StoryEditor
Ostalo20 godina

Vodički snimatelj i fotograf Šime Strikoman: Zbog ‘milenijske‘ sam prešao milijun kilometara i ‘potrošio‘ sedam automobila

Piše Marija Lončar
29. studenog 2020. - 19:03
Nikolina Vukovic Stipanicev/Hanza Media/Hanza Media

Rijetki za njega nisu čuli, a mnogi o njemu znaju gotovo sve. Snimatelj i fotograf Šime Strikoman, s diplomom zagrebačke Akademije dramske umjetnosti odavno je prerastao granice svojim malih Vodica, a njegova milenijska fotografija koja mu je popularnost osigurala u najmanje 222 grada u šest europskih zemalja, ovih mu je dana donijela još jedno prestižno priznanje. Vijest o tomu zatekla ga je u berbi maslina, a Strikoman, koji iza sebe ima brojne izložbe, snimljene filmove: igrane, dokumentarne i namjenske, sada može reći kako stoji rame uz rame sa svjetskim imenima: poznatim talijanskim redateljem Francom Zaffirellijem, tenorom Andreom Bocellijem i glumicom Monicom Bellucci.

Svi oni, baš poput njega, nagrađeni su međunarodnom turističkom Poveljom FEST – "Antonio Conte" za izvrsnost u kulturi i umjetnosti, odnosno za doprinos u razvoju turizma. U Hrvatskoj su je dobili Arsen Dedić, Rade Šerbedžija, Miro Gavran i Kažimir Hraste, pa se Strikoman tako još jednom našao u društvu izvrsnih. Sve zahvaljujući svojoj "milenijskoj" te Festivalu žudija i mapi Terra Croatica. Zbog svoje "milenijske" u protekla dva desetljeća, koliko je prošlo do kada ju je "izumio", Strikoman je prešao milijun kilometara i "potrošio" sedam automobila. Još prije 15 godina za oko je zapela i Igoru Mirkoviću koji prema milenijskoj fotografiji snima dokumentarac o prolaznosti vremena, a o njoj virovitički novinar Goran Gazdek priprema knjigu.

Sve je počelo još u prošlom stoljeću, a želja je bila obilježiti prijelaz iz 2. u 3. tisućljeće. Razmišljao je kako to napraviti, pomišljao da to bude serija fotografija o njegovim Vodicama ili možda samo jedna, ali posebna fotografija. Ali što bi i koji motiv mogao biti, dugo se pitao, a onda 5. studenoga 2000. godine dogodila se prva "milenijska". Strikoman je mislio i jedina.

– Na današnjem Trgu dr. Franje Tuđmana, na Rudini, kako kažemo u Vodicama, došlo je tada – 36 ljudi. Pripremali smo se gotovo godinu dana, trebalo je ljude okupiti, smisliti priču. Pomogli su mi, naravno, vatrogasci i njihove ljestve od 30 metara na koje sam se popeo da bih mogao sve snimiti. Na prvoj "milenijskoj" tako je i najstarija Vodičanka, moja pokojna ujna, koja je imala 103 godine, a najmlađe dijete, Petra Grgić, samo 15 dana. Danas je ona cura od 20 godina i ponovo je sudjelovala u snimanju "milenijske", na isti datum i na istom mjestu na kojem smo obilježili 20. godišnjicu – govori Strikoman i napominje kako je zahvaljujući "milenijskoj" upoznao i stekao na stotine prijatelja i suradnika, a milenijskim su se nazvali i mnogi gradovi u kojima je uvijek rado viđen gost. U svemu tomu desna ruka uvijek mu je supruga Edita, bez koje, iskreno će Strikoman, možda ne bi bilo ni "milenijske", a veliku pomoć i podršku imao je i u dr. sc. Petru Gardijanu, marketinškom stručnjaku i umirovljenom predavaču sa šibenskog Veleučilišta.

– Kada sam snimio prvu "milenijsku", mislio sam to je to i gotovo. A onda je u Šibeniku postavljen spomenik kralju Petru Krešimiru IV. I Branko Viljac pozvao me da napravim milenijsku fotografiju sa šibenskim Krešimirima i Krešimirkama. Uz pomoć profesora Gardijana i Joška Simsiga iz marketinga Radio Šibenika snimljena je reklama u kojoj je Simsig pozivao ljude s tim imenom. To je odjeknulo i kod spomenika se okupilo 80 Krešimirki i Krešimira – prisjeća se Strikoman.

