StoryEditor
KnjigeGALLOVA BIOGRAFIJA

Pisao je pjesme Majci Božjoj i izgubio posao na TV Zagrebu, a 90-ih su mu zamjerali srpskog oca: manje poznati detalji iz uzbudljivog Arsenova života

Piše šibenski.hr
17. kolovoza 2020. - 17:17
 Arsen Dedićarhiv/Tomislav Krišto/Hanza Media

Točno na dan pete obljetnice smrti Arsena Dedića, 17. kolovoza, izlazi biografija Zlatka Galla “Arsen – Čovjek kao on” u izdanju nakladničke kuće Media bar i Croatia Recordsa. Gall je ovu ili moguće neku bitno drugačiju knjigu o Arsenu počeo pisati prije petnaestak godina, na tadašnju umjetnikovu inicijativu. Dedić mu je, nadahnut sličnom Dylanovom knjigom, predložio da odaberu pedesetak njegovih pjesama, pa da i Gall napravi svojevrstan biografski songbook. Tad su počeli raditi, a biografiju je Zlatko Gall završio nedavno.

Uz vlastite interpretacije i komentare pojedinih Arsenovih faza i stvaralaštva, puno je citata iz mnogih Arsenovih intervjua, kao i ranije objavljenih izjava ljudi bitnih Dediću i oko Dedića. Kroz njegove albume, kronološki, Gall pripovijeda priču o sarkastičnom, ironičnom, estradno neprilagođenom umjetniku, čovjeku koji je mijenjao scenu, možda osjećao da “nijedno vrijeme nije njegovo”, a na toj sceni na kojoj i nije tražio potvrdu bio je čovjek ispred vremena, umjetnik među trivijalnim zabavljačima. U početku je Arsen “pjesnik iz koristoljublja”, piše pod pseudonimom Igor Krimov, to što radi, kako sam u jednom intervjuu kaže, radi tek da preživi. Godine 1964. odbacuje pseudonim i potpisuje “Moderato cantabile” i “Kuću pored mora”, počinje stvarati vlastiti opus.

Dio Gallove biografije govori o šibenskom Varošu, danas dobro znanom susjedstvu u kojem su u ista doba rasli Mišo Kovač, Vice Vukov, Ivo Brešan, Dušan Šarac... Arsen je znao govoriti da je njegova majka na pitanje tko joj je najdraži pjevač odgovarala: “Volim ja mog Arsena, ali mi je Mišo najdraži pivač.” Vice Vukov mu je bio skoro pa prvi susjed, bili su i obiteljski povezani. “Kod njega sam tipkao svoje prve pjesme, jer je on imao pisaću mašinu, a ja ne; podučio me igrati šah...” prisjećao se Dedić.

Rođen je u skromnoj radničkoj kući. “Ćaća je bio zidar i pitur, odčepljivao je zahode, mater je prala robu kod linih šjora...” govori Arsenov brat, Milutin Dedić. Arsen je imao šest-sedam godina kad je krenuo u muzičku školu, učio flautu, nešto kasnije počeo je svirati u limenoj glazbi. “Imao sam trinaest kad sam počeo s limenom glazbom i nikad ne žalim za tim. Jednom glazbar, zauvijek glazbar.” Svirao je uz oca na sprovodima, pri jutarnjim budnicama dok ga probija bura, a njegovi vršnjaci mirno spavaju pokriveni s tri deke.

Antologijska je anegdota o boravku ruskog pjesnika i šansonijera Bulata Okudžave u Dalmaciji koju je u Jutarnjem listu opisao Stanko Ferić, a u biografiji je Gall citira. Okudžava stiže vlakom u posjet Arsenu, ali u Perkoviću, kad siđe, ne shvaća da mora presjesti na drugi vlak, već u Šibenik krene - pješice. Iako nije govorio hrvatski, Arsena je našao. Putem bi samo pitao: “Arsen?” i ljudi su ga upućivali u pravom smjeru.

