Ako ste dosad mislili da su proizvodnju primarnog aluminija u TLM-u zaustavili zrakoplovi bivše JNA koji su raketirali elektrolizu i Tuđman, koji je donio odluku da se ona ponovno pokrene u Mostaru, a ne u Šibeniku ili da je peći u TEF – u, u jeku Domovinskog rata zatvorio gradonačelnik tadašnji gradonačelnik Ante Šupuk, uz asistenciju Vlade premijera Nikice Valentića, krivo ste mislili. Ili slušali političare i politikante svih ovih 30 godina.
Istinu je Šibenčanima rekao dr. Živko Lazinica, predstavljajući u utorak u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić svoju knjigu ‘Šibenska industrija u 20. stoljeću – tri tvornice i šest proizvoda‘, i to na samom kraju:
- TEF i elektroliza aluminija u Šibeniku je stala jer više nije bilo ni jeftine energije, a ni dovoljnih količina struje. Rat je to samo prisilno zaustavio – ili točnije rečeno, ubrzao – ona bi se zaustavila i bez rata - kazao je Živko Lazinica, ističući kako je time zatvoren krug, jer je ovoj industriji, krajem dvadesetog stoljeća, presudilo upravo ono što ju je i omogućilo – obilje jeftine električne energije s rijeke Krke i Skradinskog Buka, iz prve hidroelektrane na Teslinu izmjeničnu struju, koja je najprije osvijetlila Šibenik 1895. godine, a onda omogućila i njegov strelovit ekonomski uzlet, kroz već spomenute tri tvornice i šest proizvoda.
Prva je TEF u Crnici, Tvornica elektroda i eferolegura, druga je Ivanal, tvornica aluminija na Lozovcu, a treća TLM na Ražinama, a šest proizvoda industrijskog Šibenika kroz 20. stoljeće bili su – redom – kalcijev karbid – poznat i kao karabit i garbura, potom kalcijev cijanamid – ili ćalamita, odnosno ćelamita, pa čak i kalamita, kako je tko izgovarao, što je zapravo bilo prvo poznato umjetno gnojivo koje je preporodilo poljoprivredu prvih 50 godina prošlog stoljeća, sve dok nije Petrokemija izbacila novu generaciju umjetnih gnjojiva.
Tako da se danas u Šibeniku ne proizvodi ni jedno ni drugo. Kalcijev karbid upotrebljava se i danas u proizvodnji acetilena, koji je bio baza za proizvodnju PVC-a, splitskog Jugovinila i tehnološkog fakulteta u Splitu, tako da je šibenska proizvodnja imala i šire dalmatinske implikacije, i kroz gradnju tvornice u Dugom Ratu, koja je također proizvodila ferolegure, kao i ona u Crnici:
- Ferolegure su fero silicij i fero mangan, nezamjenjivi u proizvodnji čelika, te grafitni proizvodi, na bazi koksa, odnosno ugljikovodika. Te su se grafitne elektrode upotrebljavale u elektrolučnim pećima, za proizvodnju elektrolučnog, odnosno sekundarnog čelika. I na koncu, aluminij, koji se proizvodio najprije u Ivanalu i potom u TLM–u. I svi ti proizvodi su djeca električne energije, koja je osnovna sirovina za njihovu proizvodnju! Njih nema bez nje! Sa strujom je u Šibeniku sve počelo - bio je još jednom jasan i izričit Lazinica.
Svi ovi proizvodi ne samo da su ‘djeca‘ električne energije, nego su njezini gutači, troše jako veliku količinu struje za proizvodnju.
