Pomalo je tužna koincidencija da smo razgovor s Aleksandrom Petrovićem, zagrebačkim Šibenčaninom i aktualnim košarkaškim izbornikom, vodili upravo 7. lipnja, kad se obilježavala dvadeset i četvrta obljetnica tragične smrti njegova legendarnog brata Dražena.
Tog je dana Aco usamljen šetao Novaljom, vodeći za uzicu svoga psa ljubimca Harleyja, zlatnog retrivera. Daleko od zagrebačke adrese, na kojoj je četrdeset godina, ali i od rodnog Šibenika, u kojemu su se polagali vijenci i palile svijeće za "našeg malog", kako su Šibenčani oduvijek zvali mlađeg Petrovića. Tko zna po kakvim je sve uspomenama prebirao Aco lutajući spomenutim gradićem na Pagu? Koje je sve metode koristio da zatomi davnu bol u svom srcu?
No, za razgovor se sabrao na miran, profesionalan način. Kako on najbolje zna. U startu je priznao kako ne bježi od istine da je oduvijek bio najtipičniji Dalmatinac, žestoki Šibenčanin. Spreman braniti svoj stav i interese po svaku cijenu. Skočiti za vrat suparniku. Figurativno, ali i doslovce. Pogotovo dok je bio mlađi. U dresu, na parketu.
– Da, u startu je to bilo ono istinsko, dalmatinsko. Lako zapaljivo. Međutim, u kasnijim je igračkim danima to sve više postajalo planirano. Utakmice sam želio dovesti u onu sferu u kojoj sam se najbolje osjećao. Kao igrač i kasnije kao trener. Taj osjećaj je neponovljiv. Kada je sve oko tebe uzavrelo, a ti imaš potpunu kontrolu – uvjeravao nas je Aco Petrović.
Ipak, žestoki, pa i brzopleti gard iz mladenačkih dana povremeno mu se vraćao u godinama kad su već trebali "kraljevati" diplomacija i iskustvo. Umalo mu se osvetio poslije sjajnih igara i velikog uspjeha na Olimpijskim igrama u Riju, kad je istrčao s tezom kako je "njegova misija završena". Brzo se ugrizao za jezik, shvativši da bi netko drugi mogao uživati plodove njegova rada. I krenuo žestoko u borbu za izborničku fotelju, koju mu – to je svakom jasno – nitko ne bi ni doveo u pitanje da nije osobno najavio ostavku!
– Nakon završetka utakmice sa Srbijom rekao sam da je moja misija završena, jer je tako u startu bilo dogovoreno. Trebao sam odraditi "akciju Torino", a onda što bude. Na tu je moju izjavu najizravnije utjecao i poraz u četvrtfinalu protiv Srbije. On je bio ekstremno bolan zbog osjećaja da smo lako mogli do medalje. No, nakon povratka iz Rija, nakon nekoliko dana odmora, shvatio sam da nemam pravo napustiti nešto što je počelo poprimati sjajne obrise, nešto što je krenulo u dobrom smjeru. Zato sam pogazio svoje riječi i ponovno se kandidirao. Moja je najveća pogreška bila što sve to prethodno nisam iskomunicirao s Dinom (Rađom) i Kukijem (Kukočom). Srećom, to smo naknadno riješili, izgladili. Ponosan sam što i četvrti put sjedim na klupi najdraže reprezentacije – priznao je Aco "brazilsku" brzopletost.
Zanimljivo, njegov brat Dražen bio je drukčijeg temperamenta. Bio je, kažu stariji Šibenčani, "ne samo čudo od igrača, već i čudo od čovika". Sa samo devetnaest godina vodio je pregovore o odlasku s Baldekina. Bez roditelja i menadžera. Kompjutorski je točno birao trenutke odlaska iz Šibenika, Cibone, Reala, Portlanda... Sa šesnaest godina je izjavio "kako ne može igrati ako nije na granici incidenta, ali da incident nikad neće napraviti"...
