Šibenik je možda malen grad, ali je iz njega došlo puno velikih muzičara.
Kontratenor međunarodne karijere Franko Klisović dobitnik je godišnje nagrade za mlade glazbenike koju dodjeljuje nekadašnja operna pjevačica, diplomatkinja i zvijezda filma "Tko pjeva zlo ne misli" Mirjana Bohanec Vidović. Klisović je rodom iz Šibenika, kao mladić bio je orguljaš katedrale Svetog Jakova, a nakon srednje glazbene škole upisao se na Muzičku akademiju, ali i dirigiranje, u klasi maestra Tomislava Fačinija. Godine 2019. debitirao je kao dirigent u Mozartovoj operi "Cosi fan tutte" u HNK, piše Jutarnji list
Međutim, i prije dirigentskog debija počeo se baviti pjevanjem, dobivši prije sedam godina odmah ulogu Ottonea u "Agrippini" G. F. Händela. Nedugo nakon toga, uz studij dirigiranja, upisuje i studij pjevanja u klasi prof. Martine Gojčete-Silić. Već 2018. nastupa u pulskoj Areni uz orkestar riječke Opere, i to uz renomiranu sopranisticu Sumi Jo, koja je pjevala po svjetskim opernim pozornicama, izvodeći s njom "Carminu buranu" C. Orffa.
Dakle, Klisović je orguljaš koji se odlučio za dirigiranje, a na kraju je postao operni pjevač.
- Čest je slučaj da orguljaš ili čembalist krene u dirigiranje. To bude kao nadogradnja zanata kojim se većina orguljaša po crkvi i bavi. Stalno su okruženi zborovima ili kakvim ansamblima koje nerijetko i vode, samo se neki odluče na upgrade sebe, a i cijelog zbora ili ansambla nakon što nauče kako se to i radi. Zadnji primjer je naš Šibenčanin Pavao Mašić. Orguljaš i čembalist koji je pred koju godinu upisao i dirigiranje.
Moj put bio je malo drugačiji. Upisao sam dirigiranje jer sam znao da ću biti okružen ljudima. Biti lider. To je i dalje tako. Od tog famoznog papira dijeli me još nekoliko ispita. Nije da mi treba jer za angažman je politika vrlo jednostavna; ili znaš ili ne znaš - Ili to radiš dobro ili ne radiš nikako, ali neka se nađe na polici da imam s čega obrisati prašinu s vremena na vrijeme. U sve to se uplelo i pjevanje, slučajno. Kao dirigenta me zanimala vokalna tehnika jer bi mi to kasnije uvelike koristilo u radu s pjevačima, a i cello, koje sam učio u jednom periodu, koje bi mi koristilo za rad s orkestrom. Međutim, nisam baš mislio da ću se naći u solističkim vodama. To je započelo kada me moj pokojni prof. Saša Britvić, tada moj profesor iz partitura, čuo i ohrabrio da dođem na audiciju za Händelovu ‘Agrippinu‘ koja se planirala za HNK u Zagrebu. Nakon tri mjeseca satova pjevanja dobio sam ulogu, a nakon sedam mjeseci i debitirao na daskama zagrebačkog HNK. Rekli bi, ostalo je povijest - govori Franko Klisović.
Kontratenor je najrjeđi glas. Kako se taj glas rađa?
- Baš tako. Rodi se. Ja sam saznao na akademiji da sam kontratenor. Vrlo kasno zapravo. Međutim, naučio sam brzo raditi sam sa sobom i na sebi. To je bio ključ uspjeha! Moj ambitus (raspon) kojim se služim u ovom trenutku je cca. tri oktave. Od dubokog ‘tenorskog‘ c, do visokog ‘sopranskog‘ c3. To se, ovisno o stanju ‘instrumenta‘, često mijenja. Nekad i na dnevnoj bazi, ali neki okvir je uvijek prisutan - tumači.
Nakon Maksa Emanuela Cenčića dugo nije bilo nikog, afirmiranog na međunarodnoj sceni, a onda se pojavio Klisović. Iz Šibenika je bio i bas bariton Neven Belamarić.
