Tonči Restović, kandidat SDP-a za gradonačelnika Šibenika: ‘Zvat ću Burića na otvorenje nove bolnice!‘

Tonči Restović saborski je zastupnik SDP-a u prvom mandatu, predsjednik SDP-ove šibenske organizacije te SDP-ov kandidat za gradonačelnika po drugi put. Našli smo se u poznatoj šibenskoj slastičarnici nekad najpoznatijoj po svojim baklavama.

- Što ćemo?

Baklavu.

- Nema baklava ovdje već godinama.

A ništa onda. Ajd obavite vi fotkanje tu u đardinu pa ćemo početi.

- Mislio sam da to odradimo kod bazena, rekli ste da izaberem lokaciju...

Zašto kod bazena?

- Trenirao sam plivanje 15 godina. Malo mi je nedostajalo da dobijem stipendiju za studiranje u Americi. Gordan Kožulj i ja smo ista generacija, nekad bi pobijedio on, nekad ja. Jedno vrijeme sam u Mornaru trenirao s Milošem Miloševićem.

Dobro, to je normalni sport, ali u vašoj sportskoj karijeri ima i onih bizarnih...

- Hoćete reći da je pikado bizaran sport?

Neću, i znam da ste nekoliko puta s reprezentacijom bili prvak Europe. Ali, evo, što ćemo s Monopolyjem?

- Ma to je bilo davno...

Bili ste na Svjetskom prvenstvu u Monopolyju u Las Vegasu prije petnaestak godina, zar ne?

- Jesam. Pobijedio sam na Prvenstvu Hrvatske, uz dosta sreće i nešto taktike, i otišao na Svjetsko. Inače, što se tiče tih board gamesa, drago mi je da se ta scena budi i u Šibeniku.

A bilo je i pokera, Texas Hold ‘em...

- Nije ni to bilo nešto previše ozbiljno, odigrao sam nekoliko većih turnira u Zagrebu i Umagu. U to treba puno ulagati, trošiti puno vremena, malo je to ozbiljnije od trešete i briškule. A kad već to spominjem, zajedno s vašim kolegom Krešom Gulinom osvojio sam dva turnira u trešeti i briškuli.

Znam, Kreši pehar stoji na radnom stolu.

- Ne može nas nitko u gradu dobiti! Bilo je nekih priča da postoje dvojica koja su bolja od nas, ali izgleda da je to bio samo mit.

Sad ste aktivni i u šahovskom klubu.

- To su te godine kad prestaneš igrati fizičke sportove, a počneš igrati šah.

Prebacimo se na drugu, također taktički zahtjevnu disciplinu - politiku. U njoj ste od tinejdžerskih nogu...

- Da, imao sam nešto više od 18 godina, otišao sam na fakultet u Zagreb. Sjećam se da su te 1995. bili izbori i Let 3 je svirao za SDP na Trgu bana Jelačića. Tad sam upoznao neke ljude, počeo se družiti... Tada je, usput budi rečeno, SDP dobio sedam posto glasova, pa ovih današnjih 26 posto izgleda stvarno dobro.

Što mladog čovjeka tjera u politiku? Bolje i to nego da se drogira ili...?

- Bila su te neka druga vremena. Izašli smo iz rata, Tuđman je još bio živ, država se tek stvarala... A mene su uvijek zanimale stvari od općeg dobra, želio sam napraviti bolje društvo.

Da pitam nekog mladog HDZ-ovca zašto je ušao u politiku, vjerojatno bi mi rekao isto to. Zašto SDP?

- Svjetonazorski su mi njihove ideje bile bliske. Smatram da moramo štititi najslabije u društvu, da je društvo jako koliko je jaka najslabija karika, da trebaju biti maksimalne slobode, visoka razina demokracije i tako dalje. To su neke postavke koje nas razlikuju od drugih.

Koliko ste tada naivno razmišljali o politici, odnosno jeste imali ideala koje danas više nemate?

- Pa evo, i danas mi je Che Guevara na zaslonu mobitela, haha. Što se tiče sanjanja ljepšeg svijeta, to nikad nisam prestao. U međuvremenu sam postao odvjetnik, što naizgled nema veze sa socijaldemokracijom, no ako se mene pita, to ide jedno s drugim. Stvari se ne mijenjaju stotinama godina, uvijek je bilo onih kojih misle da svijet treba ići prema naprijed i da trebamo pomagati najslabijima te onih koji misle da svijetom treba vladati elita. Elita mi nikad nije bila bliska. A što bi rekao moj kolega i prijatelj Arsen Bauk, ne možemo očekivati da će društvo ići naprijed ako uvijek glasamo za istu političku stranku.

Može li se biti saborski zastupnik, a da se od idealista ne postane oportunist? Odgovor će vjerojatno biti ‘može‘, ali kako?

- Prije Sabora bio sam ravnatelj Nacionalnog parka Krka te pomoćnik ministra Zmajlovića pa te stalno netko vuče za rukav po gradu. U tim situacijama bi netko za sebe i mogao pomisliti da je mali bog. No, uspio sam ostati normalan, nisam se mijenjao. To valjda ovisi o osobi. Da budem sasvim otvoren, bit ću najsretniji kad dobijem izbore za gradonačelnika Šibenika da ne moram više biti u Saboru. Zastupnik sam godinu dana i mislim da je kod nas parlament obezvrijeđen, u smislu da on predstavlja samo Vladin servis. Sve inicijative koje će proći, dolaze iz Vlade. Vladajuća većina to ne propituje, samo diže ruke... nešto slično kao i u šibenskom Gradskom vijeću. U četiri godine smo možda tri puta čuli nešto od vladajući vijećnika, a ima ih deset. Sve što dođe iz gradske uprave se izglasa i vozi!

