Je li lakše biti glumac ili ravnatelj? To je to pitanje, vjerojatno uglavnom bez odgovora, Jakov Bilić sebi postavio više puta tijekom protekle tri godine od kada je izabran za ravnatelja šibenskog teatra kao prvi glumac na toj funkciji u njegovoj povijesti, barem onoj u posljednjih 50 i više godina.
Uostalom, nije jedanput početak svog mandata Bilić znao opisati kao pad u "kašetu brukava", ali je govorio i kako mu je ulogu ravnatelja bilo lakše igrati možda upravo zato što je glumac! Startao je vrlo ambiciozno s nakanom da s kazališta, koje su posljednjih godina pratili svakojaki skandali i financijske dubioze, skine stigmu slučaja i vrati mu dignitet i značaj kakav i pripada Talijinom hramu. No, ni Jakov Bilić nije mogao izbjeći svoje "Scile i Haribde", ali o "prljavom rublju" u kući, nikada nije želio govoriti u javnosti. Kormilo kazališta preuzeo je u vrijeme kada je ta kulturna ustanova bila, najblaže rečeno, posve zapuštena: organizacijski, kadrovski i financijski. Na čuđenje mnogih, prvo čega se uhvatio, bili su "papiri" te je manje govorio o umjetnosti, a više o pravilnicima, zakonskim aktima, statutu, sistematizaciji radnih mjesta. Svakako i o profesionalizaciji kazališta koja je počela prije vviše od 10 godina, ali je iz nekih neobjašnjivih razloga zastala, pa je i to Bilić riješio privesti kraju. Za sada samo u "papirima", pa s "papirologijom" počinje i ovaj razgovor u zadnjoj godini njegova mandata i uoči izbora novog ravnatelja nakon nedavno završenog natječaja na koji se Bilić javio s neskrivenom ambicijom da ono što je započeo privede i kraju. Cilj je, ističe, da šibensko kazalište postane, u usporedbi s ostalim slične veličine, "najbolje gradsko kazalište u Hrvatskoj"!
Tjerati je težak izraz
Počeli ste s papirima, a gdje ste kazalište doveli do danas?
– Najizazovnija i najteža bila je prva godina mandata, 2019., gdje je procjena moja i ekipe na čijem sam čelu, bila da šibenski teatar, unatoč svojoj umjetničkoj vrijednosti, ima i te kako ekonomskih i pravnih problema. Kolokvijalno rečeno u papirima. Uhvatilo se u koštac s tim i nakon pune tri godine, u zadnjoj godini mandata, može se reći da smo kuću u organizacijskom i produkcijskom, ekonomskom i pravnom smislu sanirali. U svemu sam bio samo kotačić, a odradila je to mlada, školovana i neopterećena ekipa uz pomoć ljudi iz gradske uprave, naših prijatelja i suradnika iz Ministarstva kulture gdje je ministrica kulture, sutra to može biti ministar, postala predsjednica Festivalskog vijeća pa je i time što je na njegovo čelo došla "glavna od kulture", Međunarodnom dječjem festivalu (MDF) dan pečat nacionalnog kakav mu i dolikuje. U protekle tri godine doneseno je stotinjak različitih akata da bi se kuća stavila u okvire reda, rada i zakona, da se birokratski izrazim.
Bilo je i kadrovskih promjena i novih zapošljavanja, uglavnom u administraciji, ne i umjetničkog osoblja. Zašto?
– Kada sam preuzeo kuću imali smo 22 zaposlenika, danas ih je 27. Neki su otišli i u mirovinu, a moj je plan bio da kuću ojačamo u organizacijskom, operativnom i financijskom smislu. Zaposlena je i jedna glumica. U zadnjih desetak godina u ovoj su se kući nagomilali različiti problemi objektivni i subjektivni, racionalni i manje racionalni. Smatram da je kadrovska politika kuće u administrativnom smislu riješena te da su novi ljudi, da se tako izrazim, radom izbili svoju plaću.
Hoćete reći da vi sada ljude tjerate da rade više negoli su to činili vaši prethodnici?
– Tjerati je težak izraz, ali mladi ljudi donose novu energiju. Mi smo mijenjali i sistematizaciju te sada imamo gotovo 50 radnih mjesta. Tu su i majstor šminke, frizer, garderobijer, redatelj, dramaturg..., radna mjesta koja mora imati profesionalno kazalište, premda mi nismo klasična repertoarna kuća i pitanje je hoće li Šibenik ikada zaposliti sve te ljude.
Čemu onda takva sistematizacija?
– Zato što smo željeli privesti kraju profesionalizaciju kazališta i ona je sada završena, barem na papiru.
Lako je na papiru, jer papir ionako svašta trpi.