- Šibenik je možda malen grad, ali je iz njega došlo puno velikih muzičara. Među njima je možda bilo manje pjevača s velikim karijerama, ali oni kojih se sjećam zato su bili Često sam slušao o Šibenčanki Majdi Radić, jednoj od naših najboljih mezzosoprana. Njezin koloraturni mezzo me uvijek oduševljavao toplinom, pokretljivošću, lakoćom i nadasve pastoznim timbrom. Imala je sve! Nema što nije mogla i koju rolu nije otpjevala. Jedna od rijetkih naših pjevača koja je recimo Rossinija, čije arije obožavam i uvijek ih imam na repertoaru, pjevala onako kako je i sam Rossini to zamislio. Lagano, a nadasve moćno. Dakako, tu je i Ester Mazzoleni koja je isto tako bila nadaleko poznata. Nitko od njih, koliko znam, nije mi u rodu. Prvi sam u svojoj lozi koji se profesionalno bavi glazbom, ali znam s koje strane je došlo do mene. Gotovo svi članovi uže i šire obitelji s majčine strane, pa i ona sama, bili su svirači u KUD-u, dok su s očeve strane više naginjali sportu. On sam je igrao u nekadašnjoj Šibenki zajedno s Draženom, ali su ga put i životne okolnosti, nažalost, razdvojile od te ljubavi i strasti te bacile na drugu stranu. Jer bio je izvrstan! Što treba dodati ako su ga u tadašnjoj ekipi Šibenke zvali "drugi Dražen"? Isto tako i njegov brat, moj stric, odličan je košarkaški trener i s djecom niže uspjehe na raznim natjecanjima - govori Klisović o obitelji.
Skupio je hrpu inozemni nagrada, od Sjedinjenih Država do Europe. Raspored mu je prekrcan. Trenutno je u Operi Wuppertal zbog Monteverdijeve "Krunidbe Popeje", prethodno je u samo ovoj godini bio u Madridu u Teatru Real zbog "Ahileja u Skiru" te koncertirao u Brnu i Pragu s Češkim baroknim ansamblom. Slijedi Orffova "Carmina burana" u riječkom HNK, kao i gala koncert na zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Spomenuli smo samo neke datume i gaže.
- Volim nomadski tip života. Ponekad su naporni dani kada doma dođem samo zamijeniti garderobu i note i idem dalje. Ili nakon stosatnog putovanja zadržati svježinu i trezvenost neophodnu za probu ili nastup na razini. Tada mi samo par dana u svom stanu i krevetu dobro dođe. To je jedna stvar o kojoj često maštam kada sam odsutan na dulje vrijeme. Uvijek mi je glavno pronaći ritam u novom gradu u kojem se nalazim. Najčešće mi je za to potrebno par dana. Smještaj, teretana, trgovina, crkva i kazalište. Taj peterokut me okružuje. Kada mi je taj dio fiksiran, lakše dišem i počinjem se osjećati kao da sam srastao s lokacijom - kaže.
Svaka audicija i nagrada za njega je, kaže, uspjeh. Izdvojio bi, međutim, prvo veliko natjecanje Premiere Opera Foundation, koje se već niz godina održava u SAD-u, u New Yorku.
- Kada kažem ‘veliko‘, pri tom najviše mislim na panel žirija. Ovaj žiri bio je daleko najmoćniji što se tiče svjetske operne scene. Bili su tu casting direktori, umjetnički administratori i vocal coachevi iz najvećih opernih kuća u svijetu kao što su La Scala di Milano, Opera dè Paris, Boljšoj teatar u Moskvi, Covent Garden u Londonu, Metropolitan Opera u New Yorku, Washington National Opera, San Francisco Opera...
Nakon toga, počeo sam surađivati s agentom kojemu je baza u New Yorku, a ogromno dostignuće bilo je i biti pozvan na audiciju u jednu od ovih opernih kuća. Za sada neću otkriti koju, ali kad se pojavim na roosteru, siguran sam da ćete znati, he-he...
Zadnji angažman koji mi je ostao urezan u sjećanje bio je u Teatru Real u Madridu. U projekt sam uletio pet dana prije premijere, kada su ostali bez drugog casta. Ne samo da nisam poznavao ulogu, nego nisam znao ništa ni o operi ‘Achille in Schiro‘, a cijelu je ulogu trebalo naučiti u par dana zajedno s režijom. Uspio sam, i to mi je bio novi osobni rekord - nastavlja Klisović.
Kontratenori vezani su za barok, kojeg u Hrvatskoj baš i nema na opernim repertoarima. Ali Monteverdi može biti zanimljiv kao Verdi. Kad bi predložio neku baroknu operu, recimo za HNK Zagreb koja bi to bila, s obzirom na "Viva Verdi, viva Puccini" publiku?
