Dvostruko zadovoljstvo priredili su nam minule nedjelje nogometaši Šibenika. U gostima su ostvarili gotovo senzacionalnu pobjedu nad Osijekom te nas istodobno oslobodili mučnog gledanja usporednog TV-prijenosa rukometne utakmice Hrvatska – Španjolska (čitaj: oproštaja „kauboja“ od Olimpijskih igara u Parizu).
No, poslije slavlja u Opus Areni u šibenskim nogometnim krugovima ne mogu pobjeći od dvije velike istine. Prve, koja govori kako će osječki bodovi izgubiti na vrijednosti, ako se startna pobjeda ne potvrdi uspjehom protiv Slavena Belupa na šibenskom travnjaku. Druge, koja sugerira kako je Narančaste u osječkoj metropoli barem malo poljubila Fortuna, da je riječ o još jednom argumentu staroj sportskoj tezi kako je nogomet dodatno privlačan gledateljima, jer u nadmetanju između dvije velike branke ne pobjeđuje uvijek kvalitetniji suparnik.
- Utakmica sa Slavenom bit će posve drugačija, dvoboj ravnopravnih suparnika. Nisam, doduše, u zadnje vrijeme pretjerano kontaktirao s ljudima iz Koprivnice, bivšim suigračima. Imam informaciju da je dobar dio prošlosezonskih prvotimaca napustio klub, ali i da su stigla jednako kvalitetna pojačanja. Uostalom, momčadsku snagu Slaven je itekako demonstrirao prošle nedjelje u Splitu, može se govoriti čak i o nesretnom porazu. Osobno držim da imamo šanse za novu pobjedu. Neka bude kao i u Osijeku, da gosti imaju terensku inicijativu, a mi pobijedimo – kazivao nam je Stipe Bačelić Grgić, aktualni asistent sportskog direktora Marija Brkljače te bivši nogometaš Slaven Belupa.
U Osijeku su se početkom kolovoza Narančasti (i njihov napadač Ivan Božić) zapravo vratili tamo gdje su stali početkom lipnja, kad su pobjedom nad Zrinskim osigurali prvoligaški bal. Božić je drugim pogotkom u lipanjskoj „majstorici“ trasirao put u društvo najboljih, a minule nedjelje ili dva mjeseca poslije spretnim golom za 1:0 sugerirao tezu da Šibenčani neće biti tek prolaznici u prvoligaškom društvu. Razlika je bila samo u tome da je u lipanjskoj utakmici šibenski napadač snažno odapeo u suprotni kut, a prošle nedjelje lukavo plasirao u bližu stranu osječke mreže.
U analizi osječke utakmice „kraljuje“ dvojba tko je bio najbolji igrač Šibenika!? Svemogući vratar Antonio Đaković, beskompromisni stoper Stefan Perić, silno moćni Ganac Morrison Agyemang ili već spomenuti, brzi i spretni Ivan Božić. Autor ovih redaka nema dvojbe. Najbolji šibenski pojedinac bio je trener Mario Carević, koji je na jasan način demonstrirao ne baš laku taktičku preobrazbu od momčadi, koja je težila ofenzivnom nogometu (u drugoligaškom društvu) u družinu koja se zna obraniti u nadmetanju s objektivno boljim suparnikom. Nije se sramio teze o „parkiranom autobusu“ na šibenskoj polovici travnjaka, koja je potkrepljena visokim postotkom (72 posto) posjeda lopte domaćina. Izuzetna terenska nadmoć Osijeka rezultirala je, međutim, samo neprestanim nabacivanjima u šibenski kazneni prostor, ali ne i zrelim, izrađenim prilikama.
Možda griješimo, ali trener Šibenika je jamačno u odlučnoj završnici susreta u sebi tiho grintao što mu klupsko vodstvo i sportski direktor nisu osigurali barem jednog veznog igrača „pristojne“ prvoligaške kvalitete, koji zna stati na loptu te omogućiti obrani da predahne.
Očito, oni koji su dobili priliku u sredini travnjaka nemaju dovoljno kvalitete za tako nešto. O vrlinama i manama Vodičanina Ivana Roce znaju sve i ptice na Šubićevcu. Malo razočarenje predstavlja igra Crnogorca Ognjena Bakića, koji nije svađen s loptom, ali mu je pomalo stran pojam jednostavne pas-igre ili povremeno i nepotrebno teži njezinom „carinjenju“. Crnoputi Kamerunac Joseph Iyendjock ne pokazuje, zasad, dovoljno kvalitete za prvoligaško društvo, neovisno o nemaloj tjelesnoj moći. Kad već spominjemo potrebu da netko „stane na loptu“, u tom smo smislu, što kriti, očekivali i veću pomoć iskusnog Ivana Santinija.
Vapaj Marija Carevića za kvalitetnim veznim igračem bio je dosad kao vapaj žednoga u pustinji. Vapaj, koji bi trebalo pod hitno utišati.
