Iza šibenskoga književnika Ivana Klarića šest je objavljenih romana i osam knjiga poezije, više nagrada i priznanja. Diplomirani pravnik po struci, Klarić se pisanjem počeo baviti prije 15 godina, a ovih dana u rodnom Šibeniku prvi je put predstavio jedan svoj roman, najnoviji, nazvan "Mrtvo more", stranice kojeg je ispisao u Palermu, u kojem živi već tri godine.
Na jug Italije odveo ga je brak s talijanskom znanstvenicom, no novo okruženje i drugi jezik Klarića nisu nimalo omeli u stvaranju. U Italiji je doživio i vrijedno priznaje, jer je jedna njegova pjesma uvrštena u Enciklopediju suvremene talijanske poezije nakon što se javio na ugledni međunarodni natječaj zajedno s još šest tisuća autora iz cijelog svijeta. Odabrano je 120 pjesama, a među njima i njegova, prevedena, naravno, na talijanski. Otkad živi na Siciliji objavio je i tri romana te dvije zbirke, uvijek vjeran svom splitskom izdavaču "Nakladi Bošković".
Mračan, ali moguć scenarij
– "Mrtvo more" je roman u kojem sam se, mogu tako reći, vratio zavičaju, otišavši u Italiju. Do sada su moji romani tematski bili odvojeni od Šibenika, osim eventualno drugog romana "Tihi dani", gdje se spominje otac Dalmatinac. Ta mi je distanca nekako trebala, iako se to dugo kuhalo u meni. Možda je ovo moj početak diskusije sa zavičajem, iako je Šibenik u "Mrtvom moru" svojevrsna parafraza. Spominjem tu vilu "Moj mir", neka prezimena koja jesu šibenska... Ono što me zanimalo u ovom romanu je dokle može ići progresija apsurda, počevši od Camusova apsurda pa dalje, u čemu smo jako napredovali. Na kraju romana, glavni junak kaže kako se, kada razmišlja o svom životu, ničega neće sjećati.
Svako jutro izići će na more i bit će, kaže, kao da me oplakuju valovi mrtvog mora. To je kraj romana koji, prema mojemu mišljenju, odgovora slici današnjeg čovjeka koji se u svom egoizmu i turboliberalnom načinu života odrekao mogućnosti nelagode zvane katarza. Ona modernom čovjeku nije potrebna, barem on misli da mu nije potrebna. Možda će se u budućnosti na katarzu gledati kao na dinosaura, nešto što je pripadalo djetinjstvu čovjeka. To je prilično mračan scenarij, ali mislim i vrlo moguć – reći će Ivan.
Kada se preselio u Italiju, dodaje, razmišljao je, ne bez bojazni, kako će se izdvojenost iz jezika i govora na kojem misli i piše odraziti na njegovo stvaralaštvo. Sa suprugom je u početku razgovarao na engleskome, ali je srednjoškolsko znanje talijanskoga u međuvremenu i te kako nadogradio, tako da se mogao i zaposliti. Radi kao zastupnik jedne farmaceutske kuće, ali njegov talijanski, dodaje uz smijeh, i dalje ima "balkanski" izgovor. No, taj mu posao, objašnjava, vrlo odgovara jer mu ostavlja dovoljno vremena da može pisati.
U Italiju ipak nije otišao bez popudbine: ponio je sa sobom neke njemu važne knjige. Iako, u današnje vrijeme interneta, piscu je u tuđini puno lakše. Sve što ga zanima čita i skida s interneta, gleda HRT, čita hrvatske portale, komunicira s roditeljima, rodbinom, prijateljima...
'Sve se promijenilo'
– Nisam nikada bio neki veliki poklonik i priklonik tehnike, ali u ovom smislu to je pozitivna strana koju je donio razvoj tehnologije. U Palermu sam samo fizički dislociran, a u duhovno-lingvističkom smislu i dalje se osjećam ukorijenjenim u hrvatski jezik. Kao što je i Arsen jednom rekao, "Meni je jezik sve", tako je i meni hrvatski ishodište i utočište. U tom smislu, naravno da mi nedostaje živi razgovor s našim ljudima.
