Matilda Klanjčić završava prvi razred gimnazije, ali joj je ples u krvi. Prva je generacija koja je prije dvije godine završila Osnovnu školu za balet i suvremeni ples koja djeluje u sastavu šibenske Osnovne škole Juraj Dalmatinac. Zajedno s ostalim šibenskim curama s kojima je tijekom tog četverogodišnjeg školovanja dijelila plesnu dvoranu i podij, Matilda je nakon osnovne škole upala u "crnu rupu“ bez mogućnost da dalje nastavi sustavno obrazovanje. Šibenik, naime nema srednju školu za balet i ples, pa su Matilda i njezine kolegice željne daljnjeg učenja i otkrivanja svih čari i ljepote pokreta i plesne umjetnosti osuđene da se snalaze kako znaju i umiju, što naravno njihove roditelje i dodatno financijski košta!
- Prije nego sam upisala Osnovnu školu za balet i suvremeni ples, išla sam na ritmičku gimnastiku i stalno mijenjala sportove. Ali kada sam došla na ples, ostala sam, učila balet i solfeggio, ali mi je suvremeni ples najbolje "legao". Volim ga zato što me ne ograničava, što kroz pokret mogu izraziti što osjećam. Žao mi je što nakon osnovne ovdje nema srednje škole za ples. Nema ni u susjednim gradovima, a Zagreb je daleko. Ne znam što dalje. Bilo bi dobro da možemo dalje nastaviti školovati se, jer ako sada stanemo, izgubit će se sve što smo do sada radili i naučili – iskreno će Matilda.
Dvorana limitira program rada
Ipak, Matilda je s još 11 drugih cura iz svoje generacije za sada imala sreće, barem donekle. Naime, njihovoj silnoj želji da plešu nije mogla odoljeti Marija Šćekić, plesačica, koregrafkinja i pionirka vertikalnog plesa u Hrvatskoj kojoj su pozornica postale i velebitske stijene. Šćekić je i voditeljica šibenske Osnove škole za balet i suvremeni ples pri OŠ Jurja Dalmatinca, i na nagovor svojih, sada već bivših, učenica te škole te uz podršku njihovih roditelja, kada završi svoje obveze u redovnoj nastavi, Matildi i njenim kolegicama drži privatne satove.
- Sviđa mi se ovaj način rada kod Marije, jer ovdje kreiramo svoje koreografije. Kada doma dobijem neku ideju, slušam pjesmu koja mi se sviđa, napravim koreografiju i to pokažem na satovima Mariji. Ako joj se svidi, pomaže mi da to razradim da bude moćnije i najbolje što može. Veseli me to i nije mi teško izdvojiti tri ili četiri sata tjedno za trening, premda mi je ponekad to teško uskladiti sa smjenama u školi. A kada radimo produkciju, vježbamo i svaki dan barem dva i pol sata. Zna to biti i vrlo naporno, ali jako volim ples. Roditelji me u tomu podupiru, čak su nedavno bili i na našoj predstavi u Karlovcu, gdje smo nastupili na Festivalu plesa – objašnjava Matilda i dodaje kako je protekle dvije godine puno naučila te se kao plesačica osjeća zrelijom i samouvjernijom.
Ipak, Šćekić koja živi u Zadru, gdje vodi i umjetničku udrugu Histeria Nova, i koja u Šibenik sada dolazi ne samo zbog svog posla u Osnovnoj školi za balet i suvremeni ples, već i večernjih satova koje drži za 12 polaznica, mahom 15-godišnjakinja, ističe kako joj je sve to postalo previše naporno te više nije osobito motivirana za daljnji rad.
- Ne vidim kamo sve ovo vodi, kakva je perspektiva! O tome se ne priča, a poanta je da se djeca razvijaju u plesu. Radimo cjelovečernje produkcije, ali za to nemamo uvjete. Dvorana je apsolutno neadekvatna za pravi i ozbiljan rad, jer je malena pa možemo raditi samo stvari koje se baziraju na određenoj statičkoj situaciji, što je tek jedan segment. Osim toga u ovoj dvorani smo podstanari Osnove škole za balet i suvremeni ples i moramo se uskladiti s njihovim terminima. Radimo od 19 do 21 sat i kući u Zadar vraćam se u ponoć, a ustajem rano da bih u školi bila ujutro u 8 sati – nezadovoljna je Šćekić.