A Mario Brkljača i Stipe Bačelić Grgić su se dosad samo znakovito smješkali, kad bismo dotaknuli tu temu. Kao da ime novog pojačanja samo što nije izašlo iz rukava. Mario Carević, primjerice, ne bi imao ništa protiv angažmana iskusnog Filipa Bradarića, ali je pitanje je li Splićanin ima volje odjenuti šibenski dres pa i to koliko je po guštu sportskog direktora i njegovih suradnika!? Ostaje, također, dvojba je li razlog tajnovitog smješkanja Brkljače i Bačelića iznenadni dolazak iz Osijeka nadarenog 20-godišnjeg Marina Prekodravca!? Veznog igrača, kojega je bivši Osijekov trener Zekić rado koristio, ali koji, očito, nije po volji Talijana Coppitellija. Cijela priča je dodatno intrigantna, jer se Osijek mladog igrača posve odrekao, ako izuzmemo odštetu. Točnije, on je potpisao ugovor za Šibenik, a ne stigao na posudbu!
Vijest je zaista dobra, jer smo već počeli strahovati kako će se Šubićevac gotovo „prisilno“ posegnuti za „igrom bez igre“ ili narančastom izdanju iz sredine devedesetih godina minulog stoljeća, kad su u veznom redu znali istodobno zaigrati tri (pomalo zaboravljena) stopera Muriqi-Ivica-Putnik. A ta igra može biti pravo mučenje. Za trenera, suigrače i šibenske navijače.
Ako se opet vratimo pozitivnim detaljima osječke utakmice valja još jednom potencirati dojam, što su ga ostavili vratar Đaković i stoper Morrison. Kao dva igrača, koja će se jamačno sutra naći u šibenskom izlogu za prodaju na europsko tržište. Trener Mario Carević zaslužuje dodatnu pohvalu za hrabrost, manifestiranu uvođenjem još jednog nadarenog mladića šibenskog poletarca, dugonogog Lovre Kulušića. No, taj potez (ne)izravno nas vodi prema pitanju „Gdje je u toj priči Ivan Delić!?“ Napadač, koji ima nesumnjivu kvalitetu, a koji, očito, u svojoj pomalo fjakastoj dalmatinskoj maniri zanemaruje trenerovu tezu o potrebi za ratnicima bez mane i straha. Bilo bi, nema sumnje, i te kako kontraproduktivno da odnos Carevića i Delića ostane na sadašnjoj pat-poziciji. Ne, ne možemo zaboraviti Delićeve pogotke i prodore, a pogotovu ne njegovu spretnost i izuzetno snalaženje u gužvama pred suparničkim vratima. Zato i zagovaramo pozitivni pomak s obje strane. U interesu šibenske momčadi.
Carević se oglasio o spomenutoj problematici na pomalo lakonski način: - Ne sumnjam nimalo u Delićevu kvalitetu, ali druge stvari ovise isključivo o njemu.
Prošlotjedni start hrvatske prvoligaške utrke nije zanijekao one koji su tvrdili kako će nogometno društvo najboljih biti u novoj sezoni strogo podijeljeno na dva doma. Gornji (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek) i donji (Lokomotiva, Šibenik, Gorica, Varaždin, Slaven Belupo, Istra). U tu tezu nije nas do kraja razuvjerio ni veliki otpor Koprivničana momčadi Hajduka na prepunom Poljudu, a ni vrijedna pobjeda Narančastih u Osijeku. Dakako, najbolja potvrda teze o „dva doma“ su rezultatska stradanja Istre (u Maksimiru) i Lokomotive (na Rujevici). Posebice visoki poraz „lokosa“, koji nas je još jednom uvjerio da nijedan trenera, pa ni vrijedni stručnjak Silvijo Čabraja ne može podnijeti toliki broj odlazaka, koliko je igrača u zadnje dvije sezone napustilo zagrebačku Kajzericu.
Tko sretniji od Funcuta, koji su u „pristojnom“ broju pohodili Opus Arenu, da se Narančasti uguraju između dva doma!? Osječka pobjeda je najbolji argument tvrdnji kako to nije nemoguća misija. Naprotiv, pobjeda protiv Slavena Belupa samo bi dodatno uvjerila Šubićevac i šibenske prijatelje nogometa kako je to, ipak, moguće.
U svoju momčad vjeruje i trener Mario Carević. Zadovoljan sjajnim uspjehom u Osijeku posegnuo je za indikativnom izjavom: - Na Opus Areni smo nagrađeni za hrabrost, borbenost i taktičku disciplinu. Pobjeda je i više nego poticajna za nastavak prvenstva. Međutim, ne želim se zavaravati. Naši, otvoreni problemi i dalje ostaju. Vi kažete da nemam treba jedan vezni igrač, ja bih dodao dva vezna. Ne samo za početni sastav nego da se zaoštri konkurencija za svako mjesto u momčadi. Iduća utakmica s Koprivničana bit će izuzetno teška. Igramo kod kuće, pa logično moramo promijeniti nešto u načinu nadmetanja u odnosu na Osijek. Moramo se nametnuti u većem dijelu susreta, ali ne i srljati. Igramo pred našim navijačima, pa silno želim da ih obradujemo.