Tužan kraj nogometne sezone na Šubićevcu. Kulminacija svega je aljkavost vlasnika kluba prema financijskim obvezama

U trenucima kad nastaju ovi reci ne znamo kakva je konačna odluka HNS-a na žalbu Šibenika glede oduzimanja dva boda, radi kašnjenja u plaćanju duga (i kamata) bivšim trenerima Damiru Čanadiju i Mariju Cvitanoviću, ali dobro znamo kako neshvatljiva aljkavost Željka Karajice nije i jedini razlog „slučaja“, koji je nemalo uzburkao ne samo šibenske i hrvatske nogometne vode. Da je na djelu dio „mračnih snaga“ hrvatskog nogometa, kojima je ne samo nevažan Šubićevac, već i regularnost završnice ovosezonske borbe za prvaka.

U rujnu će se  navršiti 55 godina, otkako se autor ovih redaka latio novinarskog pera, ali ovakvog šibensko-hrvatskog nogometnog Apsurdistana, kakav je izazvao (ne)plaćeni dug Šubićevca bivšim trenerima Damiru Čanadiju i Mariju Cvitanoviću, nikad nismo doživjeli.

Što su to  šibenski prijatelji nogometa skrivili Bogu (ili nekom drugom!?) da  ih je  poslije uspješne pretvorbe u dioničko društvo i povratka u Prvu ligu čekao tercet (stranih) vlasnika, koji su na, blago rečeno, aljkav, neprofesionalni način vodili profesionalni klub!? Je li baš, neovisno o lažnim obećanjima aktualnog vlasnika Željka Karajice, bio promišljen čin Hrvatskog nogometnog saveza da se tri kola prije kraja, zbog igre s datumima oko, na kraju, plaćenog duga bivšim trenerima Damiru Čanadiju i Mariju Cvitanovića, Narančastima oduzmu dva boda, te ih praktički gurnu u niži rang, a dramatičnu prvoligašku završnicu pomalo razvodne!? Ne samo u borbi za opstanak, već i nadmetanja za prvaka. To su pitanja, koja nas itekako muče u iščekivanju konačne odluke iz Zagreba.

Svega smo se naslušali u minule tri sezone, posebice lažnih obećanja i procjena. I ne sluteći da se (ne)odgovornost službenih vlasnika neće zaustaviti samo na tome, točnije da će kulminirati neviđenom aljkavošću prema neizbježnim financijskim obvezama. Kolumbijski vlasnici išli su toliko daleko u svojim bajkovitim obećanjima da su najavili čak i dolazak u Šibenik južnoameričke seks-bombe Sofije Vergara, a umjesto privlačne Kolumbijke doveli niz neiskusnih igrača, kojima smo odavno zaboravili ime.

 U doba, kad je klub preuzela obitelj Jurić, uši su nas boljele od isforsiranih tvrdnji „da su Vidović, Špeljak i Matić vrhunski igrači, koje će Šubićevac lako prodati na inozemnom tržištu“, a riječ je o nogometašima, koje na hrvatskim nogometnim usporednicama više nitko ne spominje.

Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Svu promašenost tih obećanja osjetio je bivši vlasnik Mario Jurić, te jednostavno kazao: - Odlazim, jer više nema smisla ulagati u klub. Promašili smo sportsku politiku.

S kraja Jurićeve „vladavine“ ostaje, blago rečeno dvojbenom, bolje reći nerazumnom odluka da se dva dana prije otkaza treneru Cvitanoviću rodi aneks ugovora, po kojemu se njegova „normalna“ plaća pretvara u astronomsku!?

Najteže je, pak,  dovesti u vezu ne tako davnu „svečanu promociju“ novog stadiona na Šubićevcu s onim što se događalo u sezoni, koja je za Narančaste praktički završena. Da ne govorimo o emotivnom dočeku nogometaša na šibenskoj Poljani poslije prvoligaškog povratka i obećanja u stilu „Već idući tjedan dovodimo dva iskusna igrača“. Obećanja, koja su kao i mnoge već spomenute stvari ostala ludom radovanje.

Nećemo otvoreno polemizirati s onima, koji optužuju sve i svakoga da je HNK Šibenik prepušten na milost i nemilost vlasniku (i predsjedniku) Željku Karajicu. Kako, primjerice, nego nedostatkom minimalne empatije i zahvalnosti spomenuti njemački Hrvat ignorira i one gospodarstvenike sa šibenskom području, koji su njemu(klubu) pozajmili oko 3 milijuna eura!? Ne bi li bilo korektno da se te spomenute pozajmice barem pretvore u dionice ili budu povod za prodaju kluba nekom drugom vlasniku!?

POVIJEST SE PONAVLJA

Povijest se na Šubićevcu zapravo ponavlja. Odluka Josipa Breznija, povjerenika za natjecanje Supersport HNL-a da se Šibeniku oduzmu bodovi, zbog kašnjenja u plaćanju duga, koji iznosi blizu 400 tisuća eura, zapravo silno podsjeća na „dekret“ Zdravka Mamića od prije 12 sezona, kad su Narančasti, zbog dugovanja, izbačeni iz Druge lige prije kraja natjecanja. I bez mogućnosti žalbe. Za razliku od gotovo zaboravljenog Pomorca iz Kostrene, kojemu je omogućeno da nastavi natjecanje sve dok iduće sezone taj klub nije samostalno istupio u niži rang.