Susret s Mirkovićem

I opet je, kaže, moglo na tomu stati, da se u Zagrebu nije susreo s Mirkovićem koji je tada bio urednik na HTV-u i koji mu je kazao da se javi kada bude snimao novu milenijsku fotografiju.

– Tada sam zapravo "izmislio" tu treću sliku. S obzirom da Vodice čuvaju tradiciju žudija i uskrsnog običaja, što sam i ja gledao kao dijete, pozvao sam žudije koje sam znao iz Vodica, Tisna, Murtera, Šepurina, Vrlike... Nastala je milenijska sa žudijima, a njima se to jako svidjelo i rekli su da će doći i dogodine. To okupljanje preraslo je u Festival žudija koji uvijek završi novom "milenijskom". Sada već imam 40 skupina žudija iz cijele Hrvatske i raspored održavanja Festivala sve do 2054. godine. Posljednji put održan je u Oklaju i tad mi je poziralo 1500 ljudi koji su bili složeni u obliku lika časne sestre Klare Žižić koja je odatle rodom. Ove godine, međutim, zbog korone nije bilo Festivala, a otkazana su i neka druga planirana snimanja – ističe Strikoman.

– U normalnoj godini supruga Edita i ja bili bismo stalno na putu, jer se odradi 50 do 60 milenijskih fotografija godišnje. Mislio sam da u koroni neće biti ništa posla, da je gotovo i supruzi sam rekao da se nas dvoje sada možemo slikati! Ali, nije tako. Imali smo poprilično posla. Ja to zovem novom milenijskom fotografijom, kao što je i ova snimljena u povodu 20. godišnjice.
Jubilej je trebao biti proslavljen uz Milenijski festival s puno "milenijskih" prijatelja i gostiju pozvanih u Vodice, svakako i s predstavnicima 222 grada u kojima su tijekom proteklih 20 godina nastajale milenijske fotografije. No, zbog korone je sve palo u vodu.

– Kada to nije moglo, mislio sam da oni pošalju neke svoje darove pa da to slikam, ali i to bi uključivalo angažman većeg broja ljudi, pa smo i od toga odustali. Na kraju sam pozvao 20 prijatelja, po jednog za svaku godinu rada, a došlo ih je 30. To je bila moja 721. milenijska fotografija, a na njoj su se, zanimljivo je i to, zajedno našli moj bratić Ivica Strikoman, čiji je sin Hrvoje stradao u kornatskoj tragediji i Dražen Slavica, tadašnji vatrogasni zapovjednik (kojemu se 13 godina sudi za kornatsku tragediju, dva je puta oslobođen, a sada se ponovo čeka očitovanje Vrhovnog suda na žalbu, op.a.). Slavica je prije 20 godina odobrio upotrebu vatrogasnih ljestvi, a vatrogasci su mi uvijek pomagali i izlazili ususret. Pozvao sam ga u znak zahvale, a bratiću Ivici to nije smetalo – kaže Strikoman.

Prvi aparat s 11 godina

Prvi fotoaparat, rusku Smenu 8, kupio je, dobro to pamti, u Šibeniku u nekadašnjoj knjižari na početku Kalelarge gdje je danas kafić "Valerija". Koštala je 12,5 tadašnjih dinara, do čega je on, premda tek 11-godišnjak, ali očito s dobrim poduzetničkim nosom, čak 8 dinara zaradio prodajom školjaka turistima preko ljeta. Ostatak mu je dao otac i Smena je bila njegova! Prvi put, pak, kameru je vidio davne 1972. godine i to na Međunarodnom dječjem festivalu. Prišao je snimatelju i pitao ga kako se dođe do toga da se radi taj posao!

Puno godina kasnije, Strikoman je radio u najboljim novinama i magazinima u to vrijeme. Među ostalim u "Startu", "Poletu", "Studentskom listu", "Mladini"... Iako je već tada kao direktor fotografije radio mnoge filmove, koji su na europskim festivalima osvajali i nagrade, svi su ga uglavnom doživljavali kao fotografa. Pomalo mu je to i smetalo, a i danas ponekad sanja kakav filmski set i kolege redatelje.

No, kada se sredinom osamdesetih odlučio vratiti iz Zagreba u rodne Vodice u jedno je bio siguran – želio je biti svoj i slobodan. I danas kada snima milenijsku fotografiju osjeća se kao kakav konceptualni umjetnik. Uvijek mu je to, kaže, bilo blisko, a kada s visine od 40, 50 ili 60 metara gleda prizor ispod sebe: ogromnu scenu koju je trebalo pripremiti i sve organizirati, ima dojam kao da snima povijesni epski filmski spektakl​"Ben- Hur"! Smije se dok to govori, jer u svojoj "milenijskoj", Strikoman je i redatelj i snimatelj i direktor fotografije...

