-Rak se ne događa nekom drugom! Lani sam zbog te bolesti izgubila dva predivna prijatelja, a moja draga prijateljica je u prosincu te 2024. dobila istu dijagnozu kao i ja godinu dana prije. Zato, ne vidim razloga zašto bih o tomu šutjela, dapače, trebalo bi se i više govoriti. Ja sam šest mjeseci mjeseci odgađala otići na pregled, jer se stalno nadate da se to vama ne može dogoditi. Ukoliko moja priča može pomoći samo jednoj ženi koja ovo prolazi da se osjeća ohrabreno, bit ću zadovoljna i to je razlog zašto sam pristala na razgovor!
S osmijehom koji joj nije silazio s lica cijelo vrijeme našeg razgovora, govori to Hamida Šarić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti zaposlena u šibenskoj OŠ Meterize. Bolest s kojom se suočila prije dvije i pol godine u mnogočemu joj je promijenila život, ali je nije zarobila. Ponečemu ju je i naučila te otkrila i tko su joj pravi prijatelji. "Falši" su sami otišli.
-Imam 54 godine, zašto bih i to tajila, majka sam dviju djevojčica, djevojka, žena, jedna ima 28, a druga 18 godina, presretna baka Roka koji će u kolovozu imati dvije godine i ako me pitate koji mi je trenutak u bolesti bio najteži, to je kada me je, mjesec dana nakon što sam dobila dijagnozu, nazvala starija kći i rekla da je trudna. Bilo mi je toliko teško što neću biti uz nju i pomoći joj, a ni ona uz mene, jer je morala čuvati trudnoću, da sam, prvi put od početka bolesti, zaplakala. Bila je to erupcija svega i vodopad suza, a kćer je mislila da sam se rasplakala od sreće. Ali, hvala Bogu sve je prošlo kako treba. Moja je operacija bila 13. srpnja, a moj se Roko rodio 7. kolovoza 2023. i ja sam ga dočekala kad je došao iz bolnice – počinje svoju priču Hamida Šarić.
Prva sumnja da nešto nije u redu, javila joj se čak šest mjeseci prije negoli je otišla na pregled. Stalno se, kaže, nešto događalo, zbog čega je u drugi plan stavila činjenicu da je lijeva dojka toliko boli da mora spavati na drugoj strani.
-U tom razdoblju života svašta mi se događalo: vjenčanje moje kćeri, razne stvari u školi, Erazmus projekti u koje sam bila aktivno uključena i prijatelji koji su nam dolazili iz raznih zemalja. Ali, kada mi je jednom kod kuće naš pas Charile skočio u krilo i počeo intenzivno njuškati tu dojku, znala sam – otvoriva nam Hamida.
-Punkcija je bila zakazana 4. siječnja 2023. godine. Svi datumi u bolesti znaju se napamet. Kad je došao nalaz, muž ga je slikao i, kako se od šoka nije snašao kada je vidio da piše zloćudna novotvorina na dojci, poslao mi nalaz i poruku "Što ću ja s ovim?!". Bila sam na satu i slučajno imala mobitel, jer sam čekala da mi se jave roditelji jedne učenice. A na satu smo, koje li slučajnosti, radili pjesmu Sreća koja govori o tomu da trebaš biti sretan kada imaš ruke, noge i kada si zdrav! Odradila sam taj sat i sat iza kao da nije ništa. Poslije sam nešto lektorirala za školu i tek onda otišla kući. Srećom bio je petak i imala sam cijeli vikend da to procesuiram. Taj prvi vikend otišlo je tri kilograma dolje.
Nakon toga, nastavlja Hamida, sve se zakotrljalo velikom brzinom. Uslijedila je biopsija i dogovor kirurga i onkologa da prije operacije obavi kemoterapiju, budući da je karcinom zahvatio i limfne čvorove. Liječila se u Općoj bolnici Šibenik i puna je hvale za kirurga Ivicu Madžara i onkologa Filipa Grubišić-Čabu.
