zagreb. One cure koje su bile bliže doma promijenile su stvari. Negdje navečer stigao je nalaz kako su dvije cure pozitivne. I tu opet kreću promjene

Kako se osjećao?

- Od prvog trenutka sam se prema tome postavio pragmatično, nema se tu kaj filozofirati. Niti razbijati glavu. Čim smo sletjeli u Dansku odmah je bilo testiranje, pa u autobus za Kolding. Nismo niti izašli iz hotela, samo Ljerka Vresk, tehniko. Ušla je hotel, podijelila nam kartice od soba. Ušli smo, zatvorili se i čekali nalaze. Hrana je bila dostavljena ispred vrata.

Nalazi su u Danskoj bili negativni.

- I tu smo krenuli s normalnim, koliko je to god bilo moguće. Planovi treninga, video-analize, razrađivanja detalja. Bili smo u inačici onog NBA “balona”. Svatko tko je radio u hotelu morao se testirati svaki dan, svi mi svakih 48 sati. Maske posvuda, skidate ih samo kad jedete, s rukavicama prilazite švedskom stolu.

I stigla je utakmica. Ima jedna istina u kojoj ćete prepoznati je li bilo koja priprema za veliko natjecanje određena zanatski. Kad ste ugledali prvi puta ovu Hrvatsku, tu nije bilo tajni. Te su cure igrale obranu. Ne jednu, čak tri. A tada znate da je trener svoj dio posla i te kako obavio.

- Nema tu tajni, malo smo tu i imali problema, jer je Ana Debelić kasnila zbog problema u dolasku, putovala je 24 sata preko Istanbula do Poreča. To je samo jedan primjer. Prvi normalni trening imali smo pet, šest dana uoči utakmice s Mađaricama. Ali, to je ionako bilo samo nadograđivanje onoga što radimo od 2017. godine.

Traje to, od 3-2-1, 6-0, 5-1, sve je to negdje davno postavljeno.

- Okupili smo mi u devetom mjesecu, nije tada mogla biti s nama Ćamila. I od tada je mene proganjala ideja da se Mađaricama, s kojima smo otvarali EP, suprotstavim 3-2-1 obranom, jer sam znao da se na nju ne snalaze najbolje. Međutim, tu obranu ne možeš igrati dugo, u kontinuitetu, jer te potroši. I stoga je važno bilo kad smo okupili u Poreču, da moj stručni stožer - Snježana Petika, Matija Bilušić i ja - ustanovimo u kakvoj je koja od igračica fizičkoj spremi. Keti Ježić je bila dva puta, recimo, u karanteni od početka sezone, ali Keti je čudo, ona je kod sebe doma složila sprave, kao da je u NBA ligi. I znali smo da tu neće biti problema, ali bili smo zadovoljni kad smo shvatili i da su ostale cure u sasvim pristojnom stanju. I tu smo onda 3-2-1 obranu prilagođavali, već prema našim predispozicijama.

Mađarska je, tvrdi, bila ključ.

- Imali smo tri zadatka uoči te utakmice. Prvi je bio da dobijemo, da uzmemo dva boda, da nakon šest godina napokon nekoga dobijemo na EP-u. Druga je stvar bila da ostanemo u šansi za probiti se u drugi krug. I na kraju, curama sam od početka objašnjavao da ako želimo bilo što napraviti, da moramo nekog jakog dobiti. I kad smo dobili Mađarsku pomakao se taj kotačić u glavi. Ono, te Mađarice igraju ligu u kojoj klubovi ulažu ozbiljnu lovu, igraju Ligu prvaka, a mi smo ih dobili. I to je pomoglo za Nizozemsku.

U bilo kojemu sportom samopouzdanje koje svaki od igrača dobije spoznajom da mu je obrana granitna je nemoguće opisati ako ga sam ne doživiš. To se dogodilo našim curama. Igraš i svjestan si da sve, baš sve možeš obraniti...

- Pobornik sam priče da svi sportovi s loptom, rukomet, nogomet, košarka, pa i odbojka počinju od obrane. O tome govorim i na seminarima. Kod rukometa to je iz dva razloga. Ako imaš dobru obranu, iz nje možeš do kontre, do lakog gola. S druge strane dobra obrana skida ti i pritisak u napadu, igraš laganije. Jer, ako se igra gol za gol, u jednom ti se trenutku u napadu skrati ruka, promašiš, izgubi tako utakmicu. Tako se nama i događali i da 17, 18 minuta ne primamo gol na EP.

