Bralić zna svoj posao, ali... jesmo li pomalo zaboravili najuspješniji šibenski kolektiv?

Ima dana, kad sam ljut na sebe, jer sam si osigurao praćenje svih sportskih programa (redoviti TV-kanali, You Toube, MAX-TV, Arena sport…). Iz prostog razloga što se dogodi vikend kad uzalud buljiš u ekran, čekajući na rezultat, koji ti je po volji. A njega, nema i nema. Nada kopni, a ljutnja raste. A onda se, srećom, „dogode“ šibenske košarkašice u Požegi. Istina, mogle su svoju zadaću plasmana u finale Kupa „Ružice Meglaj“ (op.p. riječ je o slavnoj hrvatskoj košarkašici i majci trenera Slavena Rimca) odraditi lakše, nonšalantnije poslije impresivnog prvog poluvremena (57:36), ali nema dvojbe kako će se više pamtiti vrijedan plasman nego razlika u koševima. Točnije, rezultat, što je još jednom otvorio pitanje u stilu: „Jesmo li pomalo zaboravili najuspješniji šibenski kolektiv?“

Uz neizbježnu usporedbu s danima, kad je na šibenske utakmice ženske košarke stizalo više od tisuću gledatelja ili s tretmanom, koje rukometašice Podravke imaju u svojoj Koprivnici.

U cijeloj priči bilo bi posve promašeno zanemariti naslovnu ulogu iskusnog trenera Stipe Bralića i njegovo, blago rečeno, uporno inzistiranje na „run and gun“(op.p. juri i šutiraj) čak i u trenucima, kad je posve jasno da bi trebalo barem malo prikočiti, jer vrijeme radi za šibenski sastav, a ne za suparnice. Baš kao što je to bilo i u polufinalnoj utakmici sa Zadrankama u požeškoj dolini.

A Bralićeva je (trenerska) sudbina da svakog ljeta mora iznova razmišljati o potpunoj rekonstrukciji prvog sastava. Svejedno, je li riječ o djevojkama, koje odlaze na studij u Zagreb ili Sjedinjene Američke Države, ili, pak. košarkaškim pticama – selicama, koje se teško zadržavaju u gradu poput Šibenika. Srećom, uvijek se dogodi i neki slatki povratak poput ovosezonskog vraćanja matičnom jatu još uvijek potentne Anđele Strize. Baš kao što predsjednik ŽKK Šibenik Neven Periša i već spomenuti Bralić nimalo ne skrivaju želju da im se, poslije američkog studija, vrati nadarena Mia Vukšić.

Ako ste pomno pratili polufinalnu utakmicu Šibenik – Zadar Plus jamačno te primijetili da i Zadranke imaju svoje američke, crnopute adute. U čemu je onda razlika!? Razliku, to ne krijemo, čini Stipe Bralić i njegov istančan kriterij, kad je riječ o pojačanjima pod šibenskom zastavu. Bez „klasičnog“ centra strateg Šibenki (i izbornik hrvatske ženske reprezentacije) odlučio se za visoku, dalekometnu šuterku Tamiu Lawhorne i spretnu organizatoricu igre Ariel Johnson.

Zašto je u tom osjetljivom segmentu Bralić gotovo nepogrešiv!? Pa, odgovor je više nego jednostavan: čovjek zna posao, u kojemu traje desetljećima. Kao izbornik hrvatske reprezentacije, koju je odveo na Olimpijske igre u London, kao spretni kormilar Jollyija ili šibenskog sastava, koji je zajedno s gazdom Josipom Stojanovićem odveo do Europske lige prvaka… Za razliku od nekih klupskih funkcionara, koji se igraju košarkaških „znalaca“, birajući igrače i trenere iz „druge ruke“, pa se potom čude što su kola krenula nizbrdo. A u svom poslu u „ženskom dijelu“ Baldekina Bralić ne zanemaruje ni emocije. U igračkoj križaljci čuva mjesto za Danu Šarić, sestru NBA-košarkaša Darija ili mlađahnu Perinu Vlaić, kćerku poznatog šibenskog klapskog basa Ivice.

Varate se, ako mislite da zbog toga što ga nerijetko obasimo komplimentima, Stipe Bralić povlađuje u razgovoru autoru ovih redaka. Naprotiv, najviše što možete iskopati od njega u slobodnoj konverzaciji može biti rečenica „Pa, mi se slažemo gotovo u svemu, osim nekim detaljima!“

To je ta razlika, koja krasi autoritativnog trenera u odnosu na neke druge, koji imaju još uvijek mliječne zube. U košarci ili nogometu. Kao treneri i funkcionari, svejedno. One, koji će na dobronamjeran savjet reagirati „kontrom“ pod svaku cijenu.

I to je, naravno, dio (trenerskog) posla, koji šibenskom treneru(izborniku) Stipi Braliću, ponovit ćemo nije stran.

P.S. Vjerojatno se pitate zašto ignoriramo priču o finalnoj utakmici!?

Poslije lošeg početka Šibenke nisu imale šanse protiv bolje Tešnjevke. Jedina utjeha u toj priči je podatak je zagrebačka Šibenka Lena, kćerka legendarne Danire Nakić proglašena najboljom igračicom turnira.