StoryEditor
OstaloOriana Kunčić

Glumica u redateljskoj ulozi uoči premijere ‘Murlin Murlo‘ šibenskog HNK: Stopostotni šibenski proizvod nastao je u teatru nesklonim vremenima

Piše Marija Lončar
29. listopada 2020. - 08:35
 Oriana KunčićNikša Stipaničev/Cropix

Prva ovosezonska premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku Murlin Murlo, drama suvremenog ruskog pisca svjetske reputacije Nikolaja Vladimiroviča Koljade, još je i prije same izvedbe osigurala posebno mjesto u novijoj povijesti šibenskog teatra. Osim autora komada, sve ostalo stopostotni je šibenski proizvod! Predstava je nastala u teatru nesklonim vremenima, kada je zbog korone i epidemioloških mjera gledalište, bez kojeg živi glumac na pozornici nema svoju svrhu, svedeno tek na trećinu postojećih mjesta. Još nezavidnija je financijska situacija i srezani proračuni koji su pogodili kazališta u Hrvatskoj, pa tako i šibensko, zbog čega je i produkcija Murlin Murlo bio zahtjevan posao. Ništa manje, naravno, ni glumački ni redateljski. I dok je mala glumačka ekipa šibenskog HNK, Franka Klarić, Ana Perković, Šime Bubica i Kristian Šupe, u korona-krizi konačno dobila priliku za rad, stvaranje i propitivanje svog glumačkog znanja i umijeća, u ulozi redateljice prvi se put našla glumica Oriana Kunčić. Na nagovor, kako kaže, ravnatelja kazališta Jakova Bilića.

- On je bio jako sretan s predstavama koje su bile produkcija naše dramske radionice. Mislim da je imao više povjerenja u mene, negoli ja sama u sebe. Uvijek imam tremu od odgovornosti, čak i kao glumica kada sam na sceni. Razmišljala sam mogu li ja to. A tu je i respekt prema starijoj gardi, jer ljudi se za to školuju i ne moramo svi sve raditi. Ali s obzirom na kompletnu situaciju i ovu krizu, a istodobno naš unutarnji život je zahtijevao da radimo i stvaramo, rekla sam: 'Okej, ajmo pokušati'.
 

Tada je počela i potraga za dramskim tekstom?
- Kako sam uvijek bila štreber, iščitala sam 50-ak tekstova. Postojala je i dilema vezana uz samu estetiku, kakvo kazalište želimo. Istodobno, htjeli smo i nešto 'novo', ali trebalo je onda naći komad koji je napisan za četvero glumaca. Bilo bi idealno da se komad pisao baš za nas. O tomu čak i razmišljamo za neka buduća vremena, ali sada za to nije bilo vremena. Nit vodilja bila je da nađem tekst koji će mene provocirati, da imam razloga zašto nešto želim donijeti na scenu, ali i da bude dobra podjela i četiri role za ansambl. Željela sam da glumci dobiju prostor za ozbiljne dramske uloge i da ih ostvare na sceni.

Istraživački proces

Zašto ste izabrali baš Koljadinu Murlin Murlo?
- Imala sam neki svoj uži izbor. Svi su se smijali, jer je taj izbor bio nekih 15 tekstova. To se onda sužavalo. Kao kada sam radila casting za film, ovdje smo radili čitače probe nekih pet-šest komada. Zapravo, prošli smo svoj mali istraživački proces, a glumci su imali povjerenje u to da zadnja oduka bude moja. Ono što je meni kod Murlin Murlo zanimljivo, mimo same teme, jest prešutna nit koja puno govori i o tomu što smo mi proživjeli na ovim prostorima. Ne postoji ruski ljudski problem, on je univerzalan.
 

O čemu govori komad?
- To je drama između četiri mlade osobe, njihova destrukcija, nesnalaženje i nevjerojatna potraga za ljubavlju dok se sve oko njih ruši. To je vrijeme kada Rusija proživljavala svoju tranziciju koja je bila okrutna na svoj način. Prelazak iz jednog u sustava u drugi. Na svojoj koži smo i mi osjetili te velike i povijesne turbulencije. Uvijek o njima govorimo, ali ne i onomu što one uzrokuju u životu malog, običnog čovjeka. Komad govori o ljudima koji se u tomu nisu snašli, o malograđanštini i mnogim stvarima koje su vrlo kompatibilne s našim problemima, pogotovo u 90-im godinama.
 

