‘Nosim sve torbe, a nisam magarac!’ Tako ono nekako ide pjesma što je svi znamo iz čitanki. Al’ umjetnik mora bit i magarac! Osobito kad stvara u Šibeniku, u staroj gradskoj jezgri, u uskim malim kalama, kaletama i butama, do kojih moraš kao tovar tegliti glinu da bi od nje radio skulpture. A Zvonimir Vila namjerio se na baš teški, fizički, magareći rad - naumio je u bronci izliti svoj i naš Šibenik, njegovu staru gradsku jezgru, ovjekovječiti je i postaviti na novoizgrađenoj šibenskoj Poljani, da je svi, urbi et orbi, vide i da joj se dive. A da bi u tome uspio, da bi svoj umjetnički rad dovršio, mora ga najprije izraditi u glini, za kalup, a te gline - i to one specijalne, s Akademije likovnih umjetnosti - trebat će nekih 600 do 700 kilograma, a sve ih je trebalo dotegliti u Vilin atelje.
Koji se čak i proširio preko puta, u bivši, još od početka rata zatvoreni buffet ‘Leko’, u kojem su nekoć davno, stariji se toga još sjećaju, mirisali najbolji ćevapi i roštilj u Šibeniku. Sada je tamo Vila montirao ogromni, veliki drveni stol koji mora izdržati skoro tonu težine starog Šibenika, s armaturom od željeza, stiropora i pocinčane žice, velikog tri i pol metra u dužinu i metar u širinu...
Vično i vikovično
- A onda će sve to skupa kad završim, ići u gips, koji je ustvari negativ, jer će se u njega lijevati tekuća bronca. To će odraditi kolege kipari koji će doći iz Zagreba, jer je to baš pravi, specijalizirani, kiparski posao. Pored Šibenika, u 3D bit će tu još grb grada i taktilna mapa za slijepe osobe. Evo, ovdje ti je mulo Krke, ovo ti je more, ode ti je Poljana, tvrđavu Svetog Mihovila vidiš i sam - pokaziva mi naš umjetnik po stolu di je šta već napravio ili zamislio da će napraviti. Kartu na zidu mu je dao Dino Karađole, direktor TZ-a Grada Šibenika, oni su i naručitelji. Na koncu će Grad, zajedno s arhitektima, autorima rješenja uređenja Poljane i odlučiti gdje će točno ova brončana 3D mapa starog Šibenika na Poljani stati, gdje će joj biti točna mikrolokacija. Vila radi punom parom već mjesec dana, bavio se tesarskim, armiračkim poslom na konstrukciji, pa išao po glinu, mijesio je, oblikovao, sad je vlaži stalno, prska da mu se ne osuši. Ima li onih što mu s vrata viču: ‘M(ij)esi, m(ij)esi, neće ništa da ti škodi!’ - pitamo ga, kao Bata Stojković Slavka Štimca u filmu ‘Varljivo l(j)eto 68.’.
Ali nije njemu do zajebancije, nije on novinar, spadalo, on je u velikom poslu, velika je odgovornost na njemu, to se za grad radi, nije to grafika pa da se obisi u nečijem tinelu. Ovo je ‘vično i vikovično’, kao Petar Krešimir IV. Marije Ujević, ili Dražen Petrović Kažimira Hraste. I to još u dnevnom boravku svih Šibenčana, na mitskoj Poljani kojom su špartale generacije i generacije naših sugrađana. A i nove će... Jednom, kad budem vodio po njoj svoje unuke ili unučice, pričat ću im kako sam ja s velikim umjetnikom Vilom prčkao po ovom radu, dok je još u glini bio, sugerirao mu i ovo i ono. A oni će me gledati, velikim, razrogačenim dječjim očima i pitati: ‘Dida, zar si ti znao Vilu?’ ‘Ih, da znao?! Gledao sam ga kao što vas sad gledam. I sugerirao mu... Zvone, iskrivi malo ovu obalnu crtu... Zvuči kao priča Broja Jedan iz Alan Forda!’
Draga je Vili ova moja ‘priča iz budućnosti’, kako ne bi bila. Ali, veli mi:
- Nisi ti sam! Dođu meni ode na vrata i drugi, pa me prikidaju. Vele ‘Krivo ti je ono malo tamo. Vidin ja na oko, ode s vrata!’