– Sve što se govori o Draženu velika je istina, ali realnija je procjena da smo bili sličnog temperamenta. No, on se, za razliku od mene, od rane mladosti znao kontrolirati. Iznimka je bila prva utakmica, kad smo "ukrstili mačeve", on u šibenskom, a ja u Ciboninu dresu. U našem starom obiteljskom domu, koji je sad uređen u Draženovu sobu, na vratima moje sobe čekala me poruka "Sutra gubite bodove". Isprovocirao me toliko da je utakmica Šibenka – Cibona imala "predigru", u kojoj se umalo dogodio bratski boks-meč – prisjeća se naš sugovornik.
Aco je rodni Šibenik napustio i prije završetka srednje škole. Kao juniorski reprezentativac. Potom je gotovo zažalio zbog ranog odlaska. Nije, zato, čudo što to uporno nadoknađuje dolascima na proslave mature, makar nije diplomirao sa svojim šibenskim vršnjacima.
– Odlazak je bio pomno planiran. No, te me 1976. godine u Zagrebu zaustavila teška bolest, upala zglobova. Vjerujte, tad sam pukao! Već na polugodištu sam se htio vratiti u rodni grad. Ponovno sam sjedio desetak dana na nastavi u šibenskoj gimnaziji. No, Mirko Novosel me uspio nagovoriti da ostanem u Ciboni, pa sam se u veljači vratio u Zagreb. Istina, peče me savjest zbog toga ranog odlaska. Zato ću i ovog ljeta, 8. srpnja, biti na četrdesetoj obljetnici proslave mature. Vuče me želja da nadoknadim sve što sam propustio u mladosti! Nostalgija i lokalpatriotizam su dvije vražje stvari – ističe Petrović.
Makar na splitskim Gripama to kriju kao zmija noge, priča iz davnine govori da je ovaj temperamentni Šibenčanin bio blizu ostanku u Dalmaciju. Točnije, prelasku u Jugoplastiku: - Žuti su bili prvi koji su došli po mene. Tog ljeta su emisari tri-četiri prvoligaška kluba dolazili u moj stan na Baldekinu, u Preradovićevoj ulici. Sa mnom su pregovarali Pero Skansi i Rato Tvrdić. No, ja sam, kako se kaže, uzeo u ruke papir, olovku i matematički procijenio gdje će mi biti najbolje, gdje će biti najčišća pozicija za moj razvoj. Izbor je pao na Cibonu jer me tamo čekalo najviše minuta. U Splitu bih se, recimo, morao boriti za minutažu kraj legendarnog Rate, koji je tada još uvijek igrao – otkriva Petrović davno zaboravljenu priču.
Aco je, kao što se zna, odabrao Cibonu, zatim za sobom povukao i brata Dražena. Mudri Novosel tada nije posegnuo samo za Šibenčanima, nego za cijelom Dalmacijom. Nakić je podrijetlom iz Drniša, Knego i Bečić su počeli karijeru u dubrovačkom Jugu... Među "vukovima" je karijeru završio i legendarni Krešimir Ćosić.
– Igrači iz Dalmacije bili su važan dio projekta moćne Cibone. Mirko Novosel je na vrijeme detektirao nadarenost nas Dalmatinaca. Upravo mu je to donijelo ogromne uspjehe. Dovoljno je spomenuti dva naslova prvaka Europe, koja smo osvojili s Draženom u sastavu. To su neponovljivi uspjesi. Ne samo po rezultatima, već dočecima koje smo imali. Ne samo u Zagrebu. Ljudi su nas masovno pozdravljali već na državnoj granici – rado se prisjeća naš sugovornik.
