Dobro došli u Neverland! Tim je riječima Ivana Antić Stošić lani u listopadu pozvala posjetitelje na svoju prvu autorsku izložbu fotografija u klubu "Azimut", pristajući da pred očima javnosti izloži ono čime se više od 20 godina samozatajno bavila s velikom ljubavlju i predanošću. Njezin "Neverland", zaokruženi i vrlo zreli ciklus makrofotografije, odmah je privukao pozornost i izazvao mnoge pozitivne reakcije.
- Makrofotografija je snimanje iz velike blizine objektivima koji to omogućuju. To je prekrasna igra i jako me veseli. Sretna sam kao dijete kada to radim - uz smijeh će Ivana, napominjući kako je i prije "Neverlanda", kao članica Fotokluba Šibenik, neke svoje radove izlagala na zajedničkim, klupskim izložbama, no samostalna izložba posve je drugačija priča i za taj ju je iskorak, ne krije, trebalo i te kako nagovarati.
Obiteljski album
Fotografijom se počela baviti zahvaljujući svojoj djeci, a kako ih ima čak petero, povoda i tema za snimanje bilo je u izobilju.
- Snimala sam rođendane, izlete, sve one važne i svakodnevne događaje u našim životima, ali brzo sam shvatila da to nije samo obična dokumentarna fotografija za obiteljski album, jer sam stalno tražila neke kutove, ovo ili ono. Željela sam na fotografiju prenijeti svu emociju, atmosferu, tražeći pravi kadar i savršeno svjetlo te je učiniti posebnom, da ima "ono nešto".
Tu je već nešto počelo, a čim su djeca malo stasala i nisu bila stalno oko mene, kupila sam ozbiljniji aparat. I tako je krenulo, počela sam sve više istraživati, a prije četiri godine učlanila sam se i u Fotoklub Šibenik. Sudjelova sam s njima na brojnim zajedničkim izložbama, ali je to posve drugačije nego kada imaš samostalnu izložbu - kazuje Ivana i priznaje kako nije od onih fotografa koji po gradu ne šeću bez fotoaparata u vječnoj potrazi za motivom, kadrom i svjetlosti.
- Ja sam vam više stacionarni tip. Volim to u kući raditi. Namjestim sebi u kantuniću, recimo, cvijeće, opčinjena sam cvijećem i kapljicama koje volim snimati. Imam i najmlađu kćer Margaritu koja voli pozirati. Baš ozbiljno voli pozirati. To su portreti, ali s nekim odmakom, jer me sve više zanima konceptualna fotografija, nešto što gledatelja privuče i daje mu da malo više razmišlja.
Kada se povuče u svoj svijet fotografije, mogla bi u njemu, kaže, satima ostati. I kuća bi se srušiti mogla, a da to ne primijeti, reći će u šali. Veliku podršku u tomu pruža joj suprug Ante Stošić, poznati šibenski glazbenik i profesor gitare u Glazbenoj školi Ivana Lukačića. I ne samo verbalno, nego i glazbom koju svira i kojom je ispunjen njihov dom na Vanjskom.
- Ta glazba me ispunjava i nadahnjuje. Ante non-stop svira po kući, vježba, radi svoju glazbu, čak i za crtiće, stalno ima neke projekte... A ja sam vam sinesteta i glazbu doživljavam u bojama. Moj prijatelj glazbenik Ante Prgin pošalje mi neki demo i pita me kako mi se sviđa, a ja kažem meni je to plavo. Njemu je to bilo smišno, jer sam na svaku njegovu pjesmu reagirala bojama. Oni su, dakle Ante Stošić, Ante Prgin i Božidar Bilušić, zajedno napravili glazbu za izložbu "Neverland", tako da ta izložba nije imala samo vizualnu, nego i glazbenu dimenziju. Imam tu svoju ekipu dragih glazbenika. Tu je i Marko Ramljak. Ne možeš ne biti kreativan u takvom društvu - smije se Ivana.
Ali nije sve u društvu, nešto je i u genima. Ivanina majka je Jasminka Antić, poznata šibenska glumica amaterka koja je u šibenskom teatru ostvarila niz uloga, a za rukom joj polazi i slikanje, pletenje, kukičanje, pituravanje, pa i pisanje te je nedavno objavila i roman prvijenac "Ljubav u bojama akvarela". Ivana je pak svoju kreativnost dugo čuvala unutar zidova svog doma, ali se sada "osokolila".