– Tako je, ali radeći takvu sistematizaciju promišljali smo na duže vrijeme. Eto, ove godine prvi put imamo Šibenčanina koji je upisao dramaturgiju, a bio je u doticaju s kazalištem i našim radionicama. Hoće li se taj momak sutra vratiti u Šibenik, drugi je par postola, ali mi smo pripremili teren da netko takvog profila, pismen i školovan, ima mogućnost vratiti se u Šibenik. Mi smo, eto, jedno od rijetkih kazališta ovakvog tipa koje ima svog kostimografa, a za godinu dana imat ćemo i scenografa, odnosno oblikovatelja svjetla... Dobro znate da se više od 10 godina govori o profesionalizaciji kazališta, ali je ona u jednom trenutku stala i to je strahovit problem. Teško je funkcionirati, primjerice, ako imate gotovo 4.000 kostima i to se drži u privatnom stanu. I moji su prethodnici pokušavali slične stvari riješiti, ali se iz iks i ipsilon razloga nije uspjelo. Znam i da već 20-ak godina postoji potreba za jednim teretnim vozilom...
Otplatili smo kamion
Jeste li zato nedavno kupili kamion za kazalište? Taj je potez neke dobro nasmijao, kao čime se to vi bavite?
– Da, ali mi smo u posljednje tri godine gotovo milijun kuna uložili u različitu opremu. Desetak godina prije toga ništa se ozbiljno nije ulagalo. Jer, ako vam za MDF svake godine treba, recimo, nekakva pozornica, razglas ili tribina, logika kaže da se to kupi, a ne da se svake godine potroši novaca i novaca za najam. Kamion smo trebali otplatili sa sedam gostovanja po Slavoniji, koja su nam otkazana i prebačena u ovu godinu. Drugi bi trebali odgovoriti na pitanje zašto se to nije prije riješilo, jer taj je kamion pitanje potrebe, a ne luksuza. Naravno, da smo radeći kazališni program i MDF uvijek nastojali zadržati umjetničku kvalitetu, ali smo shvatili da nemao ništa od toga da imamo pet premijera godišnje, bez obzira tko bio redatelj i koja bi to estetika bila, ako to odigramo dva ili tri puta.
Za godinu dana, kada se još neke stvari pripreme, moći ćemo produkcijski sami vratiti i postaviti "Matildu" bez kune najma ičega, a prije je, primjerice, odlazak na gostovanje s takvom predstavom koštao 50 000 kuna. Mogu se složiti s onim kritičarima koji kažu da nismo imali razvikane i velike bum predstave. Nemam namjeru pravdati se koronom, ali ona je zaista poremetila puno toga. Ako je tko nezadovoljan što nema onog šušura koje kazalište donosi, to sam prvi ja. Godinu i pol smo pripremali otvaranje 60. MDF-a s Krešimirom Dolenčićem i to je propalo zbog korone kao i koprodukcije sa splitskim HNK-om te Mostarom, odnosno dvije premijere Brešanovih drama kao i predstava o Draženu Petroviću. Koronakrizu iskoristili smo da se kuća pospremi i da kazalište kada pandemija prođe bude operativno, organizacijski i financijski spremno da drži određeni nivo. Naš je cilj biti najbolje gradsko kazalište ovakvih gabarita. Vjerojatno će i ova godina biti škripava, ali nadamo se da će 2023. biti opet normalna.
Osim kamionom, bavili ste se i skladišnim prostorom?
– Prije pandemije napravili samo dvije male dječje predstave koje je režirala Marina Pejnović. Ideja je bila da s tim idemo u matineje, ali su nam provali u skladište i napravili veliku štetu na scenografiji. Sada smo našli rješenje na prostoru bivšeg Šipada zahvaljujući razumijevanju Lučke uprave i Luke Šibenik. Istina privremeno i nedovoljno, ali morali smo hitno pronaći neki prostor. Sada na jednom mjestu imamo sve: kostime, scenografiju, arhivu. To je veliko bogatstvo kazališta. Sve je sada sređeno i popisano i može se sutra, ako kome zatreba, i iznajmljivati. Iskreno, nisam očekivao da ću se takvim stvarima toliko morati baviti, ali odlučio sam to riješiti unatoč različitim interesima i matematikama kako u samom kazalištu tako i izvan njega. Dočekalo me je nekih 2, 5 milijuna repova i to smo sveli na dug od oko 180 000 kuna. Najvažnije je da smo povećali broj izvedbi i u ovim korona uvjetima. U prvih devet mjeseci ove godine imali samo 102 programa, ne uključujući MDF. Nisam siguran da je neko drugo gradsko kazalište u Hrvatskoj imalo toliki broj vlastitih i gostujućih izvedbi. Moja je greška, zaražen sam tom starinskom poetikom, da se držim tihog obrta, pa ne galamim o svojim projektima. Radili smo da bismo riješili prošlost i stvorili uvjete da bi se sutra neki novi klinci koji su na dramaturgiji ili glumi imali gdje vratiti. Mislim da je kuća sada uređena. Rekao sam, makar i nauštrb sebe, da neću govoriti o prljavom vešu. Pri tom su pojedinci imali više sukob sa samom kućom nego sa mnom kao ravnateljem.