Dedić je u Zagrebu apsolvirao pravo. U Plavom vjesniku 1968. kaže: “U Zagreb sam došao u jesen 1957. Došao sam kao pravi provincijalac. Došao sam, ne bih mogao reći bez ambicija, ali s mnogo volje za rad. I mada sam imao završenu srednju muzičku školu u Šibeniku, nisam se usudio ići na prijemni ispit na Akademiju. Mislio sam da moje znanje nije dovoljno. I da bih ipak bio student, kad sam već u Zagrebu, upisao sam pravo, koje sam i apsolvirao. Istovremeno sam upisao treći razred srednje muzičke škole, niže škole, da. I onda sam tek nakon dvije godine u Zagrebu ponovo diplomirao na srednjoj muzičkoj školi. Ponovo! I tako sam se upisao na Konzervatorij, prekinuo s pravom, a već 1964. diplomirao na Akademiji.”

Nije se mislio baviti zabavnom glazbom. “A onda sam jednog dana jednostavno javio roditeljima kući da mi više ne šalju ni dinara, da sam ja taj problem riješio, da se sam uzdržavam. To uopće nije bilo istina. Ali znao sam što za njih znači slati nešto. I sad je trebalo tražiti pravu pukotinu kroz koju se može doći do zarade.” I tako je nastao Igor Krimov. U zabavnu glazbu tog vremena ulazi kao pjevač, skladatelj, instrumentalist i autor tekstova. Šlagerski kičeraj, naravno, nije bila Arsenova ambicija, pjevanje šlagera nije ga zadovoljavalo, zanimala ga je francuska šansona i tzv. “đenoveška škola”. Pjevačka mu karijera u početku nije krenula jednostavno, za sebe, ironizirajući, znao je reći da nije prolazio - jer je bio ružan. “Pjevači su bili lijepi i jako pjevali – jedino sam ja bio ružan i tiho pjevao!” pripovijedao je. “Ljudi su se, na primjer, čudili i takvim stvarima kao što su moje zatvorene oči dok pjevam. (...) Kad moram izgovoriti neki tekst ili otpjevati melodiju, kad moram reći neku istinu, ja se moram koncentrirati. Ne mogu za to vrijeme otvorenih očiju zvjerati po publici, gledajući u nekog do koga moje riječi ne dopiru... ”

Na festivalima mu u početku nije išlo. “Moderato cantabile” odbili su na Beogradskom proljeću, u Zagrebu, Opatiji, “Baladu o prolaznosti” i “Kuću pored mora” također, kao i mnoge druge. U to se doba držalo da bez festivala nema promocije, poziva za koncerte niti snimanja ploča u studiju. Arsen je bio jedan od rijetkih koji je mislio drugačije, javno je pokazivao prezir prema estradi. Arsenova “Stara cura” izvedena je u Splitu 1965., nakon izvedbe dobivao je uvredljiva pisma, bilo je i prijetnji tužbama, javljale su se neudate žene koje su pjesmu doživjele kao ruganje. “Kako krivo”, piše Gall. “Stara cura”, dodaje, “bila je posveta onim silnim (ne samo) dalmatinskim ‘starim curama’ čije je ljubavi progutalo more, a okolina (u Dalmaciji istovremeno i nježna i zlobna) često okrutno odbacila.” Arsen je o “Staroj curi” jednom kazao: “Pisao sam to sa simpatijom, zapravo je premalo reći sa simpatijom, već s ljubavlju, ali i s gorčinom. Jer, znate kakvi su ljudi, osobito kod nas u Dalmaciji: vole se šaliti, ali u toj šali često budu okrutni. Najčešća su meta takvih ogovaranja oni koji su u životu izgubljeni zbog određenih razloga – zbog fizičkih nedostataka, ili zle sudbine. To su osamljeni, bolesni, zanemareni... Pišući tu pjesmu, u zaštitu sam uzimao baš njih, one koji ne nalaze svoje mjesto u životu. Uvijek sam bio na njihovoj stani i mislim da uvijek pišem za njih.”