I Aco je kao izbornik, očito, računao na vruću južnjačku krv kad je prije Torina odlučio glavne vjerodajnice na parketu povjeriti Šibenčaninu Dariju Šariću i Mostarcu Bojanu Bogdanoviću. U prvi plan staviti Bilana i Hezonju, tipične Dalmatince. Uvjerio nas je da je šibensko-splitski bodul Roko-Leni Ukić daleko od otpisa…
– Imao sam kristalno jasnu viziju kome od igrača trebam dati kormilo na parketu. Bojan je naš najbolji strijelac i za mene je normalno da on ispali dvadesetak lopti po utakmici. Dario Šarić je, pak, uz Simona dobio ono što najviše voli, ono što mu je nedostajalo. To je kreacija igre, koju može ostvariti samo s više lopti u rukama. Uvjeren sam da nisam pogriješio ni s Bilanom, ni s Hezonjom, a pogotovo ne s Rokom. Bilan je sjajno kontrolirao reket. Koliko nam vrijedi Ukić, vidjelo se na utakmici sa Srbijom, kad sam ga morao na tren izvaditi zbog tri "osobne". Nemate pojma koliko sam bio sretan zbog dobrih Rokovih igara. I on je napola Šibenčanin, s otoka Prvića do kojeg brzim brodom iz grada stižete za petnaestak minuta – potencira Aco svoj šibenski zavičaj.
Za ljude koji su minulog ljeta živjeli s hrvatskom reprezentacijom u Torinu i Brazilu, bila je lako primjetna posebna komunikacija između Ace Petrovića i Bojana Bogdanovića poslije njegovih briljantnih poteza na parketu. Čulo se kako Aco dovikuje "Babo", kako suigrači i prijatelji zovu Bogdanovića, no ne i cijela formula posebne komunikacije.
– Sa svakim igračem u Torinu i Riju sam imao poseban odnos. Tako i s Bojanom. No, neka ta posebna komunikacija na parketu ostane među nama, unutar reprezentacije. To su stvari povjerljive prirode i ne želim ih dijeliti s javnosti – kaže Aco.
Čudesna je bila preobrazba reprezentacije od sastava koji je katastrofalno gubio od Češke u pobjednika jedne od olimpijskih skupina. Igrački kadar je bio manje-više isti. Čak i oslabljen zbog nekih spornih otkaza! Zato su se mnogi poluozbiljno, kao u Pađenovu evergrinu, pitali što im je to Aco "u kavu stavio"?
– Nije bio u pitanju nikakav čudotvorni napitak! Mi smo iz dana u dan, otkad smo se prošlog ljeta okupili, shvaćali da se stvara nešto veliko. Imali smo izvrstan odnos i komunikaciju između nas u stručnom stožeru i košarkaša, koji je dobio potpunu potvrdu u Torinu, na kvalifikacijskom turniru za Olimpijadu. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i jednostavno buknulo. U Italiji smo shvatili da smo spremni ići daleko i na Olimpijskim igrama u Riju – kazuje hrvatski izbornik.
Aco je poslije Torina prkosno ustao u obranu onih koji su izborili "brazilsku" vizu. Nije prihvaćao sugestije da ih mijenja boljim, nadarenijim igračima, koji su prije kvalifikacijskog turnira posegnuli za otkazima ne vjerujući u nove uspjehe reprezentacije.
Na najnovijem, bitno osvježenom popisu on se, kao nekad Novosel, okreće rodnoj Dalmaciji. U reprezentaciju vraća Zadranina Marka Popovića, vjeruje u potencijal Šibenčana Slavice, Badžima i Širka, u Splićane Žižića, Filipovića…
– Nakon Olimpijskih igara napravio sam, logično, detaljnu analizu. Ona je potvrdila ono što sam i otprije znao. Da nam nedostaje back-up playmaker. Na toj smo poziciji bili prilično tanki. Sada ćemo je pokušati pokriti s Markom Popovićem. Pri pozivanju igrača nisam gledao tko ima koliko godina, nego može li nam pomoći ili ne. Pop je u dobrom stanju, zdrav je i, što je najvažnije, želi pomoći reprezentaciji. On će, kako sada stvari stoje, biti u rosteru među završnih četrnaest igrača za Europsko prvenstvo koje ću odabrati 1. srpnja.
Znam da su se u mom Šibeniku potajno nadali uvrštenju Roka Badžima na reprezentativni popis. Popustio sam izborniku selekcije U-20 Damiru Rajkoviću kad mi je kazao kako mu je Badžim prijeko potreban na Europskom prvenstvu, kao nositelj igre te selekcije. Ima vremena za Roka, koji ima potencijal za odličnog playmakera. I nije mi jasno zašto su ga treneri rano specijalizirali za "dvojku". Da je protekle sezone imao pravu priliku na "playu", bio bi puno bliži reprezentaciji.
