StoryEditor
IzložbeSlika, piše pjesme, svira i studira

Upoznajte Denisa Jakovljevića: kao djete crtao je stripove, sam naučio svirati gitaru i kontrabas, a sam uči i slikarstvo i sada u knjižnici prvi put izlaže

Piše Marija Lončar
31. siječnja 2020. - 18:36

Denis Jakovljević (1988.) novo je ime na šibenskoj likovnoj sceni. Ovaj student diplomskog specijalističkog stručnog studija menadžmenta na ovdašnjem Veleučilištu, koji je već do sada radio toliko poslova da bi oni mogli ispuniti barem dvije, a ne samo jednu biografiju, prvi put svoje radove predstavlja na izložbi jednostavno nazvanoj Prve impresije. Otvorena je u galeriji Gradske knjižnice Juraj Šižgorić i može se razgledati do 11. veljače, ali je već na otvorenju, privukla popriličnu pozornost Šibenčana.


Jakovljevićeva ulja na platnu realistički su intonirana i nastala su u protekle dvije godine, nakon što punih deset godina mladi slikar nije ni pomislio na boje i platno. Predstavljaju svojevrsni presjek onoga što ga u slikarstvu zanima i nosi, pa su se tu našli razni pejzaži, animalistički motivi te portreti koji svojom realističnošću i “onim nečim”, vrlo životnim, u sebi najviše privlačili poglede publike, pogotovo stoga što su se na njegovim slikama našli mnogi njegovi sugrađani, mahom članovi obitelji, prijatelji...
No, priča o slikarstvu ovog mladog, a valja odmah, na početku, reći i vrlo svestranog autora koji svira gitaru, bas gitaru i kontrabas te piše pjesme i prozu, seže puno dalje od proteklih dviju godina tijekom kojih su nastajale njegove Prve impresije.


Od ranog djetinjstva, reći će, pokazivao je talent za crtanje, ali sve što danas zna o likovnoj umjetnosti i slikanju naučio je sam, a smouk je i kada je riječ o glazbi. Ništa u njegovu umjetničkom putu nije išlo linearno. Kretao se, kaže u svim mogućim pravcima, učio preko vlastite kože što uvijek nije ni lako ni bezbolno, ali zbog toga danas nimalo ne žali, jer je, smatra, na kraju sve ipak našlo svoj put!

 

Ćaćina strana

 

- Moj je otac cili život bio pitur, ali je dobro slikao i ja sam ga kao mali uvijek gledao dok je radio. Sa ćaćine strane, još je troje braće i svi su imali dobar osjećaj za prostor i dobru ruku. Stric Neven je također slikar, a ja sam počeo sa stripovima. Nakon rata je bilo baš neko grozno vrijeme. Nije bilo igrica ni playstationa. Nintendo je tek krenuo. Imali smo samo stripove. To nam je bila glavna zabava. Uzor su mi bili Dylan Dog, Alan Ford, Tex Willer, Zagor... Kupovali smo stripove i mijenjali ih između sebe. Imao sam kod kuće hrpu stripova i tada sam, a imao samo oko 12 godina, odlučio postati strip-crtač. Vidio sam jedan oglas izdavača iz Celja koji je tražio strip-crtača. Napravio sam deset različitih stripova. Bili su to poprilično debeli tomovi, razradio temu, priču, likove, napravio kataloge. Crtao sam to satima, danima, mjesecima, a mama bi sve kopirala, a onda bi ja to zaklamao da bude kao pravi strip. Poslao sam ih izdavaču i čekao odgovor. Stigao je nakon mjesec dana. Tresao sam se od uzbuđenja i mislio kako ću sada poslati strip-crtač. Odbili su me, vidjeli su da sam još dijete, ali su to napravili na lijep način. Poslali su mi zahvalnicu i mac razglednica s junacima njihovih stripova. Čuvam to još kao lijepu uspomenu – prisjeća se Denis.


