StoryEditorOCM
OstaloŠto je teatar bez glumaca?

Oriana Kunčić, Ana Perković i Šime Bubica otkrivaju zašto su postali glumci i zašto vjeruju da kazalište sa svojih 150 godina može više i bolje

27. siječnja 2020. - 12:29

 

Teatar bez glumaca nije teatar. To su samo zidovi. Razmišlja tako Oriana Kunčić, glumica koju su varoški prostori odrastanja od malena vodili prema kazalištu koje u ovoj godini slavi stoljeće i pol postojanja i šest desetljeća Međunarodnog dječjeg festivala, najdugovječnije kulturne manifestacije u Hrvatskoj namijenjene djeci. Kunčić je prva glumica profesionalnog ansambla koji se, nakon što je sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća bio ugašen, ponovo počeo stvarati 2008. godine i do danas, uz nju, glumački ansambl čine još Franka Klarić, Šime Bubica, Jakov Bilić, koji je prije nešto više od godinu dana postao ravnatelj pa je njegova glumačka karijera sada potisnuta u drugi plan, te Ana Peković kao “najfriškina” među njima, sa svega tri mjeseca radnog staža.

 

Malobrojne, ali rada i razvoja željne, šibenske glumačke snage prisjećaju se tako svojih prvih fascinacija svjetlima pozornice, ali još više od prošlosti, zanima ih budućnosti Šibenika i njegova kazališta. Priželjkuju da se njihov mali ansambl proširi i da šibenski teatar počne disati punim plućima. Volje i potencijala za to ima više negoli se to do sada moglo vidjeti, smatra Oriana Kunčić.

 

 


- Uvijek osjećam odgovornost kada uđem u ovu zgradu koja je prije 150 godina izgrađena novcem samih građana i imamo razloga biti ponosni. Kada radim s djecom u dramskom studiju koji vodim, stalno im govorim: ‘Ovdje je šetao jedan Ivo Brešan’. Danas situacija u hrvatskim kazalištima nije nigdje poticajna. Kada o nekim stvarima kritički govorim to je iz najbolje namjere, jer znam koliko možemo, a mislim da možemo još punio više, uvjerena je Oriana. Raduje je, dodaje, što šibenski teatar ima lojalnu publiku, koja se, istina, prije nekoliko godina, počela osipati, ali se opet vraća u kazalište.


-To samo govori o ljubavi Šibenčana prema kazalištu i nije istina da svi vole samo pučki teatar. Uvijek se oko toga svađam, jer dobro poznajem svoj grad i znam da vrlo ozbiljan broj intelektualaca i ljudi mojih godina koji u teatar ne dolaze jer ih tu nema što privući. Da se razumijemo, u redu je da na repertoaru imamo i pučki teatar, ali to ne isključuje i druge stvari!
Prvi susret s kazalištem Oriana i danas dobro pamti. Bila je još dijete od svega četiri ili pet godina, kada ju je kuma Uranka Belamarić, sestra Sokole Draganić-Vrančić kod koje je 12 godina učila klasični balet, odvela na probe predstave ‘Ni u moru vire, ni u ljubavi vire’.

 

Aj, mala, obuci se

 

- Vidim i sada te ljude na pozornici: moju kumu, Nevu Baranović, Branka Matića, redatelja Antu Balina...
I tu se, shvatila je kasnije, zarazila kazalištem. Živjela je u Varošu, kojih stotinjak metara dalje od zgrade na Poljani, pa se rano počela ‘motati’ i oko dječjeg festivala, držati konferanse ‘di god se moglo i tribalo’.
- Sjećam se kada bismo utrčali u kazalište i tete Adele Jugović u sobi s kostimima koja bi samo rekla ‘Aj, aj mala, obuci se!’. Onda se ti obučeš i u kostimima šećeš po kazalištu. I barba Ive onako ogromnog kojeg bi tu negdje sreli i kako s onim svojim glasom kaže ‘Mala bogati, znaš li ti šta je Mate Gulin reka tvom ćaći Špiri Kunčiću?’. I tako ista rečenica 20 godina. I Dražena Grünwalda koji je neko vrijeme radio s nama djecom, barba Mate i Šestana, tonca Slavice, Branka Friganovića i direktora kazališta Ive Putnikovića koji me je puno godina kasnije kada sam se vratila i zaposlila u kazalištu nazvao i rekao: ‘Ako iko triba biti u tom kazalištu, onda si to ti’!

 

 


Bila je još u osnovnoj školi kada je u prvoj polovici 80-ih Nina Cvek počela voditi dramski studio u kojem su se, tvrdi Oraina, radile velike i ozbiljne stvari. Čak i jedan Shakespeare i njegov San ljetne noći. Daske šibenskog kazališta s njom je tada ‘glancao’ i Goran Višnjić.
- Moje ozbiljno bivstvovanje u umjetnosti potječe iz tih šibenskih dana. Uz jednog Brešana, predivnu Jelu Brešan tamo od srednje škole i prvih koncerata i večeri poezije koje je organizirala. A u ulici odrastala sam uz Arsena i Gabi koji su me podržali da idem na akademiju. Treba reći da je, osim nas djece, u to vrijeme kazalište imalo i veliki amaterski glumački ansambl koji je visoko kotirao u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ističe Oriana.