Prvo je uvrijedio gospođe, a onda i režim. Njegovu “Pjevam da mi prođe vrijeme” u to su doba oni koji su bdjeli nad režimom iščitali kao ironiju u kojoj se obračunava s društveno angažiranim, revolucionarnim pjesmama. Taj nesporazum dodatno je naglasio, kako je pisao Igor Mandić, sve veći jaz između kulturne elite i masovne estradne (ne)kulture. Arsen je pripadao i jednom i drugom krugu, na neki ih način povezivao. Naposljetku se, nakon još pokojeg skandala na festivalima, nagradama unatoč, odlučio okrenuti od njih. Tad snima prvi album “Čovjek kao ja”. Kad je diplomirao, rastao se od prve supruge, dao otkaz na radiju i otišao u vojsku u Otočac u Lici, bilo je to proljeće 1964.

Kad se nakon toga vratio u Zagreb, Boško Petrović, kako je Arsen govorio, “pokupio ga je na ulici” dok je tražio podstanarski stan. “Ti, maco, nećeš bilo gdje. Ti ćeš sada k meni”, kazao je Petrović i stavio ga u radnu sobu svojeg pokojnog oca, tamo je ostao dok se nije snašao, stančić je kupio 1967. godine. Turbulentne 1971. objavljuje album “Arsen 2”. Neposredno prije toga imao je neugodnu epizodu s pjesmom “Majka Marija”, koju je napisao i uglazbio u povodu Marijanskog kongresa, na kojem ju je izveo svećenički VIS Žeteoci. Za Glas Koncila tad je govorio o svojem odnosu prema vjeri: “Sve više i više volim pisati stvari koje nisu u najstrožim okvirima zabavne glazbe... da ne kažem kako je to postala jedna vrsta koja ni umjetnički mnogo ne teži. Piše svatko i svašta; to je postala roba široke potrošnje. Zato se ja rado okrećem drugim temama.” Da napiše marijansku pjesmu, dobio je poziv iz crkvenih krugova. “Mislio sam da neću pogriješiti ako svemu tome pristupim kao pjesnik humanist, što znači: slijediti temu kako me vodi moje nadahnuće. (...) Mene je u prvom redu zanimalo da ja bez ikakvih sugestija izrazim vlastito viđenje, svoju pjesničku viziju Majke Božje. Ja sam zapravo opisivao jednu majku s juga, iz našega kamenjara, koja bi mogla biti i moja majka.”

Nekoliko pjesama religijske tematike objavljenih 1957. bilo je razlog što je izgubio posao na Televiziji Zagreb gdje je bio glazbeni suradnik. Napali su ga tad zbog stiha “Sveti Nikola učini čudo, kad ljudi više nisu za čuda”. U novinama su se zapitali: “Zar naš socijalistički čovjek ne pravi čuda?” Arsen je komentirao: “Što je najgore, ti koji su me morali maknuti s televizije rekli su mi: ‘To nije bila naša želja.’ Bili su mi skloni i cijenili me, ali direktiva je došla ‘odozgo’.” Ironično, devedesetih su mu zamjerali srpskog oca. Teško je pasati svima, a on je i onako bio - autentično svoj.

Godine 1973. bila je među najbitnijim mu godinama - objavio je dvostruki album “Homo volans”, dvadeset i dvije nove skladbe, na naslovnici su sjajni crteži Zlatka Boureka, te se godine vjenčao s Gabi Novak i dobio sina. “Ne daj se, Ines” napisao je 1979., sugestivno ju je izgovarao glumac u usponu Rade Šerbedžija. Arsen ju je posvetio bivšoj ljubavi: “On se bavila plastičnim umjetnostima. Ines živi u Milanu i udovica je bez djece. Nikada me nije niti trenutak napustila. Napravila mi je jednu brončanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je bila teška. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri, četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pjesma obilježila za cijeli život...” Ines nije izazivala ljubomoru, Gabi Novak je, više je puta naglašavao Arsen, zauvijek imala sasvim posebno mjesto. “Moja najveća ljubav prije Gabi bila je Božidarka Frajt. I danas smo prijatelji. Ona je dijete s Kozare, bila je u ustaškom dječjem logoru u Jasenovcu. Nije znala ni kad je rođena, pa je kasnije svoj rođendan slavila kad je i meni rođendan.”

