StoryEditor
NogometVruća tema

Komentar Ive Mikuličina: Zašto Marin Jakoliš ne slijedi primjer Gorana Tomića?

Piše Ivo Mikuličin
13. siječnja 2022. - 12:39

Dvaput je u kratkom razdoblju Marin Jakoliš dirnuo u srce svoje Šibenčane. Najprije ih je krajem minulog ljeta raznježio gotovo do suza, kad je potencirao tezu „kako gušta igrati, kad zna da su iza njega navijači, klub i rodni grad“, a potom krajem godine malo ugrizao za srce potezom, koji je malo tko očekivao. Iako su novi poslovni partneri na Šubićevcu osigurali ne samo 250 tisuća eura za otkup njegova ugovora s Hajdukom, već i mjesečnu plaću veću za 2.000 eura, od one ugovorene u Poljudu, Jakoliš je kazao „ne“ Marinu Juriću, Stipi Grubišiću i ostalima iz nove šibenske nogometne „vlade“.

Nama, koji trajemo desetljećima u šibenskom nogometu još bolnije su usporedbe sa sličnim situacijama na Šubićevcu, koje su imale drugačiji predznak. To se posebice odnosi na dva transfera, u kojima su i mladi igrači, i njihovi roditelji na jasan način izrazili svoju zahvalnost matičnom klubu. Kao svojevrsnom trampolinu, što im je omogućio skok prema nogometnim zvijezdama.

Bolji trener nego igrač

Goran Tomić je danas stručnjak, u čije vještine malo tko sumnja na hrvatskim nogometnim usporednicama. Posve je zasjenio Gorana Tomića kao nogometaša, iako je Gogo, kako ga obično zovu prijatelji, na svom igračkom putu, osim mlade reprezentacije Hrvatske, imao niz zapaženih postaja: grčki AEK, austrijski Red Bull Salzburg, talijanska Vicenza, belgijski Lierse…

A kad je za Gorana Tomića, kao nogometaša poslije sjajnog šibenskog proljeća, stigao poziv iz talijanske Vicenze, mladi napadač nije imao ugovor sa svojim Šibenikom. No, potpisao ga je naknadno uz svesrdnu potporu oca Žarka. S temeljnom željom da njegov matični klub ne ostane bez zaslužene odštete.

Sličnu priču Šubićevac pamti i kad je riječ o nadarenom Anti Rukavini iz doba, kad su njegov dolazak u Poljud poželjeli mnogi (važni) Splićani. Od predsjednika Hajduka Branka Grgića do ondašnjeg premijera Ive Sanadera, koji je, što kriti, izvršio i nemali politički pritisak da Rukavina narančasti dres zamijeni s bijelim.

Ni Rukavina, baš kao ni Tomić nije u tom trenutku imao potpisani ugovor s matičnim Šibenikom, ali je postupio jednako kao Goran. Uz potporu oca Zlatka stavio je naknadni potpis vjernosti Šubićevcu kako bi Narančasti dobili „pristojnu“ odštetu.

Očevi i sinovi

Očevi i djeca su „vječna“ sportska tema, ne samo šibenska. Zato i ne želimo u našu priču detaljima uklapati „slučaj Bulat“. No, ako je vjerovati samo brojkama, onda otac Joso nije, za razliku od Žarka Tomića i Zlatka Rukavine, imao dovoljno empatije prema Šubićevcu, kad je njegov sin Marko prelazio u Dinamo.

Posve smo, međutim, sigurni da roditelji Marina Jakoliša nisu duboko u priči oko (sportskih i financijskih)planova njihova sina. Dapače, „debelo“ smo uvjereni da kolo vodi njegov splitski menadžer Tonči Martić. Onaj isti Tonči, koji je svojedobno uvjeravao čelnike Šubićevca da transfer sjajnog napadača Ermina Zeca ne može prijeći 800.000 eura. No, odlazak nadarenog Bugojanca iz Šibenika u Tursku stajao je vlasnike njegova novog kluba gotovo triput više.

Zato je teza da je za Jakoliševu naglu promjenu mišljenja bio presudan pljesak na splitskom turniru „Četiri kafića“ priča za malu djecu. Martić je još jedan od dokaza da se u Hrvatskoj najviše isplati ulagati u nogometaše. Uz staru istinu da je lakomica (čitaj: pretjerani zahtjevi) teška bolest.

item - id = 1158856
related id = 0 -> 1158900
related id = 1 -> 1157863
17. siječanj 2022 12:43