Palermo i Sicilija, nastavlja, većinu u Hrvatskoj prvo asociraju na mafiju. Svima koji ga o tomu pitaju, Ivan odgovara kako je danas slika Sicilije puno drukčija.
– Palermo je danas vrlo siguran grad. To je grad veličine Zagreba, a nakon ubojstva sudaca Giovannija Falconea i Paola Borsellina prije 30-ak godina, sve se promijenilo. Aerodrom u Palermu nazvan je po njima, njihove slike su posvuda, ispred Falconeove zgrade u Palermu ima jedno drvo na koje ljudi stavljaju svoje zahvale. To pokazuje koliko su im stanovnici Palerma zahvalni za sve što su učinili. Istina, mafija nije nestala, promijenila je modalitete svoga funkcioniranja, ali više nema one agresije s kojom je išla na građane i sve koji su joj se suprotstavljali. To je pokazalo kako država, kada neki problem stvarno želi riješiti, to može i napraviti – smatra Ivan.
Današnja pak pošast, korona, reći će, ostavila je, nedvojbeno, posljedice u mnogočemu, no donijela mu je, osobito tijekom prošlogodišnjeg "lockdowna", vrijeme za pisanje.
Kontraproduktivna propadagnda
– U Italiji je situacija oko korone sigurno bila teža nego u Hrvatskoj, pogotovo lani. Ono što se događalo na sjeveru zemlje bilo je apokaliptično. Sicilija, na sreću, nije doživjela takvu sudbinu. Ali, moram reći da ono što sam odmah primijetio dolaskom u Hrvatsku jest velika diskrepancija između onoga što se, primjerice, govori na televiziji: cijepi se, budi odgovoran i slično, i onoga kako se ljudi ponašaju. Čini mi se da je to kontraproduktivna propaganda. U Italiji takve snažne propagande nema, ali se ljudi s druge strane puno odgovornije ponašaju i svi, recimo, nose maske u zatvorenim prostorima. Sicilija trenutačno loše stoji s obzirom na broj oboljelih, a tu su i požari koji su harali. Prije nego sam sa suprugom došao ovdje na odmor, desetak dana temperatura je zraka u Palermu bila preko 40 stupnjeva, što nije tipično za Siciliju. Ljeta su tamo kao kod nas u Dalmaciji, s jednom razlikom: noći su jednako tople kao što je i po danu, a i razina vlage je viša, tako da moramo spavati pod klimom – govori Ivan, dodajući kako ga je Šibenik nakon godinu dana izbivanja, jer se zbog korone nije moglo putovati, dočekao i s nekim urbanim promjenama koje ga nisu nimalo oduševile.
– Odmah mi je u oči upao bunker, moram to tako reći, izgrađen na mjestu kina "Tesla". Meni je to užasna građevina. Izgraditi takvu zgradu pokraj prekrasne secesijske zgrade zaista je udar ukusu – kaže Ivan Klarić.
Šibenik se mora odužiti Arsenu
Poljana ga je svojim novim izgledom i nadstrešnicom iznad podzemne garaže koja zaklanja zgradu kazališta razočarala još prije, ali zato nisu bili razočarani oni koji su došli na promociju njegova "Mrtvog mora", uz koji je predstavljena i najnovija zbirka "Dragi Marko", u kojoj piše, jada se i razgovara s rimskim carem i filozofom Markom Aurelijem.
Promocija je održana u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić", a bila je zamišljena kao razgovor s autorom koji je vodio Boško Picula, šibenski politolog i filmski kritičar. Upravo s Piculom Ivan radi na pokretanju Nagrade za glazbu i poeziju "Arsen Dedić". Svoju je inicijativu javno objavio prije gotovo godinu dana, o čemu je pisao i Šibenski list. Sve je još u povojima, priznat će Ivan Klarić, no nema odustajanja. Šibenik se, uvjeren je, mora odužiti tom velikom umjetniku.