Za prijemni ju je, zajedno s Višnjićem, pripremao redatelj Pero Mioč. No, nedostajalo joj je, reći će, samopouzdanja, pa je umjesto glume, u Zagrebu upisala pravo. Nije se tu, naravno, dugo zadržala, a u potrazi za svojim umjetničkim putem odlazi u Veneciju gdje studira ‘storia dello spettacolo’, povijest umjetnosti, kazališta, filma... Nikada nije završila taj studij, jer je naposljetku shvatila da je umjetnička praksa, a ne teorija, ono što zaista želi. Iz Šibenika preko Zagreba i Venecije na glumu je konačno, iz šibenskog dišpeta, kaže, otišla u Sarajevo!

 

S akademije na film

 

- Otišla sam 1997., jer je u tamo tada bilo najteže. Uvijek kažem rečenicu koja čudno zvuči: mene je rat oplemenio. Shvatiš što ne treba: ne treba mrziti nikoga i da rat nikome ne donese dobra. U njemu uvijek stradavaju nevini ljudi. Kada sam odlučila otići u Sarajevu, Gabi i Arsen su molili Izeta Hajdarhodžića, šibenskog zeta i jednog od najvećih intelektualaca s kojima sam imala sreću raditi, da me pripremi za prijemni. Kako je lokalpatriotizam kod mene previše jak, spremila sam Brešanovu Aneru i Kiku Jurasa...

 

 


Nakon diplome, međutim, Oriana Kunčić najveći dio karijere ostvarila je na filmu. Ne kao glumica, već kao casting direktorica radeći mnoge uspješne filmove poput Grbavice, Na putu, Obrane i zaštite... Bila je i članica žirija za najbolje mlade europske glumce Berlinskog filmskog festivala. No, život se, reći će, u trenutku može okrenuti. Nakon što joj se majka razboljela nije ni časa dvojila. Vratila se u rodni grad da bude uz nju. Poklopilo se to i s pozivom tadašnjeg ravnatelja kazališta Dragana Zlatovića koji je počeo stvarati profesionalni glumački ansambl te joj je ponudio angažman.


Taj se proces, nažalost, poprilično odužio, pa je nakon desetak godina ansambl uspio dogurati tek do petog člana, a trebalo bi ih, za kakav-takav ozbiljniji rad, biti barem šestero, misle šibenski glumci. Oriana priželjkuje da se na šibenskim daskama koje život znače zaigraju suvremeni tekstovi poput ‘Noževa u kokoškama’ škotskog dramatičara Davida Harrowera ili talijanskog nobelovca Daria Foa, ali i klasici poput Pirandella, Brechtove Opere za tri goroša, Shakespeare ili čak grčke tragedije za koje bi, smatra, odlična pozornica bile šibenske tvrđave. Preambiciozno za malo kazalište poput šibenskog? Nimalo, ograničenja su ionako uvijek u glavama, a buđenje se, misli Oriana, ipak počelo događati.

 

 


Taj dašak promjene osjeća i Šime Bubica koji je u kazalištu zaposlen od 2015. godine.
- Mislim da je pogrešno razmišljati kako da mi ovdje manje radimo ili vrijedimo nego oni u Zagrebu. Šibenik je posljednjih godina puno napredovao. Možda smo mi prema sebi previše kritični i te promjene bolje vide oni koji ovdje dođu iz drugih gradova. Dobro je zadržati kritičnost, ali mislim da smo ipak na dobrom putu. Naše su predstave posljednjih godina bile nominirane i dobivale Nagrade hrvatskog glumišta, išli smo na festivale. Mislim da kolega Jakov Bilić, kao jedan od nas glumaca, ima dobru priliku da stvari postavi na svoje mjesto. Znam da je teško i da ima financijskih problema, ali se nadam da će se sve dobro posložiti i da će kazalište krenuti u pravom smjeru, govori Šime koji, za razliku od kolegice Oriane, u djetinjstvu nije imao prilike stati na kazališne daske.

 

Rat mu je to uskratio, a kada je u rujnu 1991. godine kazalište bilo granatirano, zatvoreno je zbog sigurnosti posjetitelja. Šibenski kulturni život odvijao se tada u bivšem kinu Odeon gdje je, kao srednjoškolac, često pjevao i recitirao na pjesničkim večerima koje su organizirali novinar i voditelj Nikola Urukalo i pjesnik Dinko Škevin.

 

Evo, slušaj

 

- Sjećam se prvog nastupa. Izvodio sam Arsena i pjevao Fabrizia de Andreu, sâm uz gitaru. Mi smo generacija, Toni Gojanović i ja, koji jedini nismo imali priliku u šibenskom kazalištu nešto raditi prije akademije!


Dobro se sjeća i kako mu je Arsen, kada je jednom kod njega bio u Zagrebu, znajući da pjeva i čita stihove, dobacio CD Jacquesa Brela i samo rekao “Evo ti, slušaj!”.
- Kada sam to poslušao, ja sam se zarazio i počeo proučavati šansonu i čitati poeziju. Moja ljubav prema kazalištu dogodila se preko poezije i šansone. Uostalom, svi naši šansonjeri usko su povezani s kazalištem. Sam Arsen je čak glumio u jednom filmu.