-Svog onkologa od dragosti zovem Čabomir, jer mi ulijeva mir i povjerenje. U ovo doba guglanja kada svi postajemo google-doktori, google-profesori i google-novinari, najvažnije je shvatiti da moraš vjerovati struci i da doktori znaju što rade – poručuje šibenska profesorica koja je prije operacije morala proći ciklus od 20 kemoterapija što je potrajalo skoro pola godine.
-Prve četiri kemoterapije zovu se "vražje". Crvene su boje i doslovno ruše organizam. Nakon njih uslijedilo je 16 taxola i taj se kemo lakše podnosi. U tom sam procesu izgubila 9 kilograma i izgledala kao avet, s obzirom na sam bila mršava i prije bolesti. Vražje kemoterapije izazivaju snažan osjećaj mučnine i stravičan umor. Kod kuće se nije smjelo ništa pirjati ili kuhati. Zato kažem da bez podrške obitelji i prijatelja to čovjek ne može sam proći. Moj je muž prošao najveću golgotu, ali tu su bile i moje prijateljice: dvije Ivane i Ivka koja mi je pet mjeseci kuhala ručak uvijek kada sam išla na kemo. Dvije Ivane kupovale su mi kozmetiku i sve što je trebalo, a za što ne možete poslati muža. I moje kolegice i prijateljice Andrea i Nataša su bile uz mene i zajedno smo išle na kavu. Moji kumovi Dijana i Milan su bili spremni svaki vikend uputiti se u bilo kojem smjeru da odemo na kavu ili u šetnju. I brojni drugi poznanici i kolege, često su mi slali poruke, nekad samo i srca i to je sasvim dovoljno da znate da netko misli na vas. Kad bih primila kemo, dva dana bila sam mrtvo tijelo, ne bih se mogla mrdati, sve vam se gadi... Muž bi kupio borovnice i izbrojio po devet komada, jer sam taman toliko mogla pojesti. Prije su te kemo bile i gore... Ja sam samo dva puta povraćala. Svaka moja kemoterapija bila je jedna knjiga. Po tome su me svi znali na onkologiji i sestre su se tomu smijale – rekla nam je Hamida Šarić i objasnila kako je u njenom slučaju kemoterapija dobro djelovala te se karcinom povukao, ali je iz predostrožnosti ipak tebalo obaviti kirurški zahvat. Odstranjen joj je dio dojke te pet limfnih čvorova, nakon čega je morala i na zračenje u Split. U međuvremenu počela je i školska godina i Hamida se usred liječenja, jer je osjećala da je tako za nju bolje, vratila školi i svojim đacima.
-Ujutro sam bila na poslu, a navečer, u 19. 15 sati, imala sam termin za zračenje u Splitu. I to ima svoje "simpatične" posljedice. Isuši vam se, recimo, cijela sluznica. Grlo mi je doslovce gorjelo. Zračenje je trajalo mjesec dana dan, osim subote i nedjelje. I svaki put nakon povratka iz Splita, muž je morao stati u Dugopolju da u Lidlu kupim vodu i neku sitnicu i tek onda bismo se vratili u Šibenik – opisuje Hamida svoj mali ritual, značenje kojeg ni sama nije shvaćala, ali ju je veselio. I to je bilo dovoljno.
-Na posao sam se vratila, jer je to značilo povratak nekom normalnom životu. Na bolovanju sam komunicirala najviše sa svojim onkološkim prijateljicama, ajmo to tako reći. I onda pričate samo o bolesti, a ovako, uđem u razred, djeca me razvesele, nekada me i naljute, a nekad i ja njih. Čim sam krenula na posao, počela sam vraćati kilažu. U ovakvim bolestima, najgore je zatvoriti se u kuću. I za vrijeme kemoterapije, nastojala sam biti aktivna. Svaki vikend smo negdje išli i šetali: Omiš, Tribunj, Tisno, Zadar... Negdje blizu, prošetali bismo se, popili kavu ili čaj i vratili se kući. Nisam se vratila u staru formu, a mislim da nikada ni neću, ali sam se preporodila kad sam ponovo prešla školski prag. To mi je psihološki puno značilo: povratak u normalan život bez bolničkih hodnika, pretraga, bockanja i straha. Samo u jedno rame imala sam 49 uboda!