Godine 1976., oko Božića, Arsen objavljuje album “Porodično stablo”, kako kaže Dražen Vrdoljak (razmjerno) nekomunikativan i egzistencijalistički, a između 1969. i 1976. krug se zatvorio, nakon, uvjetno rečeno, Igora Karimova stiglo je doba autentičnog pjesnika, ozbiljnog pripovjedača i glazbenika Arsena Dedića. Iza “Porodičnog stabla” 1977. Jugoton izdaje album “Dedić – Golob (Šansone Zvonimira Goloba pjeva Arsen Dedić)”. U naslovu se našla riječ “šansona” iako ju je Arsen izbjegavao, preferirao je izraz “autorska pjesma”. Kako je govorio Igoru Mandiću, “pojam ‘šansona’ u nas je teško ustaliti i opravdati, jer zbog svoje francuske provenijencije odmah nekako asocira ili na sudbinski utjecaj s te strane ili, još gore, na imitaciju. U stvari, taj je kulturni krug meni podosta dalek, ali zato vidim i osjećam vezu s grupom talijanskih autora koji su se javili šezdesetih (đenoveška škola)... Ali to da je jedna takva vrsta muzičko-pjesničkog djela niknula i kod nas, to nije iznenađenje. (...) Ja imam jednu teoriju koja možda iznenađuje ali držim da ipak stoji. Pravi i prvi autori - pjevači u našoj sredini bili su guslari. Jer, guslar je sam svoj pjesnik i vlastiti izvođač. Dodajmo, zatim, stare varoške pjesme, pa crkveno pjevanje... i eto, pronašli smo neke korijene za ovakav tip ‘autorske pjesme’ kakav je moj.”

Godine 1979. objavljuje “Rimsku ploču”, na kojoj je i Ujevićev “Odlazak” koji je kasnijih desetljeća postao i klapski hit. Tina nije upoznao: umro je u jesen 1955., a Arsen u Zagreb stigao dvije godine kasnije. Godine 1981. snimio je album “Okuđava u Zagrebu”. Gall ne preskače ni Dedićevo stvaralaštvo za djecu, glazbu za film, surađivao je s Vrdoljakom, Bulajićem, Schmidtom, Petrom Kreljom, Vladimirom Tadejem i brojnim drugima. Biografija donosi i zapise o Dedićevu prijateljstvu s Momom Kaporom, o suradnji s Borom Ćosićem. Arsen je objavio desetke zbirki pjesama. Za Šibenik i Dalmaciju trajno vezan, sredinom 90-ih objavio je kompilacijski “Ko ovo more platit – 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića”, a izdao je i album s – kajkavskim popevkama. “Rebus” je bio posljednji Dedićev autorski album, snimljen 2008.

Iza toga je došla bolest. Život se, što bi Arsen rekao, “trošio kao kreda”. “Kako si?” pitali bi ga zadnju godinu. “Pa, teče mi odjavna špica”, odgovarao bi. Što je značio Arsen Dedić, možda je najbolje 2015. posthumno o umjetniku sažeo Selvedin Avdić kazavši da je Dedić na ovdašnjoj sceni nadomjestio sve one likove koji su joj nedostajali – i Cohena i Casha i Brela i Hazlewooda i Zewona i Gainsbourga... “Arsen ih je sve sažimao u sebi, na svoj, sasvim opušten način i pjevao nam ljubavne pjesme, balade, šansone, pjesme čežnje, sjete, ode mladosti, propuštenim prilikama, pisao je i angažirane strofe, lukave kritike, tugovanke i polke.”

Izdvojeno

23. listopad 2020 14:01