- Svaka velika operna kuća u svijetu, a i manje, svake sezone imaju barem jednu baroknu operu na repertoaru. Taj ‘žanr‘ je u svijetu doživio renesansu i uskrsnuće. HNK Zagreb, da stavi samo jedan od milijardu genijalnih naslova koji su tu rijetko išli, ili nikad, napravio bi značajan korak. Ne nužno barok. Tu je more drugih stvari. Od Mozartovih, Rossinijevih, za hrvatsku publiku manje poznatih opera pa do suvremenijih djela. Jedino kazalište u Hrvatskoj koje je napravilo taj iskorak i koje se trudi pratiti svjetske trendove glede repertoara je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Pritom ne mislim samo na barokni repertoar nego i na sve one druge stvari za koje se mogu angažirati kontratenori, a da to nije samo Verdi, Puccini i verizam općenito. Već ovu jesen postavljaju divnu Donizettijevu "Annu Bolenu" u kojoj ću igrati Anninog paža Smetona. To će mi ujedno biti i diploma. Moja prva inozemna rola s kojom sam debitirao u Italiji je bio Farnace iz Mozartove opere Mitridate, rè di Ponto. Tako da samo iz ovoga možete i sami zaključiti da nije jedino barok na mom repertoaru. Kod mene se češće nađe neki belcanto nego barok. Tu je i klasika i belcanto i brojne suvremene i moderne opere. Čak i Verdijeve, Puccinijeve i Mascagnijeve pjesme. Ali operne role, nažalost, ne. Samo to razdoblje je, rekao bih, repertoarna crna rupa za kontratenore. Ali meni kao muzičaru Verdi je uvijek prvi izbor. Najbliži srcu. Obožavam ga! Čak sam nedavno vidio da je jedan kontratenor bio angažiran za mezzo part u Verdijevom Requiemu. Iz jednog ugla mi je jasno jer se više ne gleda na spol, već je zvuk i ton najvažniji. Ako taj glas u tom repertoaru zvuči uvjerljivo, moćno i suvereno njime vlada, tu više nema zapreke za angažman. Sve ovisi o onome koji kroji cast. Ali ovaj slučaj je čak i za mene bilo previše. Ne znam... možda zato što je moja profa Gojčeta za mene kraljica mezzo partije u Verdijevom Requiemu, a možda i zato što toliko volim i cijenim Verdija i tu glazbu da se ne bih usudio raditi preinake i išta mimo onoga što je on sam zapisao - kaže Klisović.
Kontratenor čuva glas kao i svi ostali glasovi, iako je sam u deficitu.
- San je sve. Dobra hidracija isto, a i šutnja je zlato - kaže kontratenor, koji na pitanje o slobodnom vremenu odgovara kako je kod muzičara dobro poznata stara uzrečica, "Slobodno vrijeme? Što je to?"
- Važno je da pjevač svaki dan odvoji barem pola sata na vježbu. Često su tu dani kada nam se iz xy razloga ne da ili smo nekako spriječeni, ali čak i tada se mogu napraviti makar vježbe disanja. To se može odraditi i dok smo u hodu od točke A do točke B tako da za nevježbu nema opravdanja. Forma se mora održavati, u suprotnom nema napretka, stagnira se ili nazaduje. Naprosto treba imati u vidu da je ljudski glas kao takav najkompleksniji instrument. Svaki udah ga ažurira i gradi, a svaki izdah restartira i ruši. Igra gomile mišića, tetiva, vlakana i tkiva od kojih većinu na vani niti ne vidimo, neke niti ne osjetimo, a da bi dobro pjevali, jako ih trebamo. Kroz trenažni proces osvještavamo njihovo postojanje, proučavamo fiziologiju i funkcije, tražimo konekciju i kontrakciju, učimo ih koristiti, ali i najvažnije od svega, kontrolirati ih. U tome mi podosta pomaže i treniranje u području fitnessa. Zato slobodno vrijeme volim provoditi i u teretani ili barem u pokretu. Mogu za sebe reći da sam ovisnik o pokretu.
A u trenutačnom procesu korisno je pročitati i koju knjigu onih koji su svoje unutrašnje senzacije znali izverbalizirati, a kasnije i dokumentirati. Knjige koje govore o umjetnosti pjevanja znale su mi biti od velike pomoći i u njima uvijek nešto novo otkrijem o tom tako divnom, a nadasve apstraktnom instrumentu. Volim pročitati i knjige duhovne tematike. Što li je glazba - doli govor duha? - zaključuje Klisović, piše Jutarnji list.