Žive za ples, Šibenik to ne zanima?!
Smeta joj, kaže, i to što cure za koje tvrdi da su vrijedne i nadarene, nemaju baš priliku da se pokažu šibenskoj publici. Još uvijek je boli odbijenica koju je dobila iz šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala kada je prijavila predstavu Matrix koja je prije dvije godine nastala kao završna produkcija tadašnje prve generacije Osnovnu školu za balet i ples kojoj pripada i Matilda Klanjčić.
- To je bio totalni šamar toj djeci. Nikada nisam dobila objašnjenje zašto je MDF odbio tu predstavu. U međuvremenu smo s tom predstavom gostovali u Đakovu u sklopu Noći muzeja, a bili smo i na Karlovac Dance Festivalu. Neke smo sitne koreografije u predstavi doradili, jer su ih cure u međuvremenu "prerasle“. Srce me boli da tu cjelovečernju predstavu djeca ne mogu izvesti u svom gradu, jer ona žive da to ovdje pokažu. Sa srcem i dušom plesale su i u Karlovcu i u Đakovu. Njihova scenska karizma, fokus, koncentracija i život su u tim pokretima. U Karlovcu su nastupile pred puno djece u gledalištu, a nitko nije ni zcnuo koliko su naše plesačice bile jake i upečatljive na sceni – kazuje Šćekić.
Više je puta, kaže, o svemu tomu razgovarala s ravnateljem OŠ Jurja Dalmatinca Natkom Duvnjakom, koji je i pokrenuo osnivanje osnovne škole za balet i ples. No, rješenja nema na vidiku. Duvnjak je još prije dvije godine kazao kako zbog zakonskih odredbi pri osnovnoj školi ne može djelovati nikakva srednja škola, pa tako ni ona za balet i ples. Jedino što je mogao napraviti bilo je da im iznajmi plesnu dvoranu. Tu situaciju polaznice Marijine plesne škole u međuvremenu su prerasle, a odgovora kako i gdje raditi više i bolje, kako se razvijati i nastavi sazrijevati kao plesačice, nakon što su već u to "utukle“ nekoliko godina ljubavi i marljivog rada, i dalje nema.
Kako smo postale 'nevidljive'
- Ove su učenice na neki način nevidljive u Šibeniku, a mislim da su s predstavom Matrix najbolja reklama za grad i Osnovu školu za balet i suvremeni ples, jer u svim katalozima, programima, plakatima uvijek pišem kako su one bivše polaznice te škole. Nikada ne navodim, a mogla bih pravno gledano, reći da su juniorke Histerie Nove. Mislim da je jako važno da se i šibenska javnost educira, kao što se i plesači educiraju, i da zna da suvremeni ples ima dva smjera onaj izvedbeni, tehnički i kreativni koji ja upravo radim s tom djecom. Zato mi je žao što oni to ne mogu pokazati svojim sugrađanima – govori Šćekić.
Ali, ako već neće u Šibeniku, mlade šibenske plesačice s Matrixom će po svemu sudeći ovoga ljeta nastupiti u Zadru na tamošnjem Ljetnom festivalu plesa. A u Zadar bi od jeseni mogle i češće dolaziti.
U dogovoru s djecom i roditeljima, Šćekić će im preko tjedna satove nastaviti držati u Šibeniku, a potom će subotom, naizmjenično, jednom cure putovati u Zadar, a Šćekić drugi put u Šibenik. Očito i nije neko solomonsko rješenje, ali je vjerojatno jedino moguće, barem za Matildu, kojoj odlazak u Zadar neće predstavljati nikakav problem. Ne i trajno, jer i će se možda već na kraju ove školske godine neke nove Matilde zapitati - što sad? Četiri godine pohađanja Osnove škole za balet i ples, a onda ništa.
Još jedna crna rupa u Šibeniku.