- Legende nikada ne umiru, legende žive u svojim pjesmama – ovo je tek jedan od mora komentara na društvenim mrežama koji je prije pet godina, 17. kolovoza 2015. godine kao posljednji pozdrav Arsenu Dediću, jednom od najvećih hrvatskih umjetnika, napisao netko javnosti nepoznat.
Neki običan čovjek, tek njegov veliki štovatelj. Sažeo je u jednoj rečenici suštinsku istinu, onu da legende poput Arsena, ljudi posebne osobnosti, velikani poetskog izričaja, uistinu kroz svoje misli, tekstove, pjesme, komentare, glazbu, nastavljaju živjeti i dalje. Nedugo nakon što je napustio ovaj svijet, u rodnoj mu šibenskoj četvrti Varoš osvanuo je mural sa stihovima iz jedne od njegovih antologija.
To je bila posveta naroda svom čoviku, zapis kojim je ulica odala priznaje za sve ono što su znali o njemu.
Arsen je bio sve, skladatelj, književnik, pjesnik, kantautor, prevoditelj. Tvorac predivnih šansona, u svom cinizmu, sarkazmu i ironiji potpisnik nekih od najljepših ljubavnih melodija, savršeni kroničar ljudskog duha i vremena, čovjek koji je jednom rečenicom spuštao čovjeka na zemlju i dizao ga u nebo. Za takve je stvari imao dar. Krasio ga je britki, inteligentni humor, kojeg je ponajčešće trebalo znati izdržati. Ali se i potruditi te riječi ne zaboraviti.
Ovakve obljetnice su teške, one donose rezimiranja, sjećanja protoka vremena, navalu emocija koju nije lako progutati.
Upravo zato nas je Arsenova Ona, njegova Gabi, dama hrvatske glazbene scene, zamolila da joj damo vremena, da je pustimo da taj datum prođe. A s datumom i koloplet, vrtlog neminovnih sjećanja. Pomogla nam je. Navela nam je nekoliko ljudi koje je On cijenio, isticao.
Čudesno čitao ljude
Koje bi eventualno mogli pitati za nešto što o njemu nismo znali, detalj, ali lišen jeftine patetike. Sto posto smo sigurni da bi je Arsen automatski izironizirao do boli, okrljaštio do kosti, naprosto zato što takve forme nije preferirao. Izbor nam je pao na glazbenicu Leu Deklevu. Uvjereni smo da bi i Arsenu to bilo drago.
- Rijetke su osobnosti kao Arsen, a krug se sužava. Za njegova života bila sam svjesna da se takvi ne događaju često, a ako se neki novi i dogode, sumnjam da će ih vremena koja dolaze prepoznati i trebati. Arsena sam upoznala 2005. godine u njegovoj Haulikovoj u Zagrebu, a nedugo nakon toga pozvao me kao gosta u HNK Split. Kao što je sudbina namjestila da to budem i na njegovom posljednjem koncertu, 4. 7. 2015., na ljetnoj sceni "Amadeo" u Zagrebu. Nisam točno dokučila zašto, ali jedino je on razbijao svaku moju tremu. Nismo se ni s kime nadglasavali, baš obrnuto, što bi on rekao: "Samo mi nemojte buku prodavati pod energiju"... Bila su to neka slična čitanja, imali smo klavir, mikrofon i sebe. Tome me Arsen naučio, imati sebe – veli Lea.
Rekao joj je životnu poantu: "Nikome nisi ništa dužna osim sebi i svojem talentu". Ako bi se neka mala nelagoda, nesigurnost i potkrala, dometnuo bi joj: "Idi, dreči se, to radiš, imaš što reći".
- Bio je prijatelj, čudesno je čitao ljude, znao me prepoznati u nekim fazama bez prave volje pa reći: "Ajde, restauriraj se i dođi". Nikada mu nisam otvoreno rekla koliko je fascinantan njegov rad jer Arsen nije volio iste rečenice, ulizice, dodvoravanja… S njim je trebalo znati i odšutjeti. Riječi se nekad čuju i kada su neizgovorene. Arsen je bio kriterij, mentalna i duhovna higijena. To mi danas najviše fali. Jer nemaš se više pred kime ni sramiti – kaže Lea.
Pa nam priča da je govorio tiho, sporo, pametno, nadasve jezgrovito. I kako bi od banalnih stvari radio poeziju, a ozbiljne bi situacije uspješno zacjeljivao humorom.
- Bio je oslonac u puno pravaca. Kao pjesnik, čovjek, prijatelj, obvezna životna lektira. Netko tko nas je štitio od lošeg ukusa, od neodgovornih, neukih i lažnih. Poslije njega, dogodi se baš kako je i sam napisao: '…ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti'. Baš tako. Kao spas za života i gorak okus od kada ga nema – ovako je nekako u večeri kada smo je zamolili da nam ispriča nešto o njemu, Lea stajala u mislima s Arsenom. Rekla nam je još samo kako se nada da je prošla bez patetike. Jer to je sve ono što Arsen definitivno ne bi u svojoj blizini dozvolio.