A u 20 godina koliko to radi, snimao je gradove, ljude, manifestacije, jubileje, koćarice i ribare, ljude s istim prezimenima, tvrtke, udruge, učenike, ravnatelje, nogometne klubove, zvončare, a u suradnji s Marijanom Borić iz HAZU-a i milenijsku o znanstvenicima: Nikoli Tesli, Faustu Vrančiću, Jurju Strossmayeru... U moru tih fotografija nijednu, kaže, ne može posebno izdvojiti. Sve su mu drage i svaka ima svoju priču.

– Vjerojatno je najveći odjek imala "milenijska" za 100 godina Hajduka. Tu je bilo oko 6000 ljudi. Nije se to moglo tek tako napraviti. Napravili smo scenografiju, iscrtali gdje tko treba stati. Nisam to radio sam, na terenu je bio 15 suradnika, ali kada je na stadion došao nogometaš Senijad Ibričić, svi su se pomaknuli s mjesta i pošli za njim. Uvijek imaš nepredvidljive situacije u kojima se moraš snaći, jer to nije film sa statistima koji ponavljaju scenu dok ne ispadne dobro.

Jurlinovi dvori

Na popisu Strikomanovih "milenijskih" je Hrvatska na Stradunu sa 600 ravnatelja hrvatskih osnovnih i srednjih škola, ali i ona kada je 600 zaposlenika Coca-Cole u Hrvatskoj na njihovom godišnjem okupljanju u Solarisu poslagao i snimio u obliku boce tog pića. Ali da bi uopće koristio prepoznatljivi izgled svjetskog brenda, trebalo je dobiti i dozvolu iz sjedišta tvrtke. A kada je aparat škljocnuo i rođena Coca-Colina milenijska fotografija, zadovoljni radnici od tada ga stalno pozivaju na svoja godišnja okupljanja. Autor je i prve milenijske fotografije naturista, snimljene prije nekoliko godina u Istri, a pamti i peripetije oko snimanja dubrovačkih gimnazijalaca koje je poslagao uz konture sv. Vlahe, zaštitnika grada. Ni po čemu to nije trebao biti zahtjevan zadatak, ali je na kraju zbog kiše, a drugi put i mora, koje se dizalo i poplavilo sve što je na tlu bilo označeno i iscrtano za snimanje, u Dubrovnik morao putovati i treći put kako bi mu se sreća konačno osmjehnula.

U milenijske fotografije upisale su se i obitelji Miletić, Raguž, Stepinac, Popov... Kvadrilja osječkih maturanata već nekoliko godina "milenijska" je tradicija, a nezaboravna iskustva Strikoman je imao u mostarskom Aluminiju u neka sjajna vremena te danas propale tvrtke. Njegova "milenijska" o toj tvornici, kaže, i danas se koristi kada se govori o aluminijskoj industriji.
Trenutačno Strikoman radi seriju fotografija o bruncu iz Jurlinovih dvora u Primoštenu Burnjem. Riječ je, objašnjava, o vinovoj lozi koja se sadila u dvorovima za zaštitu od sunca, a ne zbog grožđa. Loza u ovoj priči zasađena je prije 120 godina, a Strikoman njezin godišnji ciklus od pupanja, razvoja listova, grozdova do opadanje lišća i golih grana želi prikazati paralelno s ljudskim licima od malih beba do starca od stotinu godina.

Ovoga ljeta na Bolu je završio snimanje igranog eksperimetnalnog filma o bolskom turizmu u doba korone. Scenarist i redatelj je multimedijalni umjetnik i borac protiv turizma Ivica Jakšić Čokrić Puko, a glavni likovi turisti od kartona i mještani. Kada je sve na kraju bilo gotovo, pala je i milenijska s 300 Boljana koji poziraju i na kojoj piše "Boli nas k..." Film je trenutačno u montaži, a Strikoman se nada i njegovim festivalskim nastupima. U međuvremenu dobro će doći i malo odmora. Dan ili dva, a onda opet neka nova "milenijska" ideja, izazov i plan.

