Šibenski bod (2:2) u Koprivnici je puno vrjedniji nego što neki misle. Iz više razloga. Prije svega, održana je distanca od šest bodova u odnosu na „fenjeraša“ Slaven Belupo, koja je, uvjetno rečeno, i „plus sedam“. Iz prostog razloga što su Narančasti u dva susreta s Koprivničanima osvojili četiri boda uz gol-razliku od 4:2.
Istodobno, nemala sterilnost iz prethodnih šest susreta zamijenjena je kakvom-takvom efikasnošću ili podatkom da su u jednoj utakmici nogometaši Šibenika postigli dva pogotka, koliko u minulih šest. Bio je to i sedmi šibenski bod, osvojen u gostima, pa je s razlogom nastavljena priča da su Narančasti uspješniji na putovanjima nego na svom travnjaku. Kao barem mala doza optimizma u, sad je već jasno, borbi za ostanak, koja čeka Narančaste u aktualnoj ligaškoj utrci. Borbi, koja čeka barem pet klubova.
Ipak, neovisno o već pomalo otrcanoj frazi „da se bodovi pišu, a dojmovi brišu“ nije baš lako izbrisati sivi dojam, što ga je šibenska momčad ostavila na koprivničkom travnjaku u najvećem dijelu više dramatičnog nego privlačnog nadmetanja. Prije svega, manjkalo je toliko potrebne tečne pas-igre bez čega Narančasti ne djeluju previše opasno za suparnike. Nedostatak kreacije u napadu čini nam se i više nego logičnim, zbog toga što je u bitno izmijenjenoj, pa i oslabljenoj momčadi (bez Perića, Santinija i Poza), bilo, kako je duhovito kazao jedan stari Funcut, „puno više bauštelaca nego inženjera i tehničara“. Poštujemo zamisao trenera Marka Kartela da se poraz izbjegne prvenstveno destrukcijom suparničke igre, ali…
Nije baš lako prihvatiti činjenicu da nesporni nogometni znalci (Majić, Delić, Torres, Kolega…) odreda sjede na klupi, dok „bauštelci“ ordiniraju travnjakom. Posebna priča je, naravno, Josip Majić, koji, kako tvrde, nema pluća za svih 90 minuta, ali s kojim igra Šibenika dobiva novu, plemenitiju dimenziju. Točnije, trener Marko Kartelo mora maksimalno dozirati minutažu spomenutog igrača. Kao „poslovođe“ ili svojevrsnog džokera!? Uz neizbježnu napomenu kako je i Toni Kolega u nekim prošlosezonskim utakmicama demonstrirao sposobnost da se uspješno okuša u veznom redu.
Zabrinjavajuća je, blago rečeno, i činjenica da su četiri od pet pogodaka u zadnja dva susreta Narančasti primili (glavom) iz neposredne blizine, što govori o nedostatku koncentracije zadnje linije, pa i povremeno vratara i kapetana Antonija Đakovića. I oživljava staru dvojbu je li bolje igrati s dva ili tri stopera!? Uz konstataciju da u Koprivnici nije baš blistao ni dosad najbolji šibenski obrambeni igrač Morrison.
Trener Šibenika Marko Kartelo je, međutim, svojim istupom poslije susreta gotovo u hipu izbrisao loša sjećanja na nadmetanje u Koprivnici. Posegao je za pomalo makijavelističkom izjavom: - Na kraju sadržajna utakmica. Kao da smo se prepali početnog vodstva, ponuđene prilike za pobjedu…Ipak, čestitam momcima. Vratio im se trud, koji ulažu na treninzima.
Stoga, kako ne bismo samo rigali crnilo neizbježno je spomenuti Kartelovu odluku da u momčad ubaci iskusnog Josipa Gačića, koji je, eto, pokazao da se, osim na mjestu stopera i zadnjeg veznog, u zatvorenijoj varijanti može koristiti na desnom beku. Jednako je vrijedna spomena akcija(šibenska tranzicija) kod prvog gola u trokutu Bakić – Gržan – Božić. Posebice zbog toga što se opet probudila Božićevu spretnost i glad za pogocima.
