Kada je prije šest godina napisala prvi roman, autobiografsku prozu "Naročito ljeti", osvojila prvu nagradu i zavidnih 100.000 kuna na VBZ-ovu natječaju, Ankica Tomić vjerojatno više ni trenutka nije dvojila o tome u kom će pravcu dalje ići njezina profesija i život.
Roman u kojem se prisjeća svog djetinjstva i vremena kada je od četvrte do devete godine živjela na Braču, Ankici Tomić je donio još dvije vrijedne nagrade: "Slavić", koju za najbolji autorski prvijenac dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika te "Kiklopa" za debitanticu godine (2012.). Izlazak iz anonimnosti mladoj je autorici bio zajamčen. Uslijedio je potom "Damen kapric" (2014.), roman neobična naslova, a riječ je o vrsti vrlo jednostavnog ali ukusnog kolača, reći će spisateljica, ali i mogućem simboličkom značenju, prevedenom kao - ženske mušice. Koje je tumačenje točno, za njezin daljnji spisateljski rad nije ni važno.
Lani je Tomić objavila treći roman "Vice versa", a sada piše četvrti naslov. Iza nje je već pola napisanog romana, za pisanje kojeg je dobila stipendiju Ministarstva kulture. Suvremene je tematike, kaže, a žanrovski riječ je o krimiću. Iako detalje ne želi iznositi, otkriva da njezino najnovije djelo ima veze sa Šibenikom. Kako i ne bi kada je njezin životopis intrigantan kao i njeno pismo.
Iako će reći da je Drnišanka, priča o njezinoj zavičajnoj identifikaciji puno je složenija. Rođena je u Makarskoj, odakle je njezina majka, koja se u rodni grad vratila samo da bi rodila, a potom se ponovno pridružila ostatku obitelji u Boru, u Srbiji, gdje je Ankičin otac radio u rudniku.
- Moj je otac iz Siverića. Tu ima kuću u kojoj i danas žive moji roditelji. Nakon Bora doselili smo se na Brač, na otok na kojem, kad sam došla, nikoga nisam razumjela što govori i na kojem nije bilo snijega koji sam obožavala u Boru. To razdoblje opisala sam u romanu "Naročito ljeti". Dok nisam počela pisati taj roman nisam ni znala da se toliko toga sjećam. U Drnišu sam završila osnovnu glazbenu školu, išla u srednju, a Šibenik u to vrijeme nije imao baš neku vezu sa mnom. Padalo mi je na pamet u osmom razredu da bih mogla upisati medicinsku školu u Šibeniku, ali me to nije dugo držalo. Više sam bila za društvene djelatnosti. Jedna je opcija bila i da nakon osnovne glazbene u Drnišu, svirala sam klavir, idem u srednju u Šibenik. Ali, onda me uhvatio pubertet i to mi se više nije dalo!
Svoj selidbeni lanac, Tomić je, kaže, sama prekinula odlaskom na studij. Odabrala je Zagreb i kroatistiku na Filozofskom fakultetu. S diplomom profesorice hrvatskog jezika i književnosti kratko je vrijeme predavala u školi, da bi kasnije radila kao lektorica i redaktorica u nekoliko hrvatskih novinskih redakcija.
Lektoriranjem i ponekom književnom kritikom i danas se bavi, jer od pisanja se, čak i kada dobiješ nagradu od 100.000 kuna, teško živi. Posebno je raduju susreti s čitateljima i žao joj je što takva praksa u Hrvatskoj nije raširena.
- Na YouTubeu sam jednom gledala Stephena Kinga i to me je strašno impresioniralo. On je toliko poradio na dramaturgiji svog nastupa da je to fascinantno. Čini mi se da toga fali hrvatskim piscima - zaključuje Tomić.
MOLIM?
Moj je otac iz Siverića. Tu ima kuću u kojoj i danas žive moji roditelji. Nakon Bora doselili smo se na Brač, na otok na kojem nikoga nisam razumjela što govori
