StoryEditor
OstaloLucija Stanojević

Profesorica violine, svestrana glazbenica i autorica prve šibenske slikovnice o glazbi: U Šibenik dovodim simfonijski orkestar od krpenih lutaka

Piše Marija Lončar
12. lipnja 2020. - 12:24
Lucija StanojevićPrivatni Album

Violina je mali vrag i svepamtilo! Ne daje plodove odmah, a kada ih rodi, možeš ih ubirati samo neko vrijeme, ali onda ponovo moraš zasukati rukave, saditi, raditi i učiti! Tako o instrumentu oko kojeg se vrti njezin život, govori Lucija Stanojević, diplomirana violinistica koja se, uz solističke nastupe, bavi orkestralnim i komornim muziciranjem, piše glazbu za kazalište, dokumentarne i igrane filmove, ali i priče za djecu, pa je tako u izdanju šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" objavila svoju prvu slikovnicu Ritam Zvukolik. Glazba za Luciju nije samo jedan od djelića njezina života. Oni se, može se reći bez pretjerivanja, preklapaju, prožimaju... i jedno bez drugog ne ide!

Odrastala je, kaže, na glazbi velikog Bacha, ali i Cheta Bakera, Monka, Radioheada, Olivera, Nicka Cavea, pa se i njezino sviranje nikad nije zaustavilo samo na jednom žanru. Tako je svirala ili još uvijek svira u brojnim bendovima: Afion, Doringo, Cinkuši, HGM A BAND, Voland Le Mat, Mariachi El Nino, JR August, Fred Lanz... a sa svojim bandom Kazan prije dvije godine objavila je i album Ružo.

Lucija ne živi u Šibeniku. U Zagreb je otišla studirati violinu na Muzičkoj akademiji i tu ostala. No, veza s rodnim gradom i Bilicama gdje njezina obitelj ima kuću, neraskidiva je, kaže. Čak ni godišnji koncerti šibenskog Gradskog komornog orkestra ne mogu proći bez Lucije i njezine violine.

- Obožavam Šibenik i more. Često me pitaju mislim li se vratiti. Odgovaram klišejom: da nikada iz njega nisam ni otišla. Istina je, Šibenik je baš specifičan. Možeš ti iz njega otići, ali on iz tebe nikada. Kako je veliki Arsen rekao: Šibenik mi je temelj, a Zagreb nadogradnja. Tako i ja na to gledam! Zagreb je grad u koji sam se zaljubila još prije 18-te. Došla sam u tu sa Šibenikom u srcu i zaljubila se u trubača iz Garešnice. Zagreb je grad koji mom nemirnom duhu i vječitoj kreativki pruža dosta mogućnosti.

Lucija je zaposlena u glazbenoj školi u Jastrebarskom kao profesorica violine i voditeljica gudačkog orkestra. Glazba, ako je pustimo u svoj život, čini čuda, pa je stoga rad s djecom, reći će, posebno važno i osjetljivo područje. Uči je tomu i vlastita kći Mara, a budući da je i Lucijin suprug glazbenik, jabuka nije pala daleko od stabla.

Dodatna edukacija

Sve to, tjeralo ju je na dodatnu edukaciju na brojnim državnim i međunarodnim seminarima, a bila je sudionica i etno kampova i radionica u Grožnjanu, Švedskoj, Francuskoj, Danskoj. Uvijek iznova raduje se, organizira i vodi brojne i raznovrsne glazbene radionice za djecu, a dvije godine jednu je takvu, pod nazivom Šibenski zvukolik, zajedno s prijateljicom i sestrom po razmišljanju, kako voli istaknuti, etnologinjom Marijom Krnčević Rak vodila i na Međunarodnom dječjem festivalu te na Roškom slapu na festivalu Legendfest. Držala je radionicu i za odrasle, za knjižničare, pod nazivom "Kako priču uglazbiti ili glazbu ispričati?".

