Matematičar i programer, a piše?! Kako to, kako to... Pa, lako, ako se pita Alena Živkovića, mladog Šibenčanina zaposlenog u jednoj IT tvrtki koji, unatoč tomu što je do sada u životu neprestano "petljao" sa STEM područjem, piše od malih nogu. Ta ga strast sve čvršće i ozbiljnije drži, a njegovo pisanje odnedavno su prepoznali i poznati hrvatski književnici i urednici, Marko Pogačar i Kruno Lokotar kao članovi žirija nagrade Prozak. To laskavo priznanje Alenu je dodijeljeno za zbirku priča Stol za jednoga, a samo desetak dana poslije na njegovu je adresu stigla još jedna nagrada. Za kratku priču Moderna magija dobio i svoj prvi KuŠIn. Živković je, naime, pobijedio na istoimenom književnom natječaju koji već 10. godinu raspisuje šibenska Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić". Radnja Moderne magije smještena je u današnje vrijeme, ali glavni ženski likovi nose imena iz šibenske povijesti: Mrne i Dobre, majke i kćeri koje su bile proglašene vješticama. U Alenovoj priči Mrna i Dobra su – hakerice, a ostatak priče pak možete pročitati na mrežnim stanicama šibenske knjižnice.
U obrazloženju nagrade Prozak za Alenovu zbirku Stol za jednoga navodi se kako su njegove priče "politične bez parola, duhovite bez forsiranja i kritične bez dociranja". Usto žiri hvali njegovu "oštrinu u dijalozima i finu ironiju u naraciji" u kojoj "odlično gradi prostor za humor i apsurd i istovremeno melankoliju", a sve to moglo bi se reći i za Modernu magiju, koja je uostalom i uvrštena u zbirku koja bi uskoro trebala biti i objavljena.
-Za mene je svaka nagrada važna jer je potvrda dobrog rada, ali KuŠIn je posebno sladak jer se radi o šibenskom natječaju. Tu određenu ulogu igra i taština: budući da će vijest odjeknuti po svim lokalnim portalima, pretpostavljam da će se mnogi koji me poznaju, a dosad nisu znali za ovu moju stranu, s njom sada upoznati. Mogu reći da pišem za sebe, što je uglavnom istina, ali ima nečega lijepog u tapšanju po ramenu i riječima hvale. Pobjedu nisam očekivao, malo sam se iznenadio i ulasku u top 3 nagrađene priče. Na samoj dodjeli nisam znao što očekivati, a kad je žiri (književnik i publicist Omer Rak, novinarka Živana Podrug i profesorica hrvatskog i književnosti Hamida Šarić, op. a.) u uvodnim riječima naglasio da su se oko prvonagrađene priče jednoglasno složili, pomislio sam da to sigurno nije moja priča – kaže Alen Živković i ne ustručava se dodati kako je još uvijek sumnjičav i kritičan prema svom radu. Možda je zbog toga godinama i pisao u tišini. Napisao je tako pet romana, ali nijedan, kaže, nije dovoljno dobar da ugleda svjetlo dana.
-Šibenčanin sam, rođen 1996. u Zagrebu. Završio sam matematičku gimnaziju u Šibeniku. Odabir fakulteta bio mi je prilično stresan jer sam sa 18 godina praktički trebao odlučiti čime ću se baviti ostatak života. Za matematiku sam se odlučio jednostavnom logikom – matematika mi je dotad dobro išla pa što ne bi i dalje. U tom mi trenutku nije ni na kraj pameti bilo da upišem studij koji ima veze s pisanjem. Mislim da je u pitanju bio manjak hrabrosti, strah da ću završiti fakultet od kojeg na kraju neće biti (monetarne) koristi. Divim se svom bratu blizancu Toniju koji je oduvijek znao što želi te je bez razmišljanja upisao slikarstvo i pratio svoju strast.
Iako su mu brojke dobro išle i slova su ga jako zanimala, a taj ga je svijet privukao zahvaljujući stripu i nečemu što je njemu i bratu izrađivao otac dok su bio mali.
-Počeo sam pisati rano, možda već u prvom razredu osnovne škole, mada ne u formi koju danas prakticiram. Otac je meni i bratu izrađivao malene bilježnice od lista papira veličine A4, tehnikom koju smo ga natjerali da nauči iz jednog broja Mickey Mouse magazina. Brat i ja smo malene bilježnice pretvarali u stripove koji su nekad imali i po dvadesetak nastavaka – govori Alen, a njegovo pisanje zapelo je za oko i nekim nastavnicima u osnovnoj i srednjoj školi. Hvalili su njegove sastave i zadaćnice iz hrvatskog, ali te hvale nije bilo previše pa Alen nije mislio da mu pisanje uistinu dobro leži. A malo je za to, priznat će, i sam kriv.
