Ne, nije nam ni u primozgu zamisao da solimo pamet aktualnom vodstvu HNK Šibenik. Ljudima koji ulažu svoj novac za dobrobit šibenskog nogometa, nadajući se kako će im se investicije kad-tad (ne)izravno oploditi.
Na nešto ozbiljnije lamentiranje o očekivanim pojačanjima na Šubićevcu tjera nas, pak, ne baš mali vremenski razmak između obećanja danog kod jednako svečanog i emotivnog dočeka novog prvoligaša na Poljani i trenutačne (nepopunjene) igračke križaljke Narančastih. Pritom nam padaju na pamet dvije znakovite misli.
Prva je dobra, stara poslovica "Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari", a druga nas vraća na gotovo zaboravljenu reklamu za Badelov vinjak Cezar, koja je imala efektnu poruku "Pij malo, pij dobro!"
U skladu s tim i dalje zagovaramo tezu kako treneru Mariju Careviću i njegovim suradnicima, poslije uspješnog formiranja momčadi kroz drugoligašku utrku, ne treba, kako neki sugeriraju, dvoznamenkasti broj pojačanja za društvo najboljih. No, neophodne su tri-četiri ciljane i kvalitetne akvizicije, kod kojih u skladu sa spomenutim mislima i ne treba sitničariti oko 500 ili tisuću eura mjesečne plaće.
U tom smislu sportski Šibenik ima dobre pouke iz (davne) prošlosti. Kako zaboraviti nemalu deviznu svotu za beogradskog košarkaškog vragolana Zorana Slavnića - Moku, koja se brojila u velebnoj kući za odmor fetivog Šibenčanina Rade Zorića, a koja se itekako isplatila Baldekinu u prve dvije prvoligaške sezone.
Suprotno tome, nerado se sjećamo nogometne sezone 1974/75, kad je za "onih" 500 tisuća dinara propušten transfer novog zapovjednika obrane na Šubićevcu poslije čega su kola nezaustavljivo krenula nizbrdo prema nižem rangu. Dobrim dijelom i zbog toga što se teško ozlijedio Žarko Tomić (op.p. otac itekako poznatog trenera Gorana) kao jedina domaća alternacija za toliko potrebnu "peticu".
Realno, u svakoj je liniji stručnom stožeru Šibenika potrebno po jedno pojačanje. Točnije po jedan wing-bek, stoper, vezni igrač i napadač. Dakako, ako Carević ostane pri svom sustavu igre 3-4-3, koji se pokazao itekako djelotvornim u drugoligaškoj utrci, o čemu ne svjedoči samo prva pozicija na konačnoj ljestvici, već i ostali statistički podaci koji govore kako su Narančasti zabili najviše, a primili najmanje golova u drugoligaškoj konkurenciji.
Ne smijemo, međutim, zanemariti ni sve glasnija razmišljanja šibenskih poznavatelja nogometa, uvjerenih da Carevićev sustav, zbog želje da obrambeni koridori u momčadi Šibenika budu još nepropusniji, bude transformiran u sličnu inačicu 3-5-2. Taktičku formaciju koja počiva na dvojici napadača, sklonijih tranziciji i okomitim putanjama (i loptama) prema suparničkim vratima. Način igre koji preferira Ivana Božića i Josipa Majića, kao polivalentne, funkcionalne igrače.
No, različita glasna lamentiranja o bliskoj budućnosti Šibenika, vraćaju nas, očito, neizbježnoj brojci od četiri pojačanja u svakoj liniji. Kako prvoligaška utrka počinje prvim vikendom u kolovozu, još neko vrijeme mogu se tolerirati stavovi u stilu "da još nije upaljen alarm, da ima još vremena za pojačanja". No takav stav nas tjera na staru šibensku novinarsku zajebanciju, koja počiva na zgodnoj igri riječi u stilu "Nikad nije kasno, kad se ljubi strasno. No, obično se ljubi strasno, kad je već kasno!" Jer, ruku na srce, sve što se zbivalo na Šubićevcu kroz lipanj stane u nadaleko poznatu mudrost Splićanina Biće Mladinića "Veliki promet – mala zarada!"