No, sve navedeno, i crno i bijelo, bilo bi, ruku na srce, uzaludno da se crvenim kartonom kao najkorisnijim za nastup Šibenika u Koprivnici nije iskazao domaći igrač Michael Agbekporne! U završnici utakmici on je posve nekontrolirano dobio drugi žuti karton, što je bio signal za šibensku, makar stihijsku ofenzivu, u kojoj su „pristojan“ doprinos svojom agresivnošću dali mladići Kulušić i Baković. Za izjednačujući pogodak upornog Marina Prekodravca, kojemu su dosta kumovali i već spomenuti Majić i Kulušić. Otuda i više nego samokritična izjava trenera Koprivničana Marija Kovačevića u stilu „Ljut sam na sebe, a ne na igrača. Trebao sam Michaela ranije promijeniti!“
Zbog Michaelova poklona i spretnosti Prekodravca uoči nogometnog blagdana (čitaj: gostovanja europski jakog Dinama),i bez popularnog bombona bronhi, na Šubićevcu se lakše diše. Svejedno, shvaćali Šibenčani tu priliku kao dokazivanje ili „pravu“ provjeru prije domaćih utakmica, koje im (prvoligaški) život znače. Samo podsjećamo da će Narančasti, zbog poznate promjene domaćinstva u prvoj etapi ligaške utrke, uvjetovane šibenskom predstavom Europske lige američkog nogometa, igrati tri susreta za redom kao domaćini. Sva tri s klubovima iz zagrebačke regije. Uz neizbježnu (pr)ocjenu kako će nadmetanja sa zagrebačkom Lokomotivom, koju su u Kranjčevićevoj ulici sretno dobili(1:0), i Goricom, protiv koje su nesretno izgubili(1:2) imati okus „majstorica“, kad je riječ o osiguranju toliko potrebne zimnice. Zašto potenciramo termin „majstorica“!? Pa, zato što je raspored utakmica Šibenika do kraja jeseni silno varljiv, kad je riječ o brojkama. Narančasti, istina, igraju čak pet od sedam utakmica kod kuće, ali u tih pet susreta su i tri nadmetanja s najjačima. Osim već spomenutog Dinama na Šubićevac stižu i ostale dvije momčadi iz prvoligaškog vrha, vodeći Hajduk i uvijek opasna Rijeka.
U susret već apostrofiranim važnim nadmetanjima s „lokosima“, koje predvodi bivši „narančasti“ Duje Čop, i Goricom, koju vodi dojučerašnji trener Mario Carević, vrijedno je istaknuti više nego ohrabrujući podatak da su Funcuti i dalje uz svoj klub. O tome je vjerno svjedočila slika s koprivničkih tribina, gdje su mladi Šibenčani ne samo bodrili svoju momčad, već i odali dužno poštovanje legendarnom Draženu Petroviću, ali i nedavno preminulom predsjedniku Bad Blue Boysa Mislavu Vučetiću Kuretu. Potonjim činom oni su samo potvrdili svoje prijateljstvo s navijačima Dinama. Kao sportskom istinom, s kojom se neke druge hrvatske navijačke skupine teško mire.
Dinamo će, zbog zadnjih europskih uspjeha, vjerojatno biti dočekan s poštovanjem prije utakmice, ali je malo vjerojatno da će susret Modrih i Narančasti biti nogometna kamilica. Uostalom, nisu rijetke utakmice iz povijesti međusobnih nadmetanja Zagrepčana i Šibenčana, koje su zbog muške i agresivne igre imale ponekad i okus „rata svjetova“.
Ne, ne želimo prešutjeti korektnu relaciju s trenerom Dinama Nenadom Bjelicom, koji, očito, uvažava svakog suparnika, pa i Šibenčane. No, nije bio baš raspoložen za razgovor poslije posrtaja s Osijekom.
- Nije lako gurati na dva kolosijeka. Europskim i hrvatskim. Zato ozbiljno shvaćamo šibensku utakmicu. Respektiramo domaćina i njegovu nemalu tradiciju – kazao nam je telefonski Bjelica.
Konačno, za one čitatelje, koji s tim nisu do kraja upoznati, Bjelica će se barem na tren vratiti u svoj drugi zavičaj, Dalmaciju. On je, istina, Slavonac, ali mu je po majčinoj liniji sva rodbina dalmatinska. Iz Sinja i Imotskog.