HALO HGSS, OVDJE STRIKOMAN, SPUSTITE ME SA STIJENE

Strikoman je snimao i Hrvatsku gorsku službu spašavanja, ne sluteći kako će njihovu pomoć i sam jednom trebati. Ne na planini, ali na stijeni i to opet zbog "milenijske".

– Snimali smo u kamenolomu, u Žrnovnici, milenijsku "Od A do Ž", od angulje do žrvnja. Tu se nije moglo doći s dizalicom vatrogasaca. Popeo sam se na stijenu i onda shvatio da to uopće nije bilo pametno, jer je sve jako rastresito. Dovoljno je da se malo poklizneš i gotovo! Kad sam završio snimanje, nazvao sam HGSS, rekao što sam napravio i zamolio da dođu i spuste me – smije se Strikoman. Nije ga, dodaje, strah visina, ne zato što je posebno hrabar, već stoga što se toliko fokusira na ono što radi, da i ne primjećuje ponor nad kojim visi: bilo da se nalazi na zvoniku crkve u Dubrovniku, na saonicama helikoptera kao kad je snimao 30-ak ribarskih koćarica koje je u moru prema Kornatima, uz pomoć satelita, posložio tako da tvore ime mjesta iz kojeg dolaze – Kalija. Ili na jarbolu jedrilice dok snima vatrogasce u Novom Vinodolskom, a snažno jugo ljulja ga 1-1,5 metara od jarbola. A da rad na 30, 40, 50 ili 60 metara visine baš i nije mačji kašalj, možda govori i to da je na Zrinjevcu, na traženje te zagrebačke komunalne tvrtke, mogao snimati samo nakon obavljenog liječničkog pregleda!

MILENIJSKA ZA DALIĆA

Na "milenijskoj" je ovjekovječen i povratak Zlatka Dalića u Livno u kojem se Strikoman spremao još godinama prije napraviti milenijsku fotografiju. Ali, ne zbog nogometa, nego zbog konja!

– Na planini Cincar lutaju krda divljih konja. Htio sam snimiti "milenijsku" o njima, da se senzibilizira javnost i da se ti konji zaštite, da imaju što jesti. Nisam to napravio, a kada je došao poziv iz Livna da snimim Dalića odmah sam se odazvao. Radili smo to na stadionu, ljudi su se odazvali, stali na poziciju tako da smo dobili sliku s jahačem koji u jednoj ruci drži pehar, a u drugoj loptu.

JESTE LI MOŽDA, PITUR?

– Kad me policija zaustavi na putu, pa kada u mom autu vide 40-50 kilograma piture, puno kistova, trake za lijepljenje, 100 litara vode, pitaju me jesam li pitur – smije se Strikoman. Pitaju ga, priznaje to ipak samo rijetki, jer mnogi već znaju nekoga ili su i sami bili na snimanju neke milenijske fotografije. Danas, kada je iza njega hrpa snimki i materijala s podacima gdje se sve snimalo i koji se ljudi i kojim povodom nalaze na fotografiji, Strikoman u svojoj milenijskoj fotografiji vidi veliki potencijal i za nove projekte: milenijski park, galeriju, aplikaciju, poseban portal, uz dosadašnje svekoliko prisustvo na društvenim mrežama i YouTube kanalu. "Milenijska" slagalica već postoji i pokrila je 50 snimljenih fotografija, ali moglo bi biti i "milenijsko" maslinovo ulje ili pjenušac!

NIJE SVAKA FOTOGRAFIJA S PUNO LJUDI - MILENIJSKA

Najveći dio svojih fotografija Strikoman je snimio uz pomoć vatrogasaca i njihovih ljestvi. Nabavio je i mikrofon i razglas, pa dok u košari "visi" nad ljudima šali se s njima i razgovara, pjeva i naređuje gdje da stanu. Upravo zbog tog živog kontakta, Strikoman baš i ne voli snimati iz helikoptera, mada to ponekad nije moguće izbjeći. Još manje prihvatljivom opcijom čini mu se dron. Ništa, kaže, ne može zamijeniti to kada se s ljudima gleda oči u oči.

– To je važno, a ljudi to i vole. To ne može napraviti dron, kao što ni svaka fotografija na kojoj ima puno ljudi nije milenijska. Kažu mi eno napravili su "milenijsku" u Kanadi. Naravno, ne može se nikomu zabraniti da tako snima, ali svaka moja fotografija ima svoj povod i kontekst, uvijek se uz ljude vidi i sredina u kojoj nastaje. Ona je i dokument vremena u kojem nastaje – kaže Strikoman.

Izdvojeno

27. veljača 2021 19:02