Što se tiče Slavice, imam povjerljivu informaciju da bi se taj nadareni igrač mogao naći u drugoj rundi NBA drafta. Nik ima sjajne fizikalije, pa ga se ne želim tek tako odreći. Zaslužuje poziv i provjeru stvarnih dometa. Svi ti igrači će odraditi kvalitetne pripreme na stepenici više. Turnir u Kini bit će im prigoda da se predstave i pokažu jesu li spremni za korak naprijed – raspričao se Aco.
Očito je da Aleksandar Petrović svoj posao u reprezentaciji shvaća puno šire od "gole" funkcije izbornika. Da će zasukati rukave i oko koševa. Ne samo na parketu. Na posljednjoj press-konferenciji na istoj liniji bili su Aco i predsjednik HKS-a Stojko Vranković. S jasnom porukom kako žele ponovno stvoriti kult reprezentacije.
– Mi smo već prije godinu dana napravili rekonstrukciju odnosa u reprezentaciji. Prošlog je ljeta stvorena nevjerojatna kemija, položeni temelji sjajnih odnosa u reprezentaciji. I ne postoji teoretska šansa da to netko poremeti. Ove će godine sigurno biti promjena u sastavu jer su u konkurenciji neki novi igrači. No, ti odnosi i kemija moraju ostati kao temelj, "nulta točka" u reprezentaciji – rezolutan je nekadašnji trener Zadra, Cedevite, španjolske Caje San Fernando, te izbornik Bosne i Hercegovine.
Acu ovog ljeta, nema sumnje, čekaju slatke brige. Ne bez razloga. Narasla su nadarena djeca. Prije svih Ante Žižić, Ivica Zubac i Dragan Bender. Neki će od "Brazilaca" neizbježno ispasti iz reprezentacije, koja je plijenila dobrom igrom i sjajnim rezultatima.
– Ne opterećujem se time tko će otpasti. Bitno je da su svi najbolji igrači na pripremama. Neka parket odluči kojih dvanaest su najbolji. A ja ću tu samo pošteno arbitrirati. Tko se, primjerice, može unaprijed odrediti za tri od četiri sjajna centra. S jedne strane su Bilan i Planinić, koji su prošlo ljeto odradili koristan posao, a s druge Zubac, koji je plijenio pod NBA obručima, i Žižić, koji se u Euroligi nosio lakoćom s europskim centrima. Tko sretniji od mene da nas silno pojačana konkurencija za reprezentativni dres odvede do finalne utakmice ovogodišnjeg Europskog prvenstva!? – optimistično će Petrović.
Aktualni hrvatski izbornik protekle sezone nije pratio samo igre potencijalnih reprezentativaca, nego i igre sina Marka. O tome najbolje svjedoči podatak da je Aco poludio zbog nesretnog i, po njemu, nepravednog ispadanja Markove Gorice iz hrvatske A-1 lige. Marko se, međutim, nije približio očevim košarkaškim dometima, a kamoli svjetskom potencijalu strica Dražena, kako su priželjkivali mnogi Šibenčani.
– Marko ima sjajan osjećaj za košarku. No, njegov je problem što nema onaj ubilački, killer-instinkt, koji bi ga katapultirao u orbitu. On se zadovoljava time da svaku treću-četvrtu utakmicu zabije dvadeset poena, umjesto da to radi na svakoj utakmici. Kao što je radio stric mu Dražen, koji je imao moć da se usporedno podredi interesima kolektiva, ali i da tijekom susreta nepogrešivo vodi osobnu statistiku. U svakom je trenutku znao koliko je zabio koševa! – ponovno se Aco prisjetio Dražena.
Za nesretno izgubljenim bratom Aco pati na svoj, interni način. Tu vječnu bol otkrivaju tek posebni trenuci. Kad je nedavno gostovao u programu Radio Šibenika, spomen Dražena i pjesma "Život leti, kapetane" izazvali su malu rijeku suza. Zbog boli koja ne može proći.