Redovito surađuje s Doktorima crvenog nosa koji humorom i glazbom posjećuju i hrabre male pacijente po zagrebačkim i hrvatskim bolnicama, a radila je i u kampovima El Sisteme u Puli, Zagrebu, Beču i Milanu, jedinstvenom sustavu javnog glazbenog obrazovanja koji je prije 50-ak godina pokrenut u Venezueli pod motom "glazba za društvene promjene". Lucija redovito surađuje i s Hrvatskom glazbenom mladeži, a sa Simfonijskim i jazz orkestrom HRT-a pod vodstvom dirigenta Alana Bjelinskog sudjelovala je u ciklusu edukativnih koncerata za djecu i mlade.

Suvremenu glazbu približavala je djeci na radionicama u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, a etno glazbu mladima prošle godine u kampu Ethno Croatia. No, ni tu nije stala, pa je u ovoj akademskoj godini na Odsjeku za suvremeni ples zagrebačke Akademije dramske umjetnosti bila jedna od voditeljica kolegija Plesni praktikum. Uz sve to, Lucija je otkrila još jednu "zanimaciju". Kreira i izrađuje neobične krpene lutke, ali i one su morale imati svoju glazbenu pozadinu.

- Napravila sam cijeli simfonijski orkestar i edukativnu priču o svakoj lutki i svakom instrumentu. Izložbu tih lutaka trebala sam imati u Dječjoj knjižnici Knežija u Zagrebu, ali baš taj tjedan došla je korona i svi sm ostati u kući. Sada te lutke planiram preseliti na more i možda ih izložiti u Šibeniku uz popratni koncert. Također, lutke namjeravam iskoristiti za predstavu koju bih u Bilicama napravila s rodicom Marijom Mikulandrom, a mogle bismo je izvesti i na šibenskim ulicama, kazuje Lucija.

Sviranje cvilidrete

Svoje glazbeno putovanje započela je još kao 9-godišnjakinja, ali ga tada nije zamišljala s violinom.
- Moja velika želja bila je upisati saksofon u šibenskoj Glazbenoj školi, ali tada ga nitko nije predavao. Kako nije bilo mjesta na gitari i klaviru, profesor Perković, koji je kasnije postao moj profesor, rekao je da imam sluha i ritma i da bih trebala učiti violinu. Meni se to činilo jako lošom idejom, pa sam otišla kući i nisam se upisala. Nakon nekoliko dana rekla sam mami da me ipak upiše u glazbenu, pa makar i da sviram tu cvilidretu. I onda je počelo, usponi i padovi, posustajanja, ustajanja... Violina je fascinantan instrument. Kako se mijenjaš ti, tako se i ona mijenja, postoji neka sinergija između čovjeka i violine. Jako je važno imati dobre učitelje i pedagoge uza se, posebno u početku. Nekad sam imala sreće, nekad nisam, no u tu sam se malu cvilidretu zaljubila od prvog trena - u njezin miris i miris kutije u kojoj stoji. Čak i za vrijeme rata mama me vozila iz Primoštena, tada našeg privremenog doma, na satove kod profesora Perkovića, prisjeća se Lucija i brzo dodaje kako je upravo to što je odrastala u Šibeniku bila sretna okolnost koja je odredila i njezin glazbeni ukus!

- Imala sam sreću rasti u obitelji koja je na zajedničkim okupljanjima uvijek slušala dobar rock, a na kraju bi "pala" i dalmatinska pjesma. Također, odrastala sam uz društvo koje je uvijek slušalo kvalitetnu glazbu, uz Aljošu Vukovića koji nam je neumorno "pržio" kazete, CD-e i mini discove, Kiku Doka koji mi je pružio priliku života da u tinejdžerskoj dobi zasviram s kultnim Dok9, Marka Ramljaka koji mi je poklonio prvu kazetu Jean Luc Pontyja, Đenku Bobić koja je u mojoj osnovnoj školi odgojila, poticala i motivirala brojne naraštaje, Juru Celića, profesora, violinista i čovjeka koji mi i danas daje vjetra u leđa, našu violinisticu Petromilu Jakas koja je starija od mene tek godinu dana, a idol mi postala još u osnovnoj školi, nadahnuto će Lucija, a popisu dragih i važnih ljudi iz svoje mladosti, mogla bi, kaže, dodati još mnoga imena. Među njima i brojne profesorice.

