Kako zagrebačku Lokomotivu skrenuti na slijepi šibenski kolosijek? To pitanje muči šibenske prijatelje nogometa još od zadnjeg sučeva zvižduka na utakmici Dinamo – Šibenik (2:0), još jednog nastavka priče o lijepim nogometnim dojmovima i slaboj bilanci Narančastih na ovosezonskim gostovanjima.
Zašto je nadmetanje s „lokosima“ toliko važno, neovisno od toga što prvoligaški raspored govori o čak pet uzastopnih domaćih utakmica nogometaša Šibenika? Odgovor se krije u nekoliko važnih argumenata.
Prije svega, klub sa zagrebačke Kajzerice je najlakše dohvatljiv, kad je riječ o prvoligašima, koji su se smjestili u gornjem, mirnijem dijelu ljestvice. Tri boda su dodatno važna poslije objektivne procjene šibenskog trenera Marija Rosasa da je ovogodišnja hrvatska prvoligaška utrka praktički bez autsajdera. Rijeka je, primjerice, na jedvite jade, praktički „na mišiće“ na svom travnjaku pobijedila Slaven Belupo (2:1) u doba, kad su krenule podcjenjivačke priče o stvarnim dometima kluba iz Koprivnice.
Posebno su se prevarili oni, koji su prerano „otpisanim“ proglasili Hrvatskog dragovoljca. Momčad, koju vodi Davor Mladina, bivši prvotimac Šibenika, a koja se sa dva zadnja gostovanja (Koprivnica, Velika Gorica) vratila sa 4 boda. Konačno, lanjska nas sezona podsjeća koliko su Narančaste puno mirnijim u prvoligaškoj završnici činili upravo uspjesi protiv „lokosa“ (3:2 u Šibeniku i 4:0 u Zagrebu), pa se u zadnjim kolima nije strahovalo od bodovnog izjednačenja s Lokomotivom, zbog boljeg omjera u međusobnim utakmicama.
Narasli preko noći
A „lokosi“ su, ruku na srce, neovisno o ne baš velikom broju pojačanja, gotovo „preko noći“ narasli u novoj sezoni. U malom derbiju s Osijekom demonstrirali su suvremeni nogomet, pun agresije, brzine i toliko potrebne tranzicije. Očito, zahvaljujući čvršćoj taktičkoj ruci novog trenera Silvija Čabraje, koji neke mladce dobro poznaje kao dugogodišnji koordinator priličnog produktivne škole nogometa na Kajzerici. Škole, iz koje su izniknuli i novi reprezentativci Luka Ivanušec i Lovro Majer, ali i nove nade hrvatskog nogometa Lukas Kačavenda i Roko Šimić.
- Cijenimo Lokomotivu, ali nemamo posebnog razloga da mijenjamo svoj način igranja. Otvorenom igrom jurišat ćemo na vrijednu pobjedu – unisoni su treneri i prvotimci na Šubićevcu prije utakmice sa zagrebačkim „lokosima“.
Nije nam na kraj pameti da sugeriramo Španjolcu Mariju Rosasu da mijenja stil, kojim je Šibenik u prvih osam kola osvojio više simpatija u hrvatskom nogometu nego bodova. No, ponovno bismo ukazali na statistički podatak, što govori da su Narančasti sa 15 primljenih golova druga najslabija prvoligaška obrana poslije već spomenutog „fenjeraša“ Hrvatskog dragovoljca.
Utakmica s Dinamom nas je, neovisno o jačini suparnika, još jednom podsjetila na stare igračke, pa i, neka nam oprosti španjolski stručnjak, trenerske slabosti. Propuste, iskazane i već ponavljane na ranijim utakmicama.
Prva crta
Više nema nikakve dvojbe da početna jedanaestorica Šibenčana djeluje dobro u oba smjera, te da već prva izmjene narušava agresivnost i homogenost momčadi.
- Suad Sahiti ima jednu neugodnu ozljedu noge, pa se bojim da se ona ne pogorša forsiranjem da odigra svih 90 minuta. Otuda i ovosezonska navika da prvo mijenjam upravo njega – objašnjavao nam je u otvorenom, gotovo prijateljskom razgovoru Mario Rosas.
No, čini nam se da je Sahitija u Maksimiru zamijenio isuviše rano. Nije sporno iskustvo i sprema Stipe Bačelića Grgića, koji je, kažu, počeo vježbati puno ozbiljnije, no pomicanjem nadarenog Antonija Marina prema lijevoj strani pati prva crta šibenske obrane. Obrane, koja počinje visoko, daleko od vratara Lovre Rogića upravo zahvaljujući Marinovoj agresivnosti, rastrčanosti, brzini i želji da hrabro ulazi u duele.
Agresivnosti, koja je donijela i priliku, kakva se ne smije propustiti protiv Dinama. Šibenčani nisu stigli do pogotka, iako se dogodila „kontra“, kakva se baš ne viđa na ozbiljnim utakmicama: tri Šibenčana protiv jednog Zagrepčanina. „Kontra“, koju je kreirao Antonio Marin, a upropastila sebičnost Suada Sahitija.