Kraj pretprošlog i početak prošlog, 20. stoljeća, u svijetu vrhunac je prve inddustrijske revolucije:
- Eiffelov toranj je napravljen da se pokaže kako je čelik budućnost, a Titanic je napravljen da pokaže što je snaga (parnog) stroja, ugljena i čelika. Mi danas zatvaramo nos kad prođemo pokraj željeznice, ali dimnjaci su tada bili znak prestiža, prosperiteta i ugleda. Oko njih su se razvijali gradovi, industrijska središta, centri razvoja i ekonomske moći. Šibenik ima ugljen, koji se kopa u Siveriću, vozi zaprežnim kolima, odnosno karovima, u šibensku luku. Možete zamisliti koliko je vrijedan tada taj ugljen kad ga se isplati karovima prevoziti i prodavati dalje. Jer, u to vrijeme kod nas potrošnje ugljena nije bilo, a u Europi je tražen za loženje parnog stroja. I tršćansko poduzeće Monte Promina, koje je bilo vlasnik rudnika u Siveriću, vidi da je ta roba kurentna, intenzivnija proizvodnja tamo je počela 1835. godine, i počinju aktivnosti na gradnji željezničke pruge, koju gradi Austro-Ugarska 1877. godine. I kako vlak dolazi u Šibenik, počinje se tražiti odgovor na pitanje – a gdje ćemo ‘pojiti‘ vlak? Treba mu voda za parni stroj pa direkcija određuje da se na Skradinskom buku gradi crpka pomoću hidropotencijala, koji je dotad pogonio samo mlinice, i Šibenik dobija vodovod, ne samo za željeznicu, nego i za prve javne česme, jer tu prigodu koristi tadašnji šibenski gradonačelnik, narodnjak Ante Šupuk i njegov partner, poduzetni ing. Vjekoslav Meichsner, osiguravajući pola vode za prugu, a pola za Šibenik koji dobija prvu pitku vodu u svojoj povijesti. Ovaj potonji osniva prvo šibensko građevinsko poduzeće, jer treba taj vodovod graditi. I Meichsner kao inženjer, kuži da bi sad, kad se napravio vodovod, bilo šteta na Skradinskom buku ne napraviti hidrocentralu za proizvodnju struje, odnosno ‘munjiva‘ ili ‘munjine‘, kako se to tada zvalo, koja će najprije osvijetliti Šibenik, a onda omogućiti i pokretanje čitavog niza industrijskih proizvoda i tvornica. Trebalo je za to proći 15 godina! A onda je sve išlo posljedično - prva peć za proizvodnju kalcijevog karbida, karabita, kamena vapnenca kod nas ima koliko hoćete, i logično je bilo da se prva napravi na Skradinskom buku. Prva peć u svijetu je na granici Kanade i SAD-a, inženjer Wilson je gradi, a već koju godinu kasnije njezina replika se gradi kod nas na Krki, kao mala tvornica. To je zasluga baš te male hidrocentrale koju su sagradili Šupuk i Meichsner! I to je početak industrije u Šibeniku! Zgrada u kojoj je to bilo, još uvijek postoji, iako je tvornica izgorjela, nestala u eksploziji. Ali, i ovim prvima u svijetu se dogodilo isto, to je bilo danak neiskustvu u to doba, i usvajanju tehnoloških znanja - kazao je Lazinica.
Njegova knjiga rasvjetljava mrak neznanja koji je godinama vladao u šibenskoj javnosti glede početaka šibenskog industrijskog razvoja. Koji je, zapravo, vrijedan divljenja.
- Način na koji se u Šibeniku proizvodio dušik za ‘ćelamidu‘, koja je zapravo dušično gnojivo, u osnovi je isti, kao i danas, preko stroja za ukapljivanje zraka, što je izumio Linde, 1895. godine. Taj isti stroj je 1908. godine ugrađen u Crnici – to su kod nas Crničani nazivali ‘kisikana‘, jer kad je prestala proizvodnja dušika, koristili su je za proizvodnju kisika – i ta je mala tvornica bila tehnički biser, muzej, ali nažalost, mi smo to srušili. Šteta, jer takvi slični pogoni i danas rade po svijetu. No, ima tu još kurioziteta, za koje još nije kasno da ih spasimo. Tvornica u Lozovcu svoje je otpadne vode iskoristila na način da je za njihvoo iskorištavanje izgradila pravu malu hidroelektranu. Ona je u potpunosti sačuvana, i vrijedilo bi naći načina da je se zaštiti. Na Lozovcu su, što je malo poznato, bile sagrađene i dvije male termoelektrane, minijaturne kopije Plomina, jedna je služila za potrebe proizvodnje glinice... - sipao je kao iz rukava podatke poznati šibenski stručnjak, doktor tehničkih znanosti i dplomirani inženjer strojarstva, koji je vrijeme provedeno u mirovini iskoristio za pisanje ove knjige.
Koja pokazuje kako se u Šibeniku kalilo 20. stoljeće, kroz tri tvornice i šest proizvoda. Tvornice koje su u međuvremenu porušene, a proizvodi se više ne proizvode u Šibeniku. Pri čemu Lazinica nije sentimetalan prema industriji u kojoj je i sam radio dugi niz godina, zapravo čitav svoj životni vijek.
I ne prešućuje o njima ništa, ponajmanje to da su, pored toga što su bili veliki gutači struje, bili i veliki zagađivači. Svaka na svoj način. No, upozorava da sve to treba staviti u kontekst vremena:
- Pazite, u vrijeme kad su ove tvornice građene, njihovi vlasnici i direktori su živjeli u obiteljskim kućama, odnosno vilama, koje su građene odmah pokraj tih tih tvornica, u samom kompleksu, tik uz dimnjake i industrijske pogone. Njihove obitelji su tu živjele, njihova su se djeca tu igrala i odrastala, a uz tvornice su građeni i stanovi, odnosno čitavi nizovi kuća i zgrada, za radnike i sve druge zaposlene. Tadašnji pogledi na ekologiju i zagađenje okoliša i sadašnji, u najmanju su ruku različiti, da ne kažemo neusporedivi. Bilo je to naprosto drugo vrijeme! Vrijeme Eiffelovog tornja i Titanica, vjere u beskonačni napredak i progres, tehniku i tehnologiju, industrijsku revoluciju i velika znanstvena otkrića i dostignuća, u kojem ekologija nije postojala ni kao pojam, a kamoli kao konkretan sadržaj - zaključio je Lazinica.