- "Neverland" je nastao tako što sam se igrala kapljicama rose na kaktusu i svjetlima, a kada sam to prebacila u računalo i počela se igrati bojama, vrištala sam od radosti što se tu svašta događa. Bilo mi je prekrasno to stvaranje i otvaranje nekih novih dimenzija. Jedna jako lijepa igra. Te su fotografije nakon što su nastale, spavale u kompjutoru, a onda sam ih jednom pokazala svom Anti i Anti Prginu. Oni su odmah rekli, pa to mora vani, imaš zaokružen ciklus...
Mislila sam, ma di ću ja s tim. Toliki su fotografi isprid mene koji moraju imati izložbu, kako ću ja. U principu sam introvert i ne volim biti u centru pažnje. Bio mi je to najveći problem i trebali su me baš nagovarati! Lako je bilo izlagati u čoporu! Ovo je bilo nešto drugo. Ali, svakako bih htjela spomenuti Hrvoja Jelkovića i fantastičnu ekipu iz "Azimuta" koji podržavaju i potiču umjetnike i nas anonimuse.
Nagovor je uspio i led je probijen, a dvije Ivanine fotografije krase i ovogodišnji Božićni tinel u "Azimutu", veliku prodajnu izložbu brojnih šibenskih kreativaca. A kada se izložba zatvori, Ivanini radovi neće se vratiti svojoj autorici.
- Obje su fotografije prodane, na moje veliko iznenađenje da netko na svom zidu želi imati moje radove. Ganulo me to do suza - iskreno će Ivana dok otkriva kako je u svijetu fotografije još puno toga zanima i svoj put još uvijek traži.
- Osim makrofotografije, volim slikavati cvijeće i mrtvu prirodu, volim i pejzaže, premda manje. Zanima me, kako sam već rekla, i konceptualna fotografija, premda sam trenutačno u nekoj fazi pauze. Imate trenutke kada vam stvari baš ne polaze za rukom, kada nije taj dan. Onda aparat malo odložim sa strane. Ranoranilac sam, prisilni. Tako je kada imate djecu, pogotovo dok su bili mali. Istrenirana sam. Dižem se između 5.30 i 6 sati. To je vrijeme koje za sebe ukradem. U kući je još mir i onda uzmem fotoaparat i radim, ostavim ako ne ide, pa se vratim... Nastojim u startu napraviti dobru fotografiju, jer kod mene nema previše obrade u smislu da ludujem u photoshopu. Ali, opet to ovisi. Kako koja fotografija i kako koja glazba je u pozadini...
Sve što zna o fotografiji, Ivana je naučila sama. Nikada ne propušta ni priliku posjetiti izložbu fotografija, gdje god se nalazila. Puno je, dodaje, naučila i od kolega u Fotoklubu kao i zahvaljujući brojnim aktivnostima, izložbama i susretima s kolegama iz drugih gradova koje klub organizira.
- To je ekipa entuzijasta s puno znanja od starijih analogaca poput izvanrednog fotografa Zdenka Zjačića ili predsjednika kluba Željka Krnčevića. Može se tu stvarno puno naučiti, a tu je i druženje. Mene fotografija baš ispunjava, tu se osjećam kao da sam doma. I imam veliku podršku obitelji, djece... Ipak, rekla bih da se još tražim, premda moji prijatelji kažu kako bi svaku moju fotografiju odmah prepoznali, da se vidi nekakav moj stil. Izbacila sam taj Neverland, ali mislim da je to tek početak. Otvorena sam za sve, vidjet ću gdje će me put odvesti.
Ako me pitate kako bih ja svoj rad opisala, rekla bih da sam žena koja vječno nosi crnu boju, za mene je to najveselija boja, i stvara šarene fotografije - veselo će Ivana i tek na kraju ovog razgovora otkriva kako glazba u njezinu životu nije tek kulisa i nadahnuće za njezin fotografski rad. Godinama je pjevala u vodičkom zboru "Lira" i klapi "Oršulice", a otpjevala je i sve back vokale na Prginovu albumu nastalom lani tijekom "lockdowna" te nastupila na koncertu "Let's Rock" na Tvrđavi sv. Mihovila.
- U vrijeme tog čemera od korone, kada je škola bila online, snimili smo za lektiru i priču "Mali princ". Aljoša Vuković je napravio stihove, moj Ante je to uglazbio, ja sam pekla fritule i pjevala back vokale. I djeca, svi smo sudjelovali u tome. A s Aljošom sam surađivala i na njegovim knjigama haiku poezije. Moje su fotografije na naslovnici njegovih četiriju zbirki. Nema tu novca, naravno. Samo prijateljstvo i ljubav. Ali, tko zna. Daj, Bože, možda jednom bude i toga - kazala je Ivana, zadovoljna nadasve zato što radi ono što voli, ali i zbog činjenice da Šibenik, ističe, posljednjih godina postaje poticajna sredina u kojoj kreativci sve više dišu punim plućima.