Je li vas kao ravnatelja NP Krka, da izvučem jednu davnu aferu iz rukava, i Zoran Milanović povukao za rukav da zaposlite njegovog rođaka?

- Niti je on imao pojma da mu je rođak tu primljen, niti sam ja imao pojma da je to njegov rođak.

Recimo da u Hrvatskom saboru postoje dvije vrste zastupnika - oni kojima je cilj doći u Sabor i nešto napraviti te oni kojima je cilj doći u Sabor. Kojih ima više?

- Poznajem sve zastupnike iz svoje stranke, ima nas 37, i ne znam nijednoga koji je svoj cilj ostvario samo dolaskom u Sabor.

A oni s desne strane, gledajući s Jandrokovićevog mjesta?

- Ne znam, ne poznajem ih dobro. U našem parlamentu ćeš više doći do izražaja ako si opozicija, jer kod HDZ vrijedi ona priča ‘ne talasaj‘. Plenković je predložio, ti slušaj i bit će sve dobro.

Maloprije ste spomenuli Tuđmana, mislim da imate sličan rad ruku u situacijama kod održavanja presice ili nekog javnog govora. Onako malo u visini struka, s preklopljenim dlanovima...

- Meni je prirodno da kad razgovaram mašem rukama ili ih držim u džepovima. Sad mi je i vaša kolegica fotografkinja rekla da ne mašem rukama niti da ih držim u džepovima. I sad ne znam što bih s njima. Ali ipak mislim da ih je Tuđman malo više slavodobitno dizao u zrak. A valjda to nije toliko bitno, u politici se često više gleda forma, a ne sadržaj, što je potpuno pogrešno.

S Tuđmanom ste kao član Foruma mladih SDP-a, još u devedesetima, imali onaj jedan mitski susret kad ste mu odbili dati ruku ili tako nešto. Što se zapravo dogodilo?

- Nije točno da mu nisam dao ruku, rukovali smo se. To je bilo na 1. maja u Maksimiru, mi smo tamo njemu vikali ‘buuu‘, i onda je on pitao mene zašto sam nezadovoljan. Rekao sam mu da mi smeta njegov crveni karanfil u reveru, jer ga nosi, a ne voli ga. Počeo mi je govoriti kako je on u mladosti puno napravio za taj crveni karanfil, vjerojatno aludirajući na svoje partizanske dane, i onda me išao potapšati po licu. Tada sam mu ja odmaknuo ruku, njegovo osiguranje me zgrabilo, a on je otišao dalje. Sve se to odigralo slučajno, neplanirano. U tom sam trenutku bio glavni tajnik Foruma mladih SDP-a pa je ta priča bila medijski interesantna. A mogu mislit što bi sad bilo u vremenu društvenih mreža...

To je bilo u vrijeme vašeg studiranja u Zagrebu. Zašto ste se vratili u Šibenik? Mislim da je neka statistika od prije nekoliko godina pokazala da se vrati jedan od pet.

- Nisam nikad mislio ostati u Zagrebu. Obožavam Šibenik, tu mi je obitelj, pet minuta mi je do posla, sve mi je dobro ovdje. Vratio sam se i prije diplome. Danas kad sam u Saboru, u Zagrebu sam samo onoliko koliko moram biti.

Kako ubijate vrijeme u Zagrebu kad nemate obaveza?

- Gledam sport i čitam. Ako nema nikakvog sportskog događaja, a najviše volim ići na košarku, onda s jednim prijateljem idem na bilijar.

Drugi put ste se kandidirali za gradonačelnika Šibenika. Nije vas prvi poraz pokolebao?

- Rijetko kad odustajem od borbe. Borim se za nešto u što vjerujem i zbog toga se osjećam pun snage i entuzijazma. Prije četiri godine Željko Burić je pobijedio, ali ja se od tada nisam promijenio niti milimetar. U politici vrlo lako odlutaš od samoga sebe pa te ni tvoji najbliži ne mogu prepoznati.

Što najviše zamjerate aktualnom HDZ-ovom gradonačelnik Buriću, koji iza sebe već ima tri mandata?

- Za prvih nekoliko godina ne zamjeram mu ništa! U drugom mandatu je već bilo naznaka da ne zna u kojem bi smjeru trebao razvijati grad i što bi trebao raditi, a trećeg mandata takoreći nije ni bilo. Najavio je dva velika projekta, Batižele i Vallis Solaris, oba su propala. Čuo sam da bi Burić volio izgurati novu bolnicu kao njegov zadnji veliki projekt, a ja mu obećavam da ću ga kao gradonačelnik pozvati da stavi prvu lopatu cementa kad se bude postavljao kamen temeljac. Bez fige u džepu! U drugom mandatu je otvorio, ne znam... 42 šetnice. Ti moraš biti servis građanima, a ne se baviti samo eskalatorima i sličnim stvarima. Nema mjesta u vrtićima, javni gradski prijevoz je skup, nijedna škola nije sagrađena u 12 godina... Šibenčani moraju biti na prvom mjestu, a danas su u drugom planu.