Nakon srednje škole, Šime je želio upisati glumu, ali je, na tada jedinoj akademiji u državi, ističe, postojao samo jesenji rok, pa je prije toga studentski status osigurao na ondašnjem Fakultetu za defektologiju. Na jesen je, naravno, otišao na glumu, ušao u uži izbor i na tomu ostao. Vratio se u Šibenik, nastavio baviti glazbom i tu godinu radio kao novinar, spiker i voditelj na Radio -Ritmu. Sljedeće godine opet se okušao na Akademiji dramske umjetnosti.

 

 


- Ne mogu opisati taj osjećaj kada sam na vratima vidio svoje ime, pogotovo jer sam bio posljednja generacija kojoj su u komisiji sjedili Zlatko Crnković koji mi je kasnije predavao govor i koji me obilježio, dao vjetar u leđa, Neva Rošić koja je bila sjajna pedagoginja, Joško Juvančić... Primili su ukupno 12 ljudi. I onda veselje, veselje, veselje... dok ne shvatiš koliko je to težak i stresan posao! Jer gluma je zavirivanje u nutrinu, kopanje po sebi i svašta se tu nađe.


Diplomirao je 2005. i odmah dobio angažman u Žar ptici, pa iako je u sebi, kaže, uvijek osjećao zov Šibenika, nije se imao gdje vratiti, jer o profesionalizaciji kazališta tada se još nije razmišljalo. S druge strane, u Žar ptici, puno se radilo, a ponekad se igralo i po četiri predstave dnevno. Postalo je iscrpljujuće, a zasitio se i nekih odnosa koji su vladali u kazališnom svijetu, zbog čega je pet godina apstinirao od glume te upisao poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu.


- Glumac uvijek mora tražiti nove izazove i nova iskustva, mora stalno raditi. To su nam govorili i profesori. Ako ne radi, glumac umire. Pogledajte, danas u Hrvatskoj imate tri državne i dvije privatne akademije iz kojih na godinu izlazi između 40 i 50 glumaca. Gdje će svi ti ljudi naći posao? Sustav otvorenog i slobodnog tržišta koji izvana dolazi, kod nas ne može funkcionirati, jer smo premaleni. Ovdje se rijetko događaju audicije, a redatelji uzimaju glumce s kojim su već radili ili one s kojima se privatno druže. Mladi ne mogu dobiti priliku da se pokažu. Osjetio sam to na svojoj koži. Radio sam s redateljima s kojima sam se privatno zbližio, a oni s kojima nisam, nisu me ni zvali.

 

 


Zvali su ga zato iz šibenskog kazališta, ali se u početku želio okušati u glavnom gradu i središtu svih važnih kulturnih odgađanja. Vremenom je taj zov postajao sve privlačniji, dok mu na kraju nije podlegao.
- Šibenik jest mala sredina, ali u svemu uvijek nešto gubimo, a nešto dobivamo!
Od Osijeka preko Tuzle i Splita do Šibenika. Tako se zatvorio krug najmlađoj članici šibenskog glumačkog ansambla Ani Perković. Nimalo slučajno, jer, objašnjava kroz smijeh, još kao vrlo mala znala je da želi biti glumica i da će se vratiti u mjesto iz kojeg potječe njezina obitelj.

 

Šibenik via Osijek i Tuzla

 

- Rođena sam u Osijeku, gdje sam završila srednju školu, a onda u Tuzli akademiju, da bih magisterij završila na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Dvije stvari, međutim, znala sam odmalena: da želim biti glumica i vratiti se u Čistu Veliku. Moj je djed, naime, iz tog mjesta i trbuhom za kruhom otišao je u Slavoniju. Valjda je to ta krv koja mi ne da mira, pa sam imala želju i potrebu vratiti se.
I nije požalila. U kazalištu su je, uvjerava nas, srdačno dočekali i prijateljski prihvatili, a ovdašnja publika gledala ju je već u nekoliko predstava: ‘Inspektoru Psini’, ‘Avanturi Brokule’ i Češnjak’a, ‘Uljezu u kažiprstu’... Sve su redom dječje, ali, vjeruje da će biti prilike da zaigra i svoje favorite: Miroslava Krležu i Vesnu Parun.

 

 


- Mislim da vrijeme tek dolazi za Šibenik i šibenski HNK. Očekujem da će se ansambl proširiti, da ćemo stvarati i raditi. Htjela bih da se bavimo temama koje se tiču suvremenog društva i da se čovjek zamisli nad onim što vidi u kazalištu, da se u njemu dok gleda predstavu otvori nešto novo, da ga svojim radom dotaknemo. Stvarno sam sretna što sam ovdje došla i što se to dogodilo za 150 godina HNK i 60 godina MDF-a, poručuje Ana, vjerojatno uvjerena kako za put prema zvijezdama, barem prvim koracima na toj stazi, bolje preporuke ne može biti.

01. prosinac 2022 14:58