StoryEditorOCM
Košarkasvjedok vremena

Tajne zapisničkog stola: donosimo još detalja o famoznoj majstorici s Bosnom i zlatnom dobu košarkaša ‘Šibenke‘

Piše Borislav Juras
13. travnja 2023. - 11:24
Braća Slavko i Josip Milaković (lijevo, u dnu slike), kao mjeritelji vremena, za zapisničkim stolom na majstorici Šibenka - Bosna 1983. godine - iza leđa su im, među ostalim, stajala i brojna poznata imena, poput Rate Tvrdića, Vinka Bajrovića, Maksima Brkića-Pancirova...PRIVATNI ALBUM

Suci, delegati, igrači, navijači, novinari, političari... svi su odavno rekli svoje o famoznoj utakmici Šibenke i Bosne, majstorici za košarkaškog prvaka Jugoslavije odigranoj prije četiri desetljeća, 9. travnja 1983. godine. Ali – uvijek ima još nešto. Primjerice, kako je ta (ne)sporna završnica i atmosfera izgledala iz pozicije ljudi za zapisničkim stolom! “Svjedok vremena” je i danas aktivan u šibenskoj košarci. Jedan je od osnivača i aktualni tajnik škole košarke “Dražen Petrović, a uskoro će napuniti pola stoljeća vjernosti Baldekinu. Riječ je o Josipu Milakoviću Joti, čovjeku koji je bio dio “postave” zapisničkog stola u finalnim utakmicama s Bosnom.

“Moj pokojni brat i ja smo bili zaduženi za vrijeme, Mašić za rezultat, a Slave Antić je vodio zapisnik. Zanimljivo je da nas je lokalna sudačka organizacija kaznila nakon četvrtfinala doigravanja s Jugoplastikom, pod izlikom da smo krali vrijeme. Druga postava je bila za stolom na polufinalu sa Crvenom zvezdom. Njih je kaznio nacionalni savez, pa smo mi vraćeni za finale” – otkriva Jota.

Uvijek se postavlja pitanje o regularnosti zadnjih dviju sekundi i prekršaja na Draženu Petroviću koji je svirao sudac Matijević, a zbog čega je poništena utakmica...

“Nikad se utakmica nije poništila zbog sudačke odluke. Što se tiče faula, on se sigurno dogodio u regularnom vremenu. Drugo je pitanje koliko je stvarno ostalo vremena za igru. Mi tada nismo imali elektroniku. Prije izvođenja auta ispred klupe Bosne, semafor je pokazivao 19.58. Nitko ne zna je li do kraja bilo sekundu i desetinku ili možda sekundu i devet desetinki na tih 19.58. Moderni semafori prikazuju desetinke i stotinke, puno je jasnije.”

Trikovi za stolom

Neovisno o toj završnici, nedvojbeno je da su ljudi za zapisničkim stolom imali svoje trikove i uvelike pomagali Šibenki!

“Poznato je da je naš semafor imao brzi takt. Kad je trebalo usporiti, znali smo i to. Kako ga je bilo nemoguće vidjeti sa zapisničkog stola, postavljene su televizijice preko kojih je delegat kontrolirao semafor. Pod nogama nam je bio kabel od tih televizija, pa bi nastale smetnje kad smo gazili po njemu, i pritom bismo radili posao s vremenom. Ubrzavali smo bez problema, pogotovo prilikom šutiranja na koš, kad nitko nije obraćao pažnju na semafor. Te radnje su nam uvijek prolazile, a prokužio nas je samo jedan delegat, otac bivšeg Zvezdina igrača Radovića. Vrhunac je bio iste sezone na utakmici sa Zadrom, revanšu polufinala Koraćeva kupa, prije puta u Berlin. Zaostatak iz Jazina smo rano nadoknadili, imali više od 20 poena prednosti, pa mi je pokojni Dražen u poluvremenu rekao ‘Joto, završi utakmicu’. Poslije je mjereno, i utvrđeno je da se drugo poluvrijeme igralo 13 i pol minuta! Nemojte misliti da je u drugim dvoranama bilo sve čisto. Zadar je imao spori takt, a Split čak i mogućnost vraćanja vremena!”

Milaković inzistira da se istakne još jedan majstor upravljanja semaforom.