– Ja te krize rješavam na specifičan način. Kad god me stisne oko srca, upalim DVD ili na internetu pogledam njegove utakmice. Dražen je odavno prerastao obiteljske okvire. On je postao dijelom svih nas koji volimo ovu prekrasnu igru. Poput urbane legende. Kao da se sve pozitivno mjeri po uspomeni na njega. I odnos prema radu, i pobjednički mentalitet i veličina u porazu. Kao da je Draženov primjer postao svijetli putokaz generacijama mladih. Ne samo kod nas u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta. Zato nam svima tako fali – kao uvijek emotivno će Aleksandar Petrović.
Aco priznaje da ga je "uzdrmala" i knjiga "Moj Šibenik dušu ima", u kojoj Dražen ima jednu od naslovnih uloga. Zato se mnogi Šibenčani s pravom pitaju zašto Aco nije češće u svom gradu. Zašto barem ljeti, kad nakratko uspije pobjeći iz metropole, nije na svom Baldekinu, na šibenskoj rivi, već nešto sjevernije, na Pagu.
– Na Pag me prije dvadeset godina odvela supruga, odnosno njezina rodbina. Kupio sam i uredio kuću, pa nam je Novalja postala ljetna baza, koja se svidjela i klincima. No, moram priznati da me nostalgija za Šibenikom sve više hvata. Zbog nje sam u posljednje vrijeme često u mom rodnom gradu. Svaki put se iznova naježim kad prošetam ulicama moje mladosti – završio je našu ćakulu izbornik hrvatske reprezentacije Aleksandar Aco Petrović.
Draženu i meni nije bilo suđeno
Propušteni povratak na matični Baldekin
Malo se zna o tome kako su prije četrdesetak godina Aco i Dražen ozbiljno razmišljali o zajedničkom povratku na matični Baldekin, u nezaboravnu Šibenku. Neovisno o tome što je Cibona u tom trenutku bila dvostruki europski prvak.
– Cibona je bila upala u nemalu financijsku krizu. Kasnile su hranarine, nisu se ispunjavali uvjeti iz ugovora. Dražen i ja vidjeli smo rješenje u povratku kući, u Šibenik, koji je kao neki dragi sustanar neprestano živio u našim mislima. O tome smo razmišljali zaista ozbiljno. Podržao nas je otac Jole, koji je za tren našao zajednički jezik s predsjednikom (i sponzorom) Šibenke Vladom Čovićem. Ne, nije zapelo oko novca, već na sportskom dijelu. Dražen je imao uvjet da Šibenka osigura plasman u Europu. No, na tom se putu, baš kao u famoznoj poništenoj utakmici, još jednom ispriječila Bosna – kazao nam je Aco.
Nakon povratka iz Rija i nekoliko dana odmora, shvatio sam da nemam pravo napustiti nešto što je počelo poprimati sjajne obrise. Zato sam pogazio svoje riječi i ponovno se kandidirao
Sve što se govori o Draženu velika je istina, ali realnija je procjena da smo bili sličnog temperamenta. No, on se, za razliku od mene, od rane mladosti znao kontrolirati
Nostalgija i lokalpatriotizam su dvije vražje stvari
'Žuti' su bili prvi koji su došli po mene. Sa mnom su pregovarali Pero Skansi i Rato Tvrdić. No, ja sam, kako se kaže, uzeo u ruke papir, olovku i matematički procijenio gdje će mi biti najbolje za moj razvoj. Izbor je pao na Cibonu
Pri pozivanju igrača za Europsko prvenstvo nisam gledao tko ima koliko godina, nego može li nam pomoći ili ne
Prošlog je ljeta stvorena nevjerojatna kemija, položeni temelji sjajnih odnosa u reprezentaciji. I ne postoji teoretska šansa da to netko poremeti
Kupio sam i uredio kuću, pa nam je Novalja postala ljetna baza, koja se svidjela i klincima. No, moram priznati da me nostalgija za Šibenikom sve više hvata. Zbog nje sam u posljednje vrijeme često u mom rodnom gradu. Svaki put se iznova naježim kad prošetam ulicama moje mladosti