Rujevica je u petak "debelo" zakomplicirala borbu za prvoligaški vrh, ali istodobno pružila i tračak nade da bi Šibenik svojevrsnim preokretom, sličnim onom kakav je prije dvije sezone načinila Gorica, nadoknadivši "minus 11", mogao svoju kakvu-takvu šansu za prvoligaški ostanak vratiti u sferu realnosti. U gradu na Rječini nije se, kako su se potajno nadali malobrojni šibenski optimisti, dogodio Belanov hit "Rijeka snova", ali je u čvrstoj, ratničkoj utakmici remijem (1:1) izbjegnut stari filmski evergrin "Rijeka bez povratka".
Prvu nadu u povoljan ishod Šibenika na riječkom travnjaku (ne)izravno nam je probudio bivši trener "narančastih" Ivan Pudar, koji je ostavio dubok trag na Šubićevcu, a koji nikad ne krije svoje simpatije za Krešimirov grad.
– Sjećaš li se kad smo u moje doba nadigrali s 3:1 Rijeku u gostima!? – javio nam se na početku TV prijenosa, ali i po svom starom običaju malo i zagrintao:
– Samo je onda u šibenskoj momčadi bilo puno više domaćih igrača. Schildenfeld, Rukavina, Kartelo, Gović... Čak je i Čavlina, kojega su smatrali fureštim, bio korijenima iz šibenskoga kraja, iz okolice Oklaja. Baš kao legendarni Tomislav Ivić ili Stipe Pletikosa – govorio nam je Pudar, i ne znajući koliko smo napeti zbog jedva skrivene nade da bi Šibenik mogao ostati neporažen tamo gdje su redom padali najveći. U sudaru s momčadi, koja je primila najmanje pogodaka u društvu najboljih.
I dok su Riječani, uvjereni u siguran uspjeh protiv šibenskog "fenjeraša", vidljivo očajavali, od vrijednog trenera Radomira Đalovića do nadarenog Gabrijela Rukavine, šibenski trener Rajko Vidović je na više nego odmjeren način izrazio zadovoljstvo ostvarenim uspjehom.
– Isplatio nam se trud na utakmici, a pogotovu rad preko tjedna. Ja i dalje vjerujem u svoju momčad. Pa, ako izuzmemo prvih dvadesetak minuta, mi smo djelovali stabilno, gotovo ravnopravno prvoligaškom lideru. Uostalom, od svih riječkih prilika u gužvama pred našim vratima zrelija je bila naša, Božićeva iz "kontre", kad smo mogli relativno lako povesti s 2:1. Malo se grizem samo zbog toga što smo po tko zna koji put primili gol iz prekida. To je, očito, naša boljka, koju, jednostavno rečeno, moramo sanirati – kazivao je na svoj miran i odmjeren način trener Šibenika.
Teško je, međutim, procijeniti što je bilo presudnije za bolje izdanje "narančastih" na Rujevici. Nemale promjene u sastavu, za koje se odlučio Vidović, a koje nisu u cijelosti iznenadile nas, koji gotovo svakodnevno živimo s klubom, ili stanovita promjena načina igre!? Primjerice, pomoćni trener Ivan Božić nerijetko je spominjao kako je iskusni Žuta korisniji na lijevom stoperu nego na wing-beku. Istodobno, bila je vidljiva promjena u načinu šibenske napadačke igre, pogotovo u tranziciji. Gotovo na minimum svedeno je do jučer bjesomučno nabacivanje "svijeća" na snažnog Santinija, a proradili su dugi, precizni pasovi, u čemu su prednjačila dva bočna igrača Šime Gržan i Elvir Duraković. Nema sumnje da potonji iz utakmice u utakmicu demonstrira svoju sposobnost i spretnost u ofenzivi, pa smo skloni tezi da je najbolja šibenska akcija na utakmici, osim postignutoga gola, bila Durakovićevo probijanje desne strane riječke obrane. Uz neizbježan žal da je gotovo neshvatljivo kako nitko od trojice gostujućih veznih igrača (Prekodravac, Kavelj, Pozo) nije bio ni blizu povratne lopte prema vrhu kaznenog prostora, koja je djelovala gotovo kako stopostotna prilika.
Sjajna, brza i precizna bila je i Gržanova lopta prema strijelcu Santiniju, koji se i više nego dobro snašao kod postignutog pogotka.
