Mračna tišina u Šibeniku: Svi promašaji oko sastavljanja igračke križaljke na Šubićevcu isplivali na vidjelo

Šibenski prijatelji sporta neće baš po dobrom pamtiti Veliki četvrtak 2025. Ima (nogometnih) utakmica, kad se čini kako su novinarski komentari, bilješke i ocjene potpuno suvišnim. Iz prostog razloga što je sve kazala (televizijska) slika. Takvo je, nema sumnje, bilo neravnopravno nadmetanje Šibenika sa zagrebačkim Modrima. Zašto potenciramo ono „neravnopravno“. Pa, zato što su Narančasti bili inferiorni goropadnim gostima u tri ključna elementa: vještom baratanju loptom, dobrom protoku lopte i u funkcionalnom smislu(čitaj: brzini i duel-igri).

Točnije, svi ovosezonski promašaji oko sastavljanja igračke križaljke na Šubićevcu isplivali su na vidjelo u sudaru s aktualnim prvakom, gdje je, nema dvojbe, počeo pomalo zakašnjeli, ali i očigledni proces konsolidacije. Kako ćeš, primjerice, na sredini travnjaka parirati reprezentativnom tercetu Baturina – Sučić – Mišić(op.p. on je zaslužio barem jednu Dalićevu priliku), kad u nadmetanje s njima krećeš s igračima, kod kojih je toliko potrebna kombinatorika ustuknula pred alibi-igrom ili, pak, imaju još nogometne mliječne zube, pa i, grubo rečeno, predstavljaju igrački „poluproizvod“!?

Druga je istina usko vezana za prvu. Kakve su ti šanse protiv europski jakog Dinama, ako nemaš toliko potrebnu tranziciju i napadača, sposobnog da slomi svog čuvara u igri „jedan a jedan“!? Kad već po tko zna koji put govorimo o (ne)uspješnom popunjavanju igračke križaljke dovoljna je usporedba s Istrom, koja je jesenas bila u slična teškoćama kao Narančasti, ali koja je, primjerice, vezni red popunila provjerenim internacionalcima kao što su Josip Radošević(op.p. debitirao je u A-reprezentaciji kod izbornika Igora Štimca) i Stjepan Lončar.

Naravno, da u najsvježijoj priredbi sa Šubićevca nije baš lako preskočiti jedan ne baš shvatljiv statistički podatak. Dinamo je domaćinu uvalio četiri gola, koliko i nedavno Osijek Modrima usred Maksimira, a Šibenčani u četiri ovosezonska susreta sa Slavoncima imaju pozitivnu bod(7-4) i gol-razliku(9:7)!?

Ipak, taj pomalo paradoksalni statistički podatak mora ustuknuti pred istinom. Istinom, za kojom je posegao trener Rajko Vidović: - Mi nismo bili tako dobri i čvrsti, kakvi moramo biti u svakoj utakmici. Ovakvom igrom ne možeš daleko.

No, „vječno“ pozitivni trener Šibenika ne bi bio dosljedan sebi, kad ni u mračnoj tišini, koja je zavladala poslije gostovanja Modrih na Šubićevcu ne bi posegao na svoj sportski način za barem tračkom optimizma.

- Mi se okrećemo novim izazovima. Ništa nije izgubljeno. Siguran sam da ćemo na gostovanju kod Lokomotive biti bolji, kvalitetniji – govorio je poslije utakmice Šibenik – Dinamo(0:4) Rajko Vidović. Kao znak da mu predaja nije ni u primozgu.

Nije baš jednostavno na Šubićevcu i u šibenskim nogometnim ćakulama naći one, koji vjeruju u mali „narančasti“ mirakul u preostalih 6 prvoligaških kola. A za mirakul bi trebalo minimalno 10 bodova, ako ne i više! U rasporedu, koji je sve samo ne i lagan: Lokomotiva, Varaždin i Istra na strani, te Gorica, Rijeka i Hajduk na Šubićevcu. Jaki ili neugodni suparnici, protiv kojih bi Narančasti trebali zabilježiti barem tri pobjede na eventualnom putu spasa. U tom smislu silno smo skloni tezi kako će na putu do željenog mirakula presudne biti iduće dvije utakmice. S Lokomotivom u gostima, te (izravnim konkurentom) Goricom na Šubićevcu.