Je li bilo potrebe za prilagodbu te ruske priče u hrvatsku realnost?
- Meni takav trend nije drag. To je kao da moramo lokalizirati Shakespeara da bismo razumjeli o čemu on govori u Hamletu. Ljudi su to oduvijek shvaćali. Nema potrebe da se publici tako podilazi.
 

Koljada je u Hrvatskoj malo igran, za razliku od Srbije gdje je uprizoreno dosta njegovih drama, čak je gostovao i na Bitefu. Jeste li vidjeli koju njegovu predstavu?
- Ne, nisam. Koljada je ozbiljna pojava u suvremenom ruskom teatru. On je i glumac i redatelj, a kada smo se odlučili za Murlin Murlo, pitali smo se je li se komad skoro igrao ili nije. Iako to i nije važno. Krleža je igran ne znam koliko puta. Zadnja produkcija ove predstave u Hrvatskoj bila je u ITD-u prije 15 godina. U svakom slučaju nije 'preigran' tekst!

Povjerenje ravnatelja

Kako je protekao sam rad na predstavi?
- S glumcima je to lako bilo, počevši od stola, kako mi to kažemo, tj. čitaćih proba. Htjela sam im dati prostor, koji mi glumci ponekad nemamo. Razmišljala sam iz dvaju aspekta: kao redateljica i kao glumica. Jako smo se dugo zadržali za stolom, intenzivno razgovarali, propitkivali likove, svaku repliku promišljali. Danas se tako baš često i ne radi. Svi smo se ubrzali, pa tako i u ovoj struci. Iako, ne razumijem zašto. Nismo mi imali pola godine na raspolaganju da radimo ovaj komad. Možda smo bili komotniji za tjedan dana više nego obično. Mislim da je to ubrzanje u našim glavama.
 

Znači, glumci su bili zadovoljni redateljskim tretmanom?
- To ćete morati njih pitati... (smijeh). Svakako, brzo su shvatili što želim. Mislim da smo imali jedinstvenu priliku. Rijetko se to događa: s jedne strane imamo to predivno kazalište, s druge povjerenje ravnatelja i mnogućnost da se prepustimo svom kreativnom radu. U miru. Mislim da smo svi u jednom trenutku, u tomu, počeli stvarno uživati, jer su takvi, nazovimo ih, čisti stvaralački momenti, zaista rijetki.
 

Izjavili ste da je ova predstava test za šibensko kazalište da pokaže koliko vrijedi?
- Vrlo dugo znam koliko mi vrijedimo, ali u posljednje vrijeme kazalište je u medijima, čini mi se, prisutnije po nekim aferama bivših ravnatelja, međusobnim odnosima... Zato nam je puno značilo da se možemo intenzivno baviti samo svojim poslom. Osim toga, dobili smo vlastitu repertoarnu predstavu. Za razliku od nekih, rekla bih, za nas velikih zalogaja, kada bismo doveli puno ljudi sa strane, pa te produkcije ne bismo mogli igrati u matičnoj kući, jer su skupe i uvijek je bilo teško uskladiti termine.
 

Imate li tremu pred premijeru ovoga četvrtka, 29. listopada? Reprize su, recimo i to, u petak, 30. listopada i utorak, 3. studenog.
- Mi smo jako željni publike. Sjećam se kada smo u lockdownu snimali Arsenov feral na sceni u kazalištu. Sjećam se svojih osjećaja tada: kamera se upalila, znaš da imaš nastup, a gledalište je prazno. To je toliko tužno i strašno da za glumca nema ničeg goreg. Mi stvarno trebamo publiku, a šibenska je uvijek bila velik zaljubljenik ovog kazališta i potpora u svim vremenima. I to je velika stvar, jer se svi gradovi s tim ne mogu pohvaliti.

Izdvojeno

11. studeni 2020 23:07