– Pokazalo se da možemo dobro igrati i protiv najboljih. Mi smo u svlačionici i na treninzima zaista dobra klapa. Previše je bilo ružnih priča, a meni se čini da sve ide nabolje na Šubićevcu – govorio je poslije utakmice kapetan Ivan Santini.
Možda su Riječani bili dijelom u pravu kad su nakon završetka utakmice okružili suca Ivana Pajača smatrajući da je produžetak susreta trebao trajati bar još jednu minutu, ali su pritom demonstrirali i svoju priličnu neobjektivnost. Oni se zaista ne mogu potužiti na arbitražu glavnog suca. Ne samo zbog (pre)stroga dva žuta kartona Španjolcu Ikeru Pozi. Bilo je trenutaka kad je Riječanima Pajač znao progledati prečvrste startove prema gostujućim igračima, posebice prema iskusnom Santiniju i mladom Morrisonu. Ili, kako je poslije utakmice kazao jedan stari šibenski zajebant: – Imao sam osjećaj da je Pajač više puta htio pucao u glavu već teškom ranjenom šibenskom konju.
U iduću, važnu utakmicu s pulskom Istrom "narančasti" će tako morati bez Španjolca Poza, koji, ruku na srce, ima jedini osobine "klasičnog" razigravača među šibenskim veznim igračima. Očito, trener Rajko Vidović morat će posegnuti za čvrstim vezistima, koji će hraniti svoju momčad kratkim pasovima i dosljednom destrukcijom suparničke igre.
Idućeg vikenda na Šubićevac u funkciji sportskog direktora Istre stiže i šibenski zet Saša Bjelanović, čiji su korijeni iz Šibensko-kninske županija, a koji je suprug unuke pomalo zaboravljenog šibenskog glumca Bore Glazera. Zašto kriti da je Bjelanović svojedobno kao sportski direktor Hajduka priželjkivao povratak Šibenika u Prvu ligu, ali su se tome suprotstavile mračne splitske snage!? Uslijedila je bila i neargumentirana sudska optužnica ondašnjeg trenera "bijelih" Siniše Oreščanina, ali su nešto mudriji Dalmatinci u splitskom pravosuđu jednostavno bagatelizirali taj potez zagrebačkog stručnjaka na splitskoj klupi.
Bjelanović je u već spomenutom slučaju išao tragom sjajne pjesme Zorice Kondža "Zar je voljeti grijeh", no to je tema koja traži širu raspravu na razini Dalmacije. Zadovoljit ćemo se jedino pitanjem što je Hajduku bolje, da je u društvu najboljih Šibenik ili Opatija, koja i bez stadiona i primjerenog travnjaka juriša na Prvu ligu!?
Ako se vratimo idućoj utakmici s Istrom na Šubićevcu, onda "narančasti" imaju dovoljno razloga da je dočekaju s iznimnom motivacijom, ali ne i s kompleksom. Puljani su jedna od rijetkih momčadi s kojom Šibenik nema negativnu bilancu u aktualnoj prvoligaškoj. U Puli je utakmica završila 3:3, dok je na Šubićevcu iz doba "vladavine" Marija Carevića, slično kao i u nedavnoj utakmici u Velikoj Gorici, kad je Mario bio na suprotnoj klupi, završilo 0:0. Neovisno od podatka da je Šibenik tu utakmicu gotovo 50 minuta imao igrača više.
A kad već spominjemo šibenskog zeta Sašu Bjelanovića, nevjerojatna je njegova upornost da se dočepa nekog mladog igrača iz Dalmacije (Čalušić), Hercegovine (Rozić), pa i forsiranje domaćih nadarenih nogometaša (Maurić, Lisica). I ne smatramo grijehom želju da bi na Šubićevcu bio itekako poželjan upravo takav tip sportskog direktora ili skauta.
– Hvala vam na komplimentima, ali momčadima kakve su Istra ili Šibenik najteže je izgraditi pobjednički gard. Gubiš na samopouzdanju ako se gotovo svake sezone boriš za ostanak. Znam da će nam utakmica na Šubićevcu biti iznimno teška. Kao čovjeku šibenskoga kraja, koji pamti neke ranije sezone, nije mi, međutim, jasno zašto Šibenik igra bolje na strani nego kod kuće – kazivao nam je i pitao se Bjelanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....