Partiju šaha sa Smrti, koju je igrao u "Sedmom pečatu", Max von Sydow je izgubio u stvarnom životu. Smrt je došla po velikana glumišta u 90. godini. Von Sydow je glumački pečatirao sedmu umjetnost od uloge srednjovjekovna viteza Antoniusa Blocka u filmu "Sedmi pečat" nadalje.
Švedski glumac je tijekom šest glumačkih dekada ostvario više od 100 uloga u filmovima i na TV-u, a proslavio se sjajnim nastupima u ostvarenjima Ingmara Bergmana. Ispred Bergmanove kamere Von Sydow se našao čak 11 puta između 1957. i 1971., od čega je u šest njegovih filmova igrao glavnu ulogu.
Uz "Sedmi pečat", najpoznatije je izvedbe dao u "Divljim jagodama", "Djevičanskom izvoru" i "Sramoti". A možda je najbolja bila u "The Virgin Spring", gdje je prošao psihološki nijansiranu transformaciju od mirnog zemljoposjednika do mrgodna osvetnika koji će kazniti odgovorne za silovanje i smrt kćeri nevjerojatnom odlučnošću.
Von Sydow je zauvijek urezan u kolektivno popkulturno sjećanje ikoničkim kadrom njegova šahovskog duela sa Smrti na plaži, jednom od najikoničkijih otkako je kinematografije. Zamalo je i sam postao ikona ulogom Jamesa Bonda u filmu "Dr. No"; bio je, naime, prvi izbor za tumača lika akcijskog junaka, no producenti su se na kraju odlučili za Seana Conneryja.
Možda i bolje, ovaj glumac ionako nije bio sklon akcijskom izričaju, ali u dramskom je bio jedan od najvećih, i to je podjednako demonstrirao u europskim i američkim filmovima, kad se preselio u Hollywood 1965. i utjelovio Isusa u "Najvećoj priči ikad ispričanoj".
Dubokog glasa i bogate dikcije, Von Sydow je mogao čitati imenik i djelovati kao da glumi u ekranizaciji Shakespearea, a osobito se dobro, iskaljen kod Bergmana, snalazio u fantazijama s kostimima i likovima skrojenim po njegovoj mjeri (moćna epizoda kralja Osrica u "Conanu Barbarinu", "Dina: Pješčani planet").
Ispred kamere je donosio dignitet i autoritet, a njegova nazočnost u kadru bila je trajna i pomalo misteriozna da je u "Sedmom pečatu" mogao glumiti i Smrt i biti jednako dobar. Uloge tajnovitih, švedski hladnih negativaca zato nisu bile strane Von Sydowu ("Tri Kondorova dana", "Flash Gordon", "Bijeg u pobjedu", "Specijalni izvještaj"), s tim da je jednom utjelovio i samoga Vraga ("Potrebne stvari").
Prije toga istjerivao je vraga u horor-klasiku "Egzorcist". Otac Merrin je vjerojatno njegov najikoničkiji lik, a Von Sydow je u sporednoj ulozi tog filma potvrdio koliko je impresivna glumačka pojava. Iako smo ga prije nezaboravnog finala vidjeli samo na nekoliko minuta, činilo se da je (duhom) prisutan u cijelom filmu i ostavljao je dojam da jedini on na cijelom svijetu ima (glumačke) snage pobijediti vraga.
U osamdesetima je glumio kod "bergmanovskog" Woodyja Allena ("Hannah i njezine sestre") i dobio prvu nominaciju za Oscara ("Pele osvajač"). Druga će uslijediti 2012. za sporednu ulogu u drami "Jako glasno i nevjerojatno blizu".
Bilo je to u posljednjoj fazi karijere, kad su autori filmova u kojima je glumio ponosno stavljali na plakate i uvodne špice kredit "... and Max von Sydow" znajući da će projektu dati težinu i dostojanstvenost, kao što je to napravio "Otoku Shutter", "Robinu Hoodu", sedmim "Ratovima zvijezda", trima epizodama "Igre prijestolja"...
U toj zadnjoj fazi pamtljivu je ulogu dao u "Skafanderu i leptiru", glumeći oca nepokretnog protagonista kojeg je pokosila kap. Nakon što sin u flešbekovskoj sceni obrije njegova lika, ostarjeli Von Sydow svjestan godina, ali i svoga značaja pogleda u zrcalo i kaže nešto što ga sumira kao glumca: "Bože, ne prave ih više poput mene."