StoryEditorOCM
OstaloŠibenska Knjižnica

Tek joj je sto i jedna: Nekad su joj izlivali vrčine pred vrata, a danas je miljenica građana

Piše Jordanka Grubač
20. veljače 2023. - 16:45

Relativno samozatajno, Gradska je knjižnica Juraj Šižgorić obilježila sto i prvu. Odnosno-lanjsku stotu, uz čiju je proslavu evo sad u sto i prvoj javnosti, uz svoj dan, predstavila monografiju Sto godina Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić".

Rođendan je prvo obilježen zgodnom i duhovitom izložbom Ismene Meić, Šibenke, glavne i odgovorne urednice web stranica Knjižnica grada Zagreba, pomoćnice ravnateljice i voditeljice Gradske knjižnice Zagreb, a izložba, u mačijoj veljači, nosi naziv "Maška, bacva, covik".

Slavljenica, Knjižnica, za rođendan je dobila- što bi?-knjigu.

U multimedijalnoj dvorani Knjižnice okupili su se baš samo prijatelji ustanove, a time i prijatelji knjige. Bez visokih uglednika i sl., i uz pokvareni razglas, stvorila se neobavezna, frendli atmosfera u kojoj su predstavljači izdanja, ravnatelj Vilijam Lakić, spomenuta Ismena Meić i sad već umirovljena i nadasve vrijedna šibenska knjižničarka i uz Lakića suautorica knjige Karmen Krnčević, publiku pričom proveli i kroz knjigu, i kroz prošlost ustanove koja je, kako to već biva, bila ogledalo rodnog grada.

Ne, ni njihova priča a ni knjiga, nije to suhoparno štivo, premda ozbiljnom kronologijom prati cijelo vrijeme od prvih začetaka knjižničarske djelatnosti u Šibeniku, od one u samostanu sv. Frane, do danas.

Iznimno su zanimljiva poglavlja koja govore o četvorici ravnatelja kroz tu povijest. Od Mate Milina, kako stoji, prvog šibenskog romanopisca koji je upravo romaneskno pa i duhovito opisao prve godine stasanja ustanove. U kojoj je bio i knjižničar, i književnik, i uvezivač knjiga i knjigovođa...sve dok se jedan gradonačelnik nije sjetio da nisu politički jednomislenici i na neki (Milin piše balkanski) način rekao: Idi! K‘o da je, božeprosti, danas!

Zgodna je i opaska Milina da "Smatrajući da je rad u narodnim knjižnicama lakši od vršenja neke druge dužnosti, narodni odbori postavljaju u knjižnice bolesne osobe ili osobe koje iz bilo kojega razloga ne mogu vršiti druge dužnosti".

Voditelj Knjižnice bio je potom- kako u knjizi stoji, strogi Nikola Perketa, njega se i danas sjećaju (starije) generacije.

No što je Milin onako literarno pisao, nije to ništa spram onoga što je zabilježio Slavomir Fulgosi, nasljednik Zore Karmanski koja je, vodila Naučnu knjižnicu od 1955. godine smještenu u dijelu prostora Kneževe palače, kao odjel Muzeja grada. I Muzej i Naučna knjižnica živjeli su sa sustanarima- stanarima koji su tu stanovali i s obje kulturne ustanove dijelili iste prostore pa i iste hodnike.

Za Naučnu knjižnicu Fulgosi piše: "...ona je sustanar (ili točnije bespomoćni podstanar) s jedne strane Muzeja a s druge privatnih lica (i to posebne mustre!). Iz te situacije neprekidno proizlaze svakovrsne smetnje i neprilike...." pa onda slikovito opisuje kako je neki od stanara uhvatio mot izlijevati sadržaj noćne posude na vrata "tako da jedan dio "sadržine" prodre u sobu br 1. a od drugog se pred vratima učini poprilična lokvica." Vratima Naučne knjižnice.

Zanimljivo, slična epizoda dočekat će našu Knjižnicu i kad se nakon tog čudesnog sustanarstva obrela 1968., sad već kao uređena, i tada među najsuvremenijim ustanovama u Hrvatskoj, u plavom neboderu. Pa će opet direktorica Zora Karmanski 1971. pisati predsjedniku kućnog savjeta o praksi stanara da smeće bacaju kroz prozor pred prozore i ulaz u Knjižnicu: otpatke hrane, krpe, papire, prazne kutije...

No, evo, to je već vrijeme kojega se ova generacija živo sijeća, a i potrajalo je oko šibenskih visokokatnica ohoho vremena. Sporadične borbe još traju.

No cijelo to vrijeme šibenska je Knjižnica razvijala svoju djelatnost, stasala, to u plavom neboderu već je bila prava avangarda djelatnosti! Ovdje bilježimo samo anegdote iz okruženja, koje su pratile to stasanje. One, naravno, nisu remetile razvoj ustanove, nego ga literarno obogaćivale...

image

Milivoj Zenić, dugogodišnji ravnatelj Gradske knjižnice Juraj Šizgorić u Šibeniku

Nikša Stipaničev/Cropix

A onda je stigao tren kad se 1979. u Gradskoj knjižnici zaposlio Milivoj Zenić, do svoje rane smrti njen ravnatelj. Uz dužno poštovanje tadašnjim gradskim i državnim vlastima bez kojih današnje Knjižnice u ovakvom sjaju ne bi bilo (bio bi to zamišljeni šoping centar), treba samo reći da je Milivoj Zenić primjer kako mnoge stvari često ovise o jednom čovjeku: njegovoj tvrdoglavosti, upornosti, umješnosti i nadasve visokim kriterijima.

Knjižnicu kojoj se divimo pri svakom prolasku i ponosimo pred svakim gostom, Zenić je obogatio izdavačkom djelatnošću, i Centrom za vizualnu kulturu, zavičajnom zbirkom i zbirkom rariteta, virtualnim muzejom Fausta Vrančića... čime je zajedno sa svojim timom i najbližim suradnicima, današnjim ravnateljem Lakićem i Zdenkom Bilušić i svim zaposlenicima kako tada tako i danas- širom otvorio vrata građanima. Dnevno u Knjižnicu uđu deseci pa i stotine djece, odraslih, mladih, starih, umirovljenika... Gradska knjižnica Juraj Šižgorić danas je centar šibenske kulture u centru grada, onako sva prozirna i prozračna, otvorena, živa, zanimljiva, plodonosna, prijateljska. Divna.

E da sad to vide Milin, Perketa, Karmanski, Fulgosi, Emica Bego, Ante Barbaća...i svi spomenuti u knjizi i u razgovoru a osobno je aplauz na otvorenoj sceni, tu u Knjižnici, dobila umirovljena knjižničarka Ana Bećir. Milivoj Zenić sve to gleda i budno pazi s onog profila u reljefu autora Kažimira Hraste- sigurna sam u to!

21. rujan 2023 13:34