Ostaje dvojba je li Bačelića valja uvesti nešto kasnije ili, pak, posegnuti za taktičkim „specijalkama“, o kojima se na Šubićevcu zasad samo tiho šuška, a koje nisu još dobile pravog odjeka na travnjaku. Ne samo o povremenoj igri s tri stopera, od čega je Rosas dosad bježao kao vrag od tamjana, već i o dupliranju desnog boka, gdje bi se mladi 21-godišnji Osječanin Adam Benić i puno iskusniji Šibenčanin Antonio Jakoliš mogli nadopunjavati u obrambenim, pa i napadačkim zadaćama.
Dobro je što, kad u završnici utakmice, koja je već praktički izgubljena kao ona u Maksimiru, stručni stožer ponudi priliku za „kaljenje“ nadarenim Kolumbijcima Torresu i Lopezu. No, svaki, ama baš svaki put Rosas poseže za izmjenama, koje po nekom nepisanom pravilu ne donose pozitivan preokret, misli nam lete prema nezasluženim odbijenicama, koje su dočekali Ivan Roca, Vinko Petković i Tonio Teklić. Dalmatinski momci, koji bi šibenski kadar učinili moćnijim, raznovrsnim.
Preciznije, upravo omogućavali korisne izmjene, koje su bolna točka Rosasove taktike na dosadašnjim utakmicama.
Zašto tako, Arijane?
Spomen Petkovića vraća nas automatski na utakmicu Šibenik – Hrvatski dragovoljac (6:2), kad se taj nadareni nogometaš, iako na matičnom Šubićevcu nije dobio ni najmanju priliku u prvoj momčadi nije nimalo radovao kod postignutog pogotka za goste. Suprotno tome, rođeni Šibenčanin Arijan Ademi prosto je ludovao od sreće, kad su zagrebački Modri prošle subote poveli protiv njegova matičnog kluba. Na način, koji nije baš navada velikih nogometaša na puno važnijim utakmicama.
Arijan je na taj način samo podsjetio na ne baš častan način svog bijega sa Šubićevca, koji su mu njegovi Šibenčani odavno oprostili. Uostalom, nije Ademi matični klub napustio kao neiskusni anonimus. On je u šibenskom dresu postao kapetan juniorske reprezentacije Hrvatske, odigrao finale Kupa Hrvatske protiv Hajduka, te kao kapetan momčadi zaslužio jedini dosadašnji plasman Narančastih u službena europska natjecanja.
A kad već spominjemo taj pogodak zagrebačkih Modrih, koji se dogodio u 68. minuti on ima ozbiljnih natruha neregularnog. Pao je poslije centaršuta Zagrepčana s desne strane tako da je najprije stoper Dinama Theophile u skoku bacio Bačelića na pod, a potom i Ademi naslanjanjem na rame Jakoliša onemogućio šibenskog igrača u skoku. Preciznije, udarcu Danca Lauritsena glavom prethodila su dva, blago rečeno, sporna momenta. Nažalost, odluku glavnog suca samo je potvrdila tiha provjera VAR-sobe.
- Prvi pogodak Dinama u mnogome je podsjetio na poništeni gol riječkog stopera Krešića upravo u susretu sa Šibenikom. Jedina razlika je u tome što je Krešić puno intenzivnije koristio lakat u sudaru sa šibenskim igračem u odnosu na kontakt Ademija i Jakoliša. Iako je, iskreno rečeno, Ademi svojom rukom spriječio šibenskog igrača da se odlijepi od zemlje. Pogodak u Maksimiru je „debelo“ u sferi sudačke procjene, pa ne želim biti toliko oštar prema Tihomiru Pejinu – objašnjavao nam je jedan od nespornih dalmatinskih sudačkih autoriteta.
Mi bismo, pak, dodali kako nam je dodatno žao zbog Pejinove (i VAR-ove)šutnje kod vodećeg gola, jer je utakmicu, ako izuzmemo taj moment, stasiti sudac odsvirao gotovo besprijekorno.
Julardžija se ne vraća
Treneru Šibenika Mariju Rosasu bilo bi jamačno lakše da u rosteru ima nadarenog Edina Julardžiju, posuđenog igrača Dinama, koji je u šibenskom dresu, u sudaru s Livajom na utakmici Hajduk – Šibenik, zadobio tešku ozljedu koljena.
Julardžija će, kažu, biti spreman tek u ožujku iduće godine, pa je velika vjerojatnost da se neće ni vraćati u Šibenik. Da će se oporavljati u Maksimiru.
Dva žuta kartona
Da je utakmica Dinamo – Šibenik prošla u više nego korektnom nadmetanju govori i podatak o samo dva dodijeljena žuta kartona. „Požutjeli“ su stoper domaćina Emir Dilaver i iskusni Šibenčanin Stipe Bačelić – Grgić. Vrijedi, međutim, podsjetiti i na „drugu istinu“.
Utakmica bez javnih opomena sugerira na (ne)posredan način sugerira i nedostatak toliko potrebne agresivnosti šibenskih nogometaša na Maksimiru.