StoryEditor
Ostaločudo od djeteta

Iz malog Tisnog u veliki grad po veliku karijeru: Nina Lucia Perina postigla uspjeh kakav se godinama nije dogodio na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji

Piše Marija Lončar
16. srpnja 2020. - 10:37
Nina Lucija Perina violoncelistica koja je s najboljim rezultatima upisala akademiju u Zagrebu, po posebnim uvjetima za nadareneNikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Šesnaestogodišnja violončelistica Nina Lucia Perina odlikašica je i na jesen je, poput svojih vršnjaka, trebala upisati 3. razred srednje Glazbene škole Ivana Lukačića i 3. razred jezične Gimnazije Antuna Vrančića. Trebala je, ali neće! Jer, u rujnu će se ova mlada Tišnjaka pridužiti brucošima na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji gdje će u klasi Monike Leskovar studirati čelo.

Prije tjedan dana, naime, Nina Lucia položila je prijemni za upis na Muzičku akademiju- preciznije, nije samo položila ispit već je na njemu briljirala! Na rang listi od ukupno 160 kandidata koliko ih je izišlo na prijemni u svim instrumentima, uključujući i teoriju, među kojima je većina bila starija i maturirala je u regularnom roku, Nina Lucia bila je prva i jedina koja je postigla maksimalan iznos od 900 bodova, ostvarivši tako uspjeh koji već godinama nije zabilježen na zagrebačkoj akademiji.

- Kada sam vidjela tablicu nisam mogla vjerovati. Sada sam još više zbunjena, jer mi sve to još nije sjelo. Dugo sam se spremala za prijemni i sada kada je sve gotovo imam čudan osjećaj, iskreno će Nina Lucia. Govori tiho i smireno, bez euforije, vjerojatno još nesvjesna o kakvom je uspjehu riječ.

- Većina prijatelja iz razreda čestitala mi je. Kažu znali smo da ti to možeš. Nekima je žao što odlazim, što se na jesen selim u Zagreb. Sretna sam što idem dalje i što ću studirati kod profesorica Monike Leskovar. Malo će mi faliti moja kuća, moj dom. Zagreb je tako velik, a Tisno tako malo. Možda će mi nedostajati taj mir i sviranje u ponoć, jer nemamo susjeda pa nikome nisam smetala, smije se Nina Lucia.

I nije ona prva učenica šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića koja je upisala akademiju. U toj malenoj školi bilo je i u prijašnjim generacijama mnogo nadarene i na natjecanjima nagrađivane djece, a ima ih i sada, a ni uspjeh Nine Lucije nije došao iznenada i preko noći. Zato njezinoj profesorici Vanji Bošnjak prvo mjesto i najbolji rezultat na rang listi nije bio nikakvo iznenađenje.

- Nisam bila iznenađena znajući kako Nina Lucia radi, koliko je ozbiljna i koliko voli to što radi što se i vidi u njezinu sviranju. Vjerujem da je njezin prijemni bio kao koncert, a ne ispit. Kada smo se čule zadnji put, rekla sam joj 'opusti se i samo sviraj. Bilo što da se dogodi, ljudi će vidjeti da ti znaš svirati', ponosna je Bošnjak na svoju učenicu.

Specijalne nagrade

A da u Nini Luciji čuči malo glazbeno čudo, vidjelo se još dok je bila u osnovnoj glazbenoj školi kada je 2015. godine otišla na prvo natjecanje. Violončelo je do tada učila tek dvije godine i na tim Dalekim akordima, natjecanju međunarodnog karaktera, osvojila je drugu nagradu te specijalnu nagradu za najbolji ton. Umijeće da se, unatoč tremi, pred žirijem opusti i odsvira najbolje što može, da pozornost privuče uvjerljivošću izvedbe i nastupa već se tada vidjelo. I nastavilo svake sljedeće godine kada je osvajala najviše nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima sve do veljače ove godine kada je na prestižnom međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro osvojila Specijalnu nagradu. Kao stipendistica Zaklade Adris donacijom za izvrsnost dobila je priliku kupiti majstorsko violončelo Johanna Wagnera, koji, kako u šali dodaje njezina majka Dubravka košta kao 'pristojan automobil srednje klase'!