Ako bismo, pak, posegnuli za nogometnim modelom(objašnjenjem) mogućeg mirakula, onda je posve jasno kako Narančasti imaju dva ogledna primjera u bliskoj prošlosti. Velebna(4:1) pobjeda nad Osijekom na Šubićevcu i mudri remi s Rijekom u gostima.

A Šibenčani ne bi bili Šibenčani, kad i u aktualnoj teškoj situaciji ne bi posegnuli za zajebancijom (improvizacijom) na poznatu temu: - Nada umire zadnja. Ne umire jedino Oliverova Nadalina!

Ostaje, međutim, dvojba je li mudrije vjerovati u mirakul ili, pak, pogledati u oči gruboj stvarnosti, koja, prema mnogim medijskim i privatnim izvorima, dovodi novog ambicioznog vlasnika na Šubićevac!?Točnije, već sada razmišljati kakav profil nogometnog kluba želimo. U tom smislu je itekako vrijedno citirati bivšeg predsjednika HNK Šibenik(i šibensko-kninskog župana), Gorana Pauka, koji je dao nemali doprinos Narančastima i na travnjaku, kao desni branič, a koji odmjereno tvrdi „kako je ozbiljnog prvoligaša nemoguće financirati preko proračuna“.

A Šubićevac, što kriti, poslije Paukova više nego uspjelog saniranja dugova i pretvaranja kluba u dioničarsko društvo, očito nema previše sreće s privatnim vlasnicima. Ne samo u natjecateljskom i financijskom smislu. Možda je u tom smislu grubo iskren bio jedino američki Primoštenac Mario Jurić, kad je prije odlaska iz kluba otvoreno kazao: - Ne, ne isplati mi se više ulagati u Šubićevac. Iz prostog razloga što smo promašili sportsku politiku.

Kratka analiza bliske prošlosti govori kako su rezultatski najbolje prošli oni, koji su najmanje uložili, Kolumbijci! Sačuvan je prvoligaški status, a doveli su dva zaista pouzdana obrambena igrača Mesu i Minu.

Logično je da (novi)vlasnik kluba mora na Šubićevcu tražiti svoj interes, ali toliki nedostatak empatije prema šibenskim nogometnim mukama, kakav je iskazao Željko Karajica teško je prihvatiti. Mnogi tvrde kako će ta teza biti još bolnija, kad se potpuno otvore sve (financijske) karte.

- I mi smo prošli sličan put sa stranim vlasnicima, ali srećom bez natjecateljskih posrtanja. Potom je polako, ali sigurno sve sjelo na svoje mjesto. Istra je postala stabilan prvoligaš – kazivao nam je u privatnom razgovoru šibenski zet i direktor pulske Istre Saša Bjelanović.

Osobno, autor ovih redaka bi u budućem menadžmentu kluba volio vidjeti barem mali broj Šibenčana. Kao što raduje neslužbena informacija da stiže novi vlasnik (Nijemac Adam Delius), toliko simpatije plijeni ponovno okupljanje veterana na Šubićevcu. Uostalom, dio stabilnosti Solarisa, koji igra u najjačoj vaterpolskoj ligi na svijetu, čini podatak da se na različite način u priču oko kluba uključeni igrači iz gotovo svih generacija Crnice.

Za kraj smo ostavili iskrenu ispovijest. U aktualnoj, pomalo tužnoj priči na Šubićevcu najviše nam je žao Funcuta. Pa, gdje su sve ti šibenski momci putovali da bi ove sezone bodrili svoju momčad!?

Oni su poslije posrtanja Šibenke prihvatili Šubićevac kao svoje novo emotivno gnijezdo, a sad se osjećaju kao dijete, kojemu netko želi ukrasti najdražu igračku.

P.S. Neka nam oprosti budući vlasnik na miješanju u njegove (sportske) interese, ali ne krijemo želju da novi sportski direktor kluba bude netko od Šibenčana. Ivan Bulat ili netko njemu sličan.

Da se, osim domaćoj proizvodnji, Šubićevac vrati potrazi za igračima iz Dalmacije i Hercegovine.