Smanjiti broj ‘carinika‘ na Baldekinu!

Ne vjerujemo da bi se velik broj košarkaških stručnjaka ovih dana volio naći u koži novog trenera Šibenke Hrvoja Radanovića i njegova pomoćnika Ivana Meheša, kojega pamtimo kao nadarenog košarkaša zagrebačkog Zapruđa iz doba, kad je kadetsku momčad Šibenke predvodio nezaboravni Dražen Petrović. Teško je, primjerice, povezati više nego solidnu igru Narančastih u prvoj četvrtini protiv Zadra s onim, što se zbivalo nakon toga, kad su šibenska kola nemalom brzinom krenulo nizbrdo. Da ne govorimo koliko su gosti na izuzetno važnoj utakmici u Sinju bili „parkirani“ na brojci od 52 (koša). Gotovo devet minuta su tu brojku Narančasti pokušavali promijeniti isključivo dalekometnim šutevima ili igrom „jedan na pet“. Kad bi se autor ovih redaka igrao amaterskog psihologa, onda je teško izbrisiv dojam u stilu „ako je moj suigrač promašio, imam i ja pravo opaliti prema obruču“. Zapravo, više nema dvojbe, kako su prvotimci Šibenke, s nekim časnim iznimkama, „formirani kao neformirani“. Da u učenju košarkaške abecede još nisu stigli do P (protok lopte), a da se muče i sa slovom O (obrana)

Nije problem toliko u pojedinačnoj kvaliteti igrača, na koje tandem Radanović – Meheš može računati u,očito, dramatičnoj završnici sezone. Više je riječ o krivim navikama, koje su aktualni šibenski prvotimci donijeli „u dotu“, a koje su silna prepreka svakom treneru, pa i ambicioznom Radanoviću da stvori prepoznatljivu igru, bez koje će Baldekin jako teško doći na zelenu granu.

Ako bismo posegnuli za analizom pojedinačne kvalitete aktualnog kadra Šibenke, kojemu će se uskoro pridružiti i visoki Amerikanac Bryant Thomas, onda je roster sve samo ne loš. Vanjski igrači Junaković, Harris i Pleadin, te nešto ili dosta viši Vujčić, Serdarušić, Jukić i Paić, uz nekolicinu mladih, trebali bi predstavljati u pojedinačnom smislu više nego solidno jamstvo u kao nikad izjednačenoj, ali svejedno ne baš posebno kvalitetnoj prvoligaškoj utrci. No, problem je, to je sada više nego jasno, u manjku kolektivnog duha. Riječ je o igračima, koji imaju lošu naviku da nepotrebno „carine“ loptu ili, pak, hrle u prodor ili šut, kad se za to ne nazire istinski košarkaški rezon. Bolje rečeno, većina igrača gotovo zaziru od toliko potrebnog brzog protoka lopte, koji je u „pristojno“ organiziranoj košarci uobičajeni put prema slobodnom šuteru.

Stoga, temeljno je pitanje može li Hrvoje Radanović smanjiti žestokim radom i zadaćama na treninzima broj šibenskih „carinika“ i „slobodnih strijelaca“ na idućim, gotovo presudnim prvoligaškim utakmicama!? Da ne govorimo o toliko potrebnoj igračkoj „kemiji“ i navadi da se napad, prije svega, temelji na dobroj obrani. Bježimo od grubljih izraza, ali Šibenčani su, primjerice, praktički dobivenu utakmicu protiv Kvarnera u gostima izgubili manirom naivne srednjoškolske momčadi.

Ako se, pak, vratimo najavljenom pojačanju, još jednom Amerikancu, koji na Baldekin stiže iz Slovačke s pravom nastupa u trećem krugu prvoligaške utrke itekako dramatične košarkaške utrke, onda njegov dolazak doživljavamo kao još jedan očajnički pokušaj košarkaških zanesenjaka da se spasi što se spasiti može. Thomas je, uostalom, treći Amerikanac, koji ove sezone dolazi u nekad jaku utvrdu hrvatske košarke. Baš kao što je Radanović treći ovosezonski trener u šibenskom košarkaškom sedlu.

A Amerikanci su već u (po)ratnim godinama (op.p. ciljamo na Domovinski rat) počeli slijetati na Baldekin: Kenney Toomer, Troy Bowres, James Myden, Jason Sims, Dwayne Broyles… No, najradije pamtimo beka Davida Baileya i njegova imenjaka centra Davida Dixona ili tandem, koji je Narančaste predvodio na putu do, danas nedostižne, Regionalne lige.

Ozbiljnu temu Baldekina završit ćemo, bar na tren, pomalo neozbiljno. Točnije, istinitim „štosom“, poslije prvog Broylesova treninga na Baldekinu.

- Zadovoljan sam gotovo svim u Šibeniku. Posebice uvjetima za trening. Recite mi, međutim, kako izgleda velika dvorana, u kojoj igramo ligaške utakmice – pitao je Broyles klupske čelnike.

Nije mu bilo baš lako objasniti da grad poput Šibenika nema bolje dvorane od one, u kojoj je trenirao.

A zapravo nama, koji živimo sa šibenskom košarkom više od 50 godina nije baš do zajebancije. Razlog: stižu domaće utakmice istine sa Zabokom i Osječanima, koje smo, uzgred rečeno, pobijedili u gostima!