A Vila, veliki, akademski umjetnik, čija su dva rada uvrštena u netom izdanu knjigu ‘Hrvatska grafika’, što je za ‘ote stvari’ Biblija, Sveto pismo, šta će, mahne rukom, nasmije se i nastavi radit dalje! Šibenik je to! Dalmacija! Ode svi znaju bolje od najboljeg! Znaju di je Dalić falija u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji. I Ćiro u polufinalu u Parizu, dvaset godina prije, koga je tribalo vadit, a koga stavit, pa (da) bi bili svjetski prvaci. A drugi mu vele: ‘Čuješ, da se ti nisi malo zajeba? Neće ti to moć kroz ova vrata izić!’ Smijemo se. A ja onda shvatin da to i nije baš tako blesavo, pa upitan.
- A stvarno, kako će ovo odavde izić?
- Pilat će se u komade, pa će onda poslije komad po komad, u segmentima, slagat i sastavljat - veli mi Vila, dok on spretno barata kliještima oko mene. Pravi formu grada, uzbrdice, nizbrdice. Stotine je fotografija napravio, svaku kuću slikao, jednu po jednu, bočno, sa svih strana. Ima ih 150! To se sa slika iz ptičje perspektive, iz drona, ne vidi, a sve u bronci mora odgovarat originalu!
- Stari ti je Šibenik ravan od Gospe van Grada pa do Tommyja, pa se onda počinje naglo dizati gore do groblja Svete Ane i tvrđave Svetog Mihovila. A onda se opet naglo, strmo spušta do Doca. Tamo je vrlo, vrlo strmo. Poljana je kraj! Ili početak, kako se uzme. Tu će na engleskom pisat za turiste ‘We are here!’ Morao sam Poljanu uhvatit jer će tamo stajat, kako drugačije. Stajat će na bijelom kamenom postamentu, bronca će bit patinirana kao Petar Krešimir IV., onako crno - sivo, antracit i bit će jako izražen taj kontrast s kamenom. Evo, nacrtao sam i skice kako će to izgledat! Napravio sam i u drvu maketu kako će izgledat! Šibenik nije reljef, kao ostali gradovi! Kad pogledaš, Split je ploča, Dubrovnik je ploča, Zadar je ploča, a Šibenik nije, nego je volumen! A taj volumen, to je kiparsko bogatstvo! Šibenik je sam po sebi grad - skulptura! Kao da je živ. Pogledaj ovo, da mu staviš noge, izgledalo bi kao da čovjek ovdje leži - uživio se Vila objašnjavajući mi, leta oko stola po onom svom malom, dodatnom ateljeu, što ga je dobio privremeno na korištenje, do ljeta, dok vlasnik u njemu ne počne graditi još jedam mali, butik hotel u staroj gradskoj jezgri.
500 kila bronce
- I ode? - pitam ja.
- I ode! - veli Vila.
- I tako ti veliš. Šibenik nije ravna ploča, nego je volumen. Dakle, koliko se ja razumin u umjetnost, Šibenik je Nives Celzijus među gradovima!
- E, jebi ga sad, opet ti sa svojim novinarskim usporedbama. Piši šta oćeš, samo nemoj da ispadne da san ja to reka - veli Vila. I maše rukama, u stilu ‘A s kim ja pričam, kome ja govorim’.
- Da Nives Celzijus! Aj, biž ća, pusti me da radin!
- E, moj Zvone, znan ja da te spomen na Nives uznemirija, da tebi sad više nije do posla. Eto, prominit ćemo temu. Eto, reci mi koliko će na koncu tu otić bronce?
- Puno! Otprlike, kao u Petra Krešimira IV. Tu negdje! Oko 400, 500 kilograma! I moram bit s ovim gotov negdje tamo do početka petog mjeseca, kako bi se to sve skupa moglo odliti i postaviti na Poljanu do početka ljeta i sezone za kada je planirano da bi svi radovi trebali biti gotovi i na nadzemlju i podzemlju, odnosno troetažnoj garaži. Aj sad ća! Pusti me da radin! Moram isprskat Nives, mora mi stalno bit vlažna i podatna, da bi moga s njom završit posal - veli meni na koncu moj Vila.
- Eto na, a ko sad pizdi i izaziva?
Doša san i ja na svoje, na koncu razgovora.
- A šta ću kad si mi je ubacija u glavu - veli.
- Ja? Pa ti si prvi počeja pričat o volumenima!
Kad meni na koncu padne opet na pamet logično pitanje:
- Čekaj, a kako je po noći održavaš vlažnom?
- Zamotan je u mokre lancune! Ma, ajde više ća...