Zanimanje za strip, međutim, kopnilo je kako je postajo stariji. Ali, ne i za crtanje. U srednjoj školi je pohađao smjer za grafičara tiska, a u slobodno vrijeme proučavao povijest umjetnosti i stare majstore.
- Leonardo da Vinci, Tizian, Rubens, Caravaggio, Velasquez... to je bio svijet u koji sam ušao i koji kao da je čekao na mene. Nakon srednje ponovo počinjem intenzivno crtati. U gradskoj knjižnici nalazio sam knjige o anatomiji, proučavao ih i uporno crtao, otkriva Denis.


Želja za učenjem i napredovanjem odvela ga je i do ateljea šibenskog kipara Aleksandra Ale Guberine.
- Želio sam kupiti jednu njegovu glavu da vježbam crtanje, a onda mi je Ale rekao da mu donesem svoje crteže i da će me, ako želim, pripremati za akademiju. Rekao je da su mi crteži super, a meni je bilo super što će me on podučavati.
Trajalo je to nekoliko mjeseci, ali se, nakon što mu je Guberina, predložio da pronađe gole modele za crtanje aktova, ta se suradnja ugasila.

 

Odustajanje od slikarstva

 

- Imao sam tada 19 godina, bio u nekim svojim filmovima. Kako ću sada tražiti te gole modele. Tako sam odustao od tih priprema i akademije.
O odlasku na neki drugi fakultet tada nije razmišljao, a vrtuljak života zavrtio se u neočekivanim smjerovima. Slikanje je, međutim, palo u posve drugi plan. Vratio mu se tek 10 godina kasnije. U međuvremenu je svašta radio ne samo u Šibeniku, već i u Zagrebu te na Visu: bio sezonski radnik u marini, konobario, radio u call centru, u osiguravajućoj kući, prodavao Zepter posuđe... I premda je svoj slikarski san potisnuo duboko u sebe, potrebu za kreativnim izražavanjem nije mogao, pa se bacio na glazbu.


- Pri kraju srednje počeo sam slušati rock klasike: Rolling Stonese, Led Zeppeline, Guns and Rosese... i, naravno, učiti svirati gitaru. Uspio sam naučiti akorde i prste rastegnuti, da tako kažem. Išlo mi je to pomalo...

 


Ali, nije stao samo na tom instrumentu. Slučaj je htio da upozna Juru Celića, profesora violine iz Glazbene škole Ivana Lukačića. Radio je u to vrijeme u biračkim odborima i na jednim lokalnim izborima u Brodarici u prostorijama gdje je bilo smješteno biralište, a koje je koristio i KUD Spužvar, u nekom je kutu spazio kontrabas.


- Rekli su mi da Spužvara vodi profesor Celić. Dali su mi njegov broj, nazvao sam ga i pitao svira li tko kontrabas, jer ja bih probao. Rekao je da može, a nisam znao ni teoriju, ni note...
I tako se kao 22-godišnjak upustio u novu glazbenu avanturu. Zahvaljujući internetu, učio je polako i strpljivo, a nakon dva tri mjeseca prosvirao toliko dobro da je s profesorom Celićem i KUD-om Spužvar javno nastupao. U međuvremenu je našao i još jedan bend s kojim je svirao po pirevima.

 

Glazba - nova inspiracija

 

- Glazba me sve više zaokupljala. Naučio sam svirati i bas gitaru, a na slikanje nisam ni pomišljao. Jedino što sam nacrtao u tom razdoblju, od 2007. do 2017., kada sam se opet vratio slikarstvu, bila su dva plakata za Celićev bend Horse’s Back, u kojem sam također svirao, i za svoj bend Trapula.
Svirao je tako od rocka, jazza, etno glazbe do klapa, a 2013. godine s kontrabasom se priključio Šibenskoj narodnoj glazbi. Glazba mu se toliko zavukla pod kožu da je odlučio prijaviti se na akademiju. Prvi pokušaj u Grazu nije bio uspješan, ali nije želio odustati. Sljedeće godine odlučio je okušati se na konzervatoriju u Amsterdamu. Na prijemnom je, kaže, prošao praktični dio, ali ne i teoretski. Neuspjeh ga, međutim, nije obeshrabrio. Možda je i to bio neki znak. Jedno je poglavlje svog života morao upravo tako zatvoriti, ali otvorilo mu se, međutim, nešto drugo. Zapravo, prvo!