Dubravko Dubre Žurić nas je spasio četiri godine ranije, u sezoni kad smo bili prvaci Prve B lige i prvi put ušli u elitu. Imali smo praktički izgubljenu utakmicu s tuzlanskom Slobodom koju je tada vodio Vlade Đurović. Gubili smo pola koša kad je njihov igrač Mitrović pogledao na semafor, vidio da ima tri sekunde do kraja i šutnuo. Te tri sekunde su trajale barem sedam. Marelja je skočio, dodao loptu Slavici u kontru. Svako normalan bi šutnuo sa centra, a Neno je istrčao cijeli teren. Dubre ga je s vremenom čekao i svirao kraj kad je ovaj položio. Nastalo je ludilo, par puta su priznavali i poništavali taj koš, a frustrirani Đurović je poslije u Solarisu, na konobarovu ponudu pića rekao – ‘bolje mi donesi otrova’. Da smo to izgubili, ne bismo ni došli u priliku da s celjskom Libelom odlučujemo o prvaku. Prve lige iduće sezone ne bi vidjeli, a onda vjerojatno ne bi bilo ni ove priče s titulom prvaka države. Mi svi za stolom smo bili bižuterija za Dubru Žurića!”

Oni koji to nisu doživjeli, teško mogu i zamisliti atmosferu koja je, u “zlatno doba” Šibenke, vladala na tribinama. Majstorica s Bosnom je bila priča za sebe. Kako danas nekome objasniti da na Baldekin stane (po nekima) gotovo pet tisuća ljudi?!

“Dvorana je, s pomoćnim tribinama, imala kapacitet nešto više od dvije tisuće gledatelja. Redovno ih je na tribinama bilo po tri, a na utakmici za titulu prvaka možda ne pet, ali je barem četiri tisuće ljudi. Dovoljno je reći da je iza zapisničkog stola na nogama stajalo barem 150 ljudi. Ljestve, prolazi, skale, balkoni, sve je bilo krcato. Anzulović je u prijenosu na televiziji rekao da su nemogući uvjeti u dvorani, a bilo bi korektnije da ih je nazvao otežanim.”

Ali, nema dvojbe da su uvjeti za goste i suce bili na Baldekinu baš takvi, nemogući!

“Slično je bilo i u drugim dvoranama. Granica igrališta je bila metar i pol od tribina. Nama za stolom je bilo neugodno i vidjeti s leđa majice sudaca i igrača gostiju, pune ‘poklona’ s tribina. To se tada toleriralo, bilo je dio navijačkog folklora, a sve u vrijeme kad se, uz pune dvorane, na ovim prostorima igrala najbolja košarka u Europi.”

Fanatična je bila ljubav, strast svih koji su na bilo koji način mogli pomoći Šibenki.

“Ne trebam ni govoriti da su se svi čimbenici angažirali, pomogale čak i poljoprivredne zadruge kad je trebalo osigurati uvjete za dolazak Moke Slavnića. Cijeli grad je živio za košarku, svi smo toliko voljeli klub. Mi za stolom smo svi bili spremni žrtvovati svoje karijere za pobjede Šibenke. Svaka subota nam je bila praznik. Danas svi nakon utakmice čekaju novac, a tada nam je, umjesto osobne koristi, prioritet bio klub, Šibenka.”

Za Milakovića je jasno da je politika odigrala značajnu ulogu u dodjeli titule Bosni.

Dogovor u Splitu

“Bio sam u Sarajevu prije završnice te sezone i slučajno vidio prospekt vezan za zimsku Olimpijadu koja se imala održati 1984. godine. Ostao sam u šoku ugledavši podatak kako je Bosna košarkaški prvak Jugoslavije u sezoni 1982./83. koja je tada još trajala! Uspjeli smo ih nadmudriti i dobiti, ali su nam oteli tu titulu. Tvrdim da nam je praktički Hrvatska uzela titulu, točnije Split, Zadar i Zagreb. Ne bih rekao ni da je danas puno bolja situacija. Oni su nas najviše mrzili, smetala im je jaka Šibenka. Sve su radili da nas unište, da nam uzimaju igrače, a da nam i žvaku ne dadu za odštetu. Praktički, u Splitu je i dogovoreno da se utakmica poništi. Zvezdin trener Žeravica je tada bio korektniji. Rekao je da je sve bilo regularno, a ako nije, da bi trebalo poništiti i polufinale. Iako smo se još neko vrijeme držali, nakon tog finala je krenuo pad Šibenke. A da nam je priznata titula, sve je bilo spremno za pohod na prvaka Europe. Uz Dražena, dolasci Divca, Stojka Vrankovića i Grbovića su bili praktički gotova stvar.”

Priču o slavnim danima Šibenke, završio je Milaković uspomenama o slavnim godinama hrvatske košarke.

“Znate li koliko su titula prvaka države osvojili hrvatski klubovi u zadnjih deset sezona jugoslavenske lige? Jugoplastika, Zadar, Cibona i Šibenka – ukupno devet! Zaustavit ću se na pitanju – gdje smo danas, tko je uništio hrvatsku košarku? Dodat ću da valja skinuti kapu Tomi Zoriću, Mediću, Jošku Šupi, Vladi Čoviću, Mirku Miljkoviću i ostalima, iako ponekad kritiziranima, koji su vodili klub do vrha jugolige i velikih europskih finala, našli načina da pariraju najvećima i izvan terena.”

16. travanj 2024 20:59