Sukobi u kazalištu
Mislite li pritom na Neru Gojanović i festival Musica appassionata koji ste ugasili te na glumca Šimu Bubicu koji je iznenada napustio ansambl što nikada niste željeli komenitirati?
– Ne bih nikoga etiketirao imenom. "Musica appassionata" najmanje je ugašena iz umjetničkih razloga. Brojke sve govore. U moje tri godine održano je više vlastitih koncerata uz zadržanu kvalitetu umjetnosti nego u cijeloj "Musici appassionati", a potrošilo se na tone manje sredstava, premda se sve pošteno platilo. Znam koje su granice mene kao ravnatelje. Izvan toga, to je za neke druge institucije. Neka svatko radi svoj posao, što bi se popularno reklo. A kada je riječ o odlasku glumca sve je već rečeno pa tko je shvatio... Najveći sukobi u kazalištu bili su oni za koje javnost ne zna. Ali, Šibenik je zaslužio imati profesionalno kazalište u svakom smislu, pa kome to bilo krivo, kome pravo. Naravno da nekim u kući i izvan to nije odgovaralo iz njima znanih razloga. U ovim u najmanju ruku izazovnim vremenima kazalište je ipak imalo dvije nominacije za Nagrade hrvatskog glumišta. Netko je, dakle, ipak vidio i primijetio da se ovdje nešto radi. Našu "Murlin Murlo" radili smo kada je sve bilo zatvoreno. Skupili smo glave i krenuli. Rekli smo "ajmo vidit". Ili pukovnik ili pokojnik. I uspjelo se.
Brešanova soba premda uređena, osim nekih manjih detalja koji nedostaju, nije zaživjela i u njoj se ništa ne događa. Zašto?
–Tako je, fale ljudi. Za sada smo ostvarili suradnju s osnovnim i srednjim školama da djeca počnu upoznavati što je i tko bio Ivo Brešan. Još nismo u mogućnosti da mali bar te šank koji čine dio tog memorijalnog prostora, budu u funkciji. Uskoro ćemo u najam dati kazališnu kavanu te bi u Brešanovoj sobi prije i poslije predstave imali otvoren šank da se tu ljudi okupe, popiju piće i razgovaraju. Ili da se sutra srednjoškolci koji dođu gledati "Glembajeve" u Brešanovoj sobi druže s ljudima koji su radili te "Glembajeve" i tako na poseban način dožive poetiku tog prostora. Mislim da su to vrlo važno.
Publika se ove jeseni u kazalište vratila s COVID potvrdama, a bilo je i gostujućih predstava koje su napunile gledalište do posljednjeg mjesta. No, sve zanima kada će nova premijera?
– Počele su pripreme za našu novu glazbenu predstavu, premijera koje bi trebala biti oko Dana žena. Dogovorili smo suradnju s Arijom Rizvić, redateljicom koja je radila i "Da sam ptica" te "64" Tene Štivičić. Ariju znam od svojih studentskih dana, i ona bi ovdje trebala raditi s dramaturginjom zagrebačkog HNK Mirnom Rustemović francuski komad koji ćemo staviti u naš mediteranski štih. Nakon toga čeka nas Zoran Mužić s "Umišljenim bolesnikom". Bit će to interesantna priča, ali neće biti Mužić kakvog smo navikli gledati. Očekuje nas i "Julije Cezar" Ive Brešana i suradnja s mostarskim HNK-om koju smo već jednom morali odgoditi, a ako ovo s koronom i COVID potvrdama nastavi nisam siguran da ćemo moći to realizirati ni u rujnu. Očekuje nas i jedna adaptacija Čehova te suradnja s mladim splitskim redateljem Ivanom Plazibatom. Bit će i "stare garde". Projekt s Brankom Ivandom te Jasminom Novljakovićem, ako sve bude u redu. Planiramo raditi Milana Begovića povodom 75 godina njegove smrti. Nadam se da ćemo prodisati u 2023. godini, a ako budem izabran za ravnatelja, a volio bih, ne krijem to, nadam se da ćemo u medijima, kavani ili na štekatima govoriti o predstavama i estetikama, o glumcima, ovom ili onom redatelju, a ne kao posljednjih desetak godina o tomu di su pare!