S tim uvodnim pobjedama u Hrvatskoj se stvorilo nešto neobično. Krenula je euforija oko jedne ekipe. A one same dobro su to podgrijavale, imale su svoja video-javljanja, Ćamila je organizirala emisije. Kao da su bile tu, s nama. Je li se trener u kojemu trenutku pobojao da cure uslijed cijele te gungule neće izgubiti fokus?

- Pa mi smo tamo živjeli u sportskom zatvoru. Kad je slobodan dan, u normalnim okolnostima, cure su uvijek mogle prošetati, otići na kavu, šoping, što ja znam. Ovdje je to bilo nemoguće. I sada sam odlučio drugačije. Znala su se pravila, obroci, sastanci, treninzi, ostalo im je bilo slobodno. I one su tu radile svašta, međusobno su igrale olimpijade znanja, Ćamila je imala tu čuvenu fotelju. I znate do kojega smo zaključka Snježana, Matija i ja došli? One nikada, niti jednom natjecanju prije ovoga nisu toliko pričale o rukometu kao što su to radile sada. I bile su sretne zajedno.

Koliko je bilo cure psihološki teško dignuti nakon poraza od Norvežanki, Francuskinja...

- Sve je to bilo u njihovim glavama. One su bile same svjesne kako su loše odigrale. I odmah nakon poraza od Francuske jest bio sastanak od pet minuta, odmah nakon večere. Rekao sam im kako je ovo sedma utakmica i kako smo do tada od sedam sati rukometa odigrali šest sati i deset minuta odlično. I 50 loših minuta, 20 s Norveškom i 30 s Francuskom. I ta Francuska je 18 puta bila u polufinalu, europske su prvakinje, olimpijske doprvakinje. Do jučer, da nam je netko rekao da ćemo biti u prvih pet, udarali bi se nogama u guzicu. Ovako, u zadnjem smo danu turnira, a tu se raduju samo dvije ekipe. Onaj tko osvoji zlato i onaj tko osvoji broncu. Zato se glave nisu spustile.

A pomogli su malo i Danci...

- Nisu shvatili da mi imamo ljude koji su nam odmah preveli što su govorili. Keti ima suigračicu koja zna danski, znali smo odmah sve. Koliko su naše cure bile uvjerene da će dobiti najbolje svjedoči činjenica da su one krune s kojima su izašle na proglašenje napravile dan uoči utakmice.

I medalje su bile tu, oko vrata. Iskreno, iskusan je Šoštarić čovjek, misli li on da će se išta promijeniti u odnosu prema ženskom sportu, u ženskom rukometu?

- Ne nadam se previše. Mislim da vi mediji možete stvari promijeniti. Mladi ljudi, govorim o djeci, počinju se baviti sportom gledajući svoje idole. Današnje klinke ne znaju tko su bile Petika, Bubalo, Kolega, ne znaju niti za Penezić ili Grubišić. Drugdje to nije tako, zaslužne veličine su u medijima, uključene u rad i dalje. Na tome se treba raditi.

Kao i na financijama. Dvije trećine ove reprezentacije igraju za oko 2.000 kuna hranarine, kad bi se uvjeti popravili da dobivaju 5.000 kuna, bilo bi to za njih čudo...

- U svakom sportu postoji kategorija novaca i kategorija zadovoljstva. Ti moraš imati duševno zadovoljstvo, jer ako njega nema, neće tu pomoći niti lova. Najgore je kad nema niti jednog niti drugoga. Mi u Lokomotivi gradimo nešto nakon 2013. kad se igralo Ligu prvakinja, mi proizvodimo. Evo, mi smo osvojili 2017. tadašnji Challenge kup, a od te ekipe danas su u Lokomotivi samo četiri cure. Stigle su mlade i neafirmirane i s njima i dalje guramo u europskim kupovima, tamo gdje možemo, a to su srazovi s ekipama koje su poluprofesionalke ili amaterke. Taj Europski kup složen je tako. Od naših 17 igračica koje su brončane s EP, njih 11 ili 12 je iz domaće lige, što znači da se radi. Pojača se Umag, Osijek, tu je uvijek Koka, Bjelovar, uz Podravku i Lokomotivu, a to je pola lige, čisto pristojnih. Znate, ja stalno tvrdim, da kad se maknu gledatelji, kao što je to sada, mi smo na to navikli, nema razliku između utakmice naše lige i danske lige. I ja to gledam, ali mediji tamo izvuku ono najbolje s utakmice, to hvale, kod nas, ako i negdje nešto izađe, ono utakmice koje su igrane za vikend, možda u utorak, onda se tu uvijek vrti negativa. A nema razlike. Uostalom, uzmite samo Francusku, utakmica za zlato s EP-a imala je gledanost od 24 posto na tamošnjoj TV...

Izdvojeno

28. veljača 2021 11:11