Svojim učenicima nije govorila o bolesti, no oni su, kaže Hamida Šarić, sve shvaćali.
-U školi sam nosila perike, dvije različite, jer sam smatrala da je djeci to manji šok nego da me vide u kapicama onkoloških bolesnika, iako sam perike mrzila iz dna duše. Teško ih je namjestiti, svrbe, žuljaju i svaka jača bura čini ti se da će ih odnijeti na sv. Anu. Prije povratka u školu, uglavnom sam nosila kapice, praktičnije su mi bile i ne smetaju toliko. Čim su mi narasla dva centimetra kose, prestala sam nositi i perike. Taj dan kad sam ušla u učionicu, najnormalnije kao da se ništa nije promijenilo, nitko od učenika mi nije dao do znanja da sam im neobična tek su mi kasnije neki roditelji rekli da su djeca kući pričala kako im je drago što mi je kosa narasla i što više ne moram nositi perike. Jednom sam morala otići iz razreda pet minuta prije kraja sata. Rekla sam im da idem na pregled i u trenutku kad sam izlazila iz razreda, Toma iz treće klupe vikne "Sretno"! Takve sitnice vam zaista daju snagu – ganuto priča šibenska porfesorica i otkriva kako joj gubitak kose i trepavica nisu teško pali, jer je u svemu što je zbog bolesti prolazila to doživjela kao najmanje važno. Valjalo je nositi se sa svom težinom bolesti, a usto i nus pojavama koje prate sve terapije kroz koje je prošla i lijekova koje mora piti.
-Svaki dan nosi neku novu nuspojavu: sluznica je toliko uništena da stalno imate osjećaj žeđi, grlo je kao da sam promukla, dosta hrane mi još uvijek smeta i još deseci drugih stvari. Na sreću imam prijateljicu, još jedna Ivana, koju sam nakon osnovne škole srela ponovno na hodniku onkologije pa smo zajedno prolazile i sve nuspojave. Jedno jutro se nisam uopće mogla ustati od bolova i baš sam se prepala. Tad me nazvala Ivana da mi kaže kako će ići na hitnu jer se ne može ustati. Onda samo obje prasnule u smijeh i zaključile da ne treba nigdje ići, jer je i meni isto pa će sigurno proći. I prošlo je.
Hamida Šarić i ovih dana ima pune ruke posla. Članica je žirija književne nagrade za najbolju kratku priču o Šibeniku koju je pod nazivom KuŠin pokrenula Gradska knjižnica "Juraj Šigorić" te sada mora pročitati pristigle radove kako bi do Noći knjige bila izabrana najbolja priča. K tomu, aktivna je članica Lige za borbu protiv raka gdje priprema knjigu priča, ustvari, ispovijedi žena oboljelih od karcinoma dojke u Šibensko-kninskoj županiji.
-Idejne začetnice knjige bile su doktorica Danći Mihovilčević, predsjednica Lige, i Ana Šimić, knjižničarka. Već nekoliko godina to želele realizirati. Kako često uređujem knjige, ponudila sam se da im pomognem. Pristiglo mi je već dosta priče, neke žene iz Lige su slale direktno meni, a neke je malo „pogurala“ doktorica Danći. Zahvaljujući ravnateljici šibenske knjižnice Marini Šimić, koja je također aktivna u radu Lige i koja nam pomaže izdati knjigu, nadamo se da će u Mjesecu ružičaste vrpce, tj. u listopadu knjiga ugledati svjetlo dana. Radni je naslov „Fascikle duginih boja“ jer smo shvatile da je svaka od nas imala fasciklu druge boje u koju smo spremale sve nalaze, uputnice, recepte… Priče su istovremeno i dirljive i snažne. Pružaju nadu i govore o hrabrosti svih tih žena - zaključila je Hamida Šarić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....