No, kada je s nepunih devet godina krenula u šibensku glazbenu školu, Nina Lucia nije ni pomišljala na violončelo. Htjela je učiti klavir, a u glazbenu je pošla slijedeći brata Antonija Davida koji je sada student završene godine filma, televizije i multimedije na zagrebačkom Vernu i koji osim saksofona koji je učio u šibenskoj glazbenoj školi, svira još nekoliko instrumenata, redovito nastupa, piše skladbe i aranžira, pa je tako kao aranžer pjesme i producent spota mlade pjevačice s Voicea Adriane Vidović sudjelovao i na ovogodišnjem splitskom festivalu zabavne glazbe. Iako glazbene gene baš i nije naslijedila od roditelja, otac je malo svirao u glazbi, a mama pjevala u školskom zboru, Nini Luciji glazba se, gledajući brata, nametnula kao logičan slijed.

- Kako su sva mjesta na klaviru bila popunjena, ponudili su mi violončelo, flautu, trubu, violinu... Violončelo sam izabrala skoro po sistemu en-ten-tini. U početku nisam bila zagrižena. Mislila sam da ću odmah prosvirati, ali nije tako išlo. Onda sam se malo razočarala kako odmah ne mogu svirati. Nisam baš ni vježbala. Trajalo je to više od godinu dana. Skoro dvije. Nije mi bilo zanimljivo u početku, jer tehnika i držanje su teški dok ne dobiješ žuljeve na vrhu prstiju i dok se ne formira ruka. Zato u početku stiskanje žica boli i ruka se dosta koči. Onda je profesorica nazvala moju mamu i rekla da tako više ne može i da nema smisla. Ili ću početi raditi ili ću se ispisati. Kad mi je to mama rekla, kazala sam da ne dolazi u obzir da se ispišem. I tako sam počela vježbati.

Gužva u glavi

Ostalo je povijest, smije se. Dan bez violončela više nije mogla zamisliti.
- Dosta vremena provodim ne samo svirajući, nego i istražujući o čelu i razne skladbe, slušam snimke. Dok traje škola, moram malo razmišljati i o školi, a onda mi je već gužva u glavi.

Kao svaki đak i Nina Lucia raduje se praznicima. Ali, ne zato da se zabavlja i napokon ništa ne radi, već zato da može još više svirati i vježbati čelo. Preko ljeta s bratom često nastupa i svira na zajedničkim koncertima te redovito odlazi na seminare. Iza sebe ima dosta solo koncerata, nastupa s orkestrima, uključujući i šibenski Gradski komorni orkestar, ali i sviranja u raznim prigodama, na otvorenju izložaba, promocijama...

- Uvijek ima trenutaka kada mi padne volja, kada nisam toliko motivirana, ali uvijek pronađem neki cilj. Onda znam za što radim i idem prema tomu. Naviše me motivira neka nova skladba, pogotovu ako mi se sviđa ili znam da nije lagana. To mi je izazov. Nekada je to i natjecanje, iako mi ona nisu najveća motivacija. Nekada mi se čak i ne da ići na njih. Ali kada sam u veljači bila na velikom natjecanju Antonio Janigro upoznala sam toliko čelista svoje generacije, mlađih i starijih. Bila je to prilika da puno naučim, jer nekada je lakše učiti slušajući nekoga tko je u tvojim godinama, nego od profesionalca. Jer, tu smo negdje po sviranju i lakše mi je pohvatati što netko radi, a ja ne i kako to mogu napraviti. Važni su i odlasci na seminare u većini slučajeva, jer ako sama radim duže vrijeme ne mogu se dobro čuti, upadnem u kolotečinu. Zato je važno da te netko drugi čuje i uputi. Nekada je to i teško, jer jedan profesor kaže to se ovako radi, a drugi onako. To može zbuniti, jer ne znam koga poslušati. Ali, shvatila sam od se od svakog nešto može uzeti i onda kroz svoj filtar dođem do toga kako nešto trebam napraviti, objašnjava.

Ljeto koje je pred njom opet će provesti uz violončelo i seminare. Bit će vremena i za šetnje s prijateljicama, jer, priznaje, ionako nije tip od tuluma. Uostalom, sviranje je ionako njezin najveći odmor. I malo kupanja u moru dobro će doći, da ispravi to što još nije otvorila sezonu kupanja iako je njezina kuća u Tisnom u prvom redu do mora! Ipak, uzbuđeno govori kako jedva čeka rujan i odlazak u Zagreb.

- U Zagrebu imam više rodbine nego u Tisnom. Mama mi je Zagrepčanka, a stanovat će kod bake i tete. Jedva čekam!

Izdvojeno

28. studeni 2020 14:10