-Jasno se sjećam kako me nastavnica u osnovnoj školi zamolila da napišem recenziju za neki film. Tad sam trenirao plivanje što mi nije ostavilo puno vremena za izvannastavne aktivnosti te sam dobio briljantnu ideju da za recenziju iskoristim većinu teksta s pozadine kutije DVD-a posuđenog iz knjižnice. Nije mi uopće palo na pamet da će nastavnica vjerojatno iznajmiti isti DVD… Naravno, nikad nisam dobio povratnu informaciju o svom plagijatu. Ovo mi sjećanje i dan-danas izaziva neugodu.
Unatoč toj epizodi, Alen se upravo u srednjoj škol, s nekih 16 godina, bacio na veliki posao i počeo pisati svoj prvi roman. Za početak je izabrao nasopsežniju i najsloženiju književnu proznu formu, a toj odvažnosti i danas se slatko smije. Ipak pisanje tog romana, i još četiri koja su kasnije uslijedila, bili su dobra vježba, tvrdi Alen i otkriva kako je prije negoli je pobjedio, na KuŠIn slao i druge priče. Shvatio je da je vrijeme da ono što radi i drugi vide i ocijene.
-Moram pohvaliti prijatelja i pisca Roberta Aralicu koji me iza ljeta 2023. uvjerio da se počnem javljati na natječaje za kratke priče. Argument mu je bio solidan: to je jedini način da se mladi pisac probije, a ako to i ne uspije, barem može vidjeti prolaze li njegove priče kod stručnije publike. Pet romana koje sam do tada napisao stvarno nisu bili ni za čije oči te sam i sam znao da su nedovoljno dobri. Za kratke priče, kojima se dotad nisam ni pretjerano bavio, želio sam potvrdu. Prozak je kruna tog puta. Priča je trenutno jedanaest i pobjednička Moderna magija je među njima. Sve su priče različitih tema i stilova, ali istog tona. To jest, sve su, nadam se, duhovite s elementima apsurdnog. Glavna mi je želja kod svih priča da budu smiješne jer smatram da čitateljska publika može puno toga progutati dok god je duhovito tako da mi je smijeh publike prilikom čitanja Moderne magije stvarno puno značio.
Iako u književnosti pravi tek prve korake, Alenove priče krasi zreo i prepoznatljiv stil, a njegov humor, ironija, groteska čak i nadrealni elementi imaju veze i piscima koje voli čitati.
-Posebno me inspiriraju američki postmodernisti, a ponajviše Thomas Pynchon. Taj čovjek piše tako zakučasto da bih ponekad morao odustati od rečenice jer, bez obzira koliko je puta pročitao, ne bih mogao shvatiti što je pisac htio reći. A opet, zbog njegove duhovitosti i šarma, knjige jednostavno moram pročitati do kraja. Od ostalih inspiracija naglasio bih Ljermontova čiji Junak našeg doba me u četvrtom razredu srednje škole pretvorio u ljubitelja „ozbiljne“ književnosti. Zatvorit ću petorku s Edith Wharton, Williamom Gaddisom i Ivom Andrićem – nabraja Alen zadovoljan što njegovo pisanje podržavaju njegovi najbliži.
-Od obitelji dobivam samo podršku, majka, otac i brat raduju se svakoj nagrađenoj priči kao da je njihova. Moja djevojka Borja je moj prvi testni čitatelj. Nemam puno prijatelja koji se bave književnošću (preciznije dva). Ostatak mojih prijatelja nisu neki veliki čitatelji, ali im je sve ovo jako zanimljivo. Neki od njih čak i čitaju svaku objavljenu priču i pošalju pokoji ohrabrujući komentar. Mislim da ih fascinira isto što i većinu: kako matematičar i programer pa pisac? Ja tvrdim da između matematike i književnosti ipak ima pokoja poveznica. Dokazivanje matematičkih teorema zahtjeva kreativnost u razmišljanju kakva je i potrebna da se smisli dojmljivi završetak kratke priče. Ako treba baš direktan primjer, savjetujem da potražite tko je otac poznate matematičarke Ade Lovelace (pjesnik lord George Gordon Byron, op. a.) - objašnjava Alen Živković te najavljuje skorašnje planove. Spisateljske naravno:
-Trenutno radim na, nadam se, sretnom šestom romanu radnja odvija u Šibeniku. Također ću se morati ozbiljno uhvatiti zbirke kako bi bila spremna za objavu. U svakom slučaju, imam posla na pretek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....