- Mnoge od njih utjecale su na to što sam izabrala biti profesoricom, jer su svoj posao radile i rade sa žarom. Spomenula bih gimnazijsku profesoricu likovnog Ružu Sekso, profesoricu Mariju Sekso koja me na klaviru pratila cijelo moje školovanje i koja se često zauzimala za mene, pokojnu profesoricu Blanku Stipaničev, svoju profesoricu Gabrielu Lozić koja je sa mnom išla i u koprive...

Suradnja sa Šibenkama

Ipak, najveću potporu, naglašava, dobivala je od svojih roditelja. Oboje su umjetničke duše, ponosno će.
- I u mene i u sestru, Ivanu Žonju koja je uspješna sportašica i trenerica, utkali su ljubav prema životu i ljudima. Naš tata je s oko 18 godina došao iz Požarevca, prvo u Zagreb, pa u Šibenik. I tu se zaljubio, u našu mamu Mikicu i u Šibenik. Njihova ljubav naučila nas je da dom znači ljubav i hrabrost.

Možda i zbog toga, kao pedagoginja djeci želi obogatiti djetinjstvo i odrastanje, pomoći im, naglašava, da budu sretni sami sa sobom i da imaju što manje padova.

- Nedavno mi je prišla jedna mlada uspješna kantautorica i rekla da sam joj promijenila život jer se zbog mene nastavila baviti glazbom. Kada to doživite nema veće potvrde i nagrade za vaš rad. Za mene je to uspjeh, ispunjena misija! Ali, ta mlada dama tog je dana meni promijenila život. U pedagogiji je najljepše uzajamno punjenje i pražnjenje. Meni su moja djeca puno pomogla da shvatim neke stvari o sebi. Pomažu mi i da dio mene nikad ne odraste. To vam izgleda kao da svaki dan popijete decilitar duge. Zahvaljujući njima i mojoj Mari, nastala je slikovnica Ritam Zvukolik u kojoj sam na papir pretočila svoju vizualizaciju osnovnih glazbenih pojmova. U tomu mi je jako pomogla Katarina Matković čije ilustracije prekrasno dočaravaju tekst. Veliki poticaj za izdavanje dali su mi Karmen Krnčević i Vilijam Lakić, pa je slikovnica ispala pravi mali šibenski proizvod jer su i obje autorice iz Šibenika, izdavač je šibenska Gradska knjižnica, a čak je i tisak vodila Šibenka Nataša Gulin, govori Lucija.

U suvremenom društvo, smatra, živi se previše ubrzano i često se zanemaruju maštanje, pričanje i vizualizacija.
- Nastavni planovi i programi su zastarjeli. Veliki značaj daje se tehnici što je, naravno, važno. Niti stolarom se ne može postati ako ne znaš obrađivati drvo. Ali, poticanje kreativnosti širi horizonte i jača tehniku. Neće sva djeca postati profesionalni muzičari, ali će muzika postati sastavni dio njihova života, kulture i motivacije. Još u srednjoj školi gledala sam film Patch Adams, o doktorima crvenog nosa, i tada sam obećala sebi da će mi glazba biti jedan od alata za pomoć ljudima i da nikad neću jednodimenzionalno gledati na svoj poziv. I mislim da 20-ak godina kasnije, nakon tog obećanja samoj sebi, provodim taj zadani cilj!

#LUCIJA STANOJEVIĆ

Izdvojeno

23. lipanj 2020 14:03