Teško je pobjeći od istine za kojom je posegao bivši šibensko-kninski župan (i predsjednik kluba) Goran Pauk „da je nemoguće financirati nogometnog prvoligaša preko gradskog i županijskog proračuna“.

No, još teže je naći odgovor na pitanje zašto je Željko Karajica kupio klub, ako se mislio tako neodgovorno ponašati prema staroj hrvatskoj nogometnoj tvrđavi!? Zašto je na Šubićevcu „kraljevala“ službena šutnja, ako izuzmemo presice prije i poslije utakmica!?

Novinari su, stoga, bili prisiljeni na (dez)informacije iz „druge ruke“.

Pa, tako se ne vodi poljoprivredna zadruga u nekom malom bosanskom mjestu(op.p. oprostite mi Bosanci), a ne nogometni klub, star više od 90 godina, koji je hrvatskom nogometnu podario 12 reprezentativaca!

Službena je šutnja „kraljevala“ i poslije odluke, koja je pogodila u srce svakog fetivog Šibenčana.

- Evo vam broj telefona, pa nazovite Karajicu – reagirao nam je jedan od rijetko korektnih ljudi iz klupskog vodstva, koji je nerijetko uskakao s nemalim svotama sa svog računa.

- Bolje da Vam ne otkrijem što je prije dvadesetak dana o klubu privatno kazao Karajica jednom poznatom hrvatskom nogometnom djelatniku – kazao nam je jedan od rijetkih preostalih nogometnih djelatnika iz stare šibenske garde.

Funcuti su sve spomenuto, očito, osjećali. Nisu posustali u bodrenju na utakmicama, ali je uz navijačke zastave iz rekvizite uvijek stajalo neizbježno „Uprava odlazi!“ A tko je zapravo „uprava“, kad su govore informacije iz svih smjerova sve bitne odluke bile u rukama jednog čovjeka, Željka Karajice!? Sportskog direktora Marija Brkljaču i ne spominjemo, jer nas njegovo ponašanje pomalo podsjeća na izjavu

Darija Dapca(op.p. sportskog direktora za „vladavine“ obitelji Jurić i  novog sportskog direktora Dinama), koji nam je prije odlaska sa Šubićevca izjavio: - Nepravedno ste me kritizirali, jer je moja uloga sportskog direktora bila ograničena. Moja riječ nije bila presudna, kad se govorilo o tome koga ćemo dovesti u klub, a kome dati ispisnicu.

Niksa Stipanicev/Cropix

A ŠTO SADA?

Ako ostane na snazi odluka o oduzimanju bodova, onda poslije dva nesretna remija(Gorica, Varaždin)  Šibenik je ostao i bez utješne mogućnosti da će se, zahvaljujući dobrim igrama u posljednje vrijeme, barem časno oprostiti od društva najboljih. Ovako ćemo u preostale dvije domaće utakmice (Rijeka, Hajduk) umjesto svojevrsnom spektaklu nazočiti šibenskim nogometnim karminama, pa i, prema nekim najavama, pravoj sportskoj sprdačini.

Neizbježno je pitanje „A što sada?“ ili „Što poslije prvenstva“? Iako je 95-postotni vlasnik kluba teško se oduprijeti dojmu da je Željko Karajica na pomalo čudan način (ne)zainteresiran za sudbinu Šubićevca. Suočeni s nizom lažnih i neslužbenih informacija sve manje vjerujemo i u priču kako će Šibenik kupiti Nijemac Alan Delius, vlasnik ljubljanske Olimpije. Samo nam nekolicina istinskih zaljubljenika u šibenski nogomet, čija imena zasad ne spominjemo, daju malu nadu kako će Šubićevac naći puteve ozdravljenja.

Ponovit ćemo neka ranije postavljena pitanja, temeljena na činjenici da je žiro-račun kluba blokiran. Odakle, kako se šuška, dug od 6,5 milijuna eura, a klupski proračun se vrti oko 5 milijuna, te nije bio nimalo ugrožen skupim transferima!? Dapače, škrtarilo se oko pojačanja kao da je na čelu kluba glavni lik iz poznatog Molierova romana.

A (sportski) Šibenik nije zaslužio takav tretman kluba, koji je neodvojivi dio emocija Krešimirova grada. Uostalom, vrijedi posjetiti na podatak s početka sezone, kad je u prve tri domaće utakmice Šubićevac bio relativno najposjećeniji prvoligaški stadion u odnosu na stvarne kapacitete gledališta.

Ako, pak, posegnemo za  tezom o „nepromišljenom činu HNS-a“, onda ne možemo pobjeći od činjenice  da u Drugoj ligi nema poštenog stadiona, ako izuzmemo Vinkovce i Dugopolje, a oba su tamošnja kluba daleko od prvoligaških ambicija. Zato je zajebancija Joška Jeličića o „Ligi 9“ daleko od zajebancije.

Sve je, pak,  samo ne zajebancija pitanje hoće li Mario Cvitanović i (zasad anonimni) funkcionar HNS-a imati obraza ovog ljeta pojaviti na Jadriji, gdje su godinama, očito, glumili „zaklete“ Jadrijaše i „zaljubljenike“ u šibenski kraj!?