- Dok sam bio na tom prijemnom u Amsterdamu iskoristio sam priliku da posjetim muzeje. Otišao sam u Rijksmuseum, nacionalni nizozemski muzej, divio se, među ostalim Rembrandtu i njegovoj Noćnoj straži, a sutradan sam išao u Van Goghov muzej. Te su me slike duboko potresle.
Miran se vratio u Šibenik. Tu ga je, kaže, čekala i cura s kojom je bio već dvije godine. Tada odlučuje ‘baciti sidro’ i u rodnom gradu na Veleučilištu upisuje studij informatičkog menadžmenta koji je nakon tri godine završio te dalje nastavio na poslijediplomskom studiju menadžmenta koji dogodine završava. U međuvremenu s djevojkom Tanjom dosta putuje po Europi. Posjeti muzejima i galerijama, brzo se pokazalo, za njega nisu bili tek uobičajeni dio turističkog paketa.
- Godine 2017. bili smo u Firenci, po muzejima. I to je bilo to. Tamo sam kupio dosta likovnog materijala, boje, platna, štafelaj... Kad smo se vratili počeo sam opet slikati.

 

Krug se zatvara

 

I dobro mu je krenulo, kaže. Jedna od prvih slika bio je portret njegove 90-godišnje bake, a slika živahne starice u kroksicama s kriglom crnog vina u rukama na izložbi u knjižnici posebno zapinje za oko.
Povratak staroj ljubavi za Denisa znači daljnje učenje.
- Srećom danas imamo YouTube i Amazon. Kod nas praktički nema literature o crtanju. Mjesečno kupim barem jednu knjigu, plaćam i skidam neke lekcije preko YouTubea. Pretplaćen sam i na stranice akademije u Firenci pa dobivam mjesečno neke lekcije iz slikarstva. Dosta sam novca uložio u sve to, mogao sam neko dobro polovno auto već voziti, smije se Denis.


- U ove dvije godine koliko ponovo slikam skupilo se dosta slika. Nisu sve izložene. Reakcije ljudi mahom su pozitivne. Dvije su riječi koje najčešće čujem: iznenađenje i oduševljenje. Ljudi nisu očekivali da sam toliko toga naslikao u tako kratkom vremenu, a oduševljeni su valjda zato što su osjetili ljubav i zanos s kojim sam to radio. Čuo sam i neke kritike. Poslušat ću neke, a neke neću, iskreno će Denis dok otkriva kako bi volio nastaviti slikati portrete. Paralelno sa slikanjem teče i njegov glazbenički život, a planira objaviti i jednu prozu. Materijala ima, odavno napisanog. Treba ga, kaže, samo srediti. Naravnom, tu je i studij koji privodi kraju, a uskoro će, veselo dodaje, postati i otac! Tko zna, možda će se krug sada zatvoriti, pa će, nadahnutom novom životnom ulogom, opet nacrtati i kakav strip za najmlađe!


Ako bi se vrijeme u jednom danu mjerilo po onomu što Denis sve radi, vjerojatno bi dan trebao trajati više od 24 sata. Uz slikanje, sviranje, studiranje, Denis preko studentskog servisa već dvije godine radi u kuhinji Opće bolnice Šibenik. Kao ispomoć u pripremi i podjeli hrane. No, blok za crtanje uvijek je uz njega. U pauzi portretira svoje kolege iz bolničke kuhinje. U početku su, kaže, bili stidljivi i nerado su mu pozirali. Ali, kada su vidjeli da mu to dobro ide, okuražili su se. U ove dvije godine od kada s njima radi sve ih je naslikao, preostalo je, kaže, još nekoliko sramežljivih, ali je pitanje dana kada će se i oni predati u Damirove ruke. Portreti nekoliko zaposlenika iz kuhinje šibenske bolnice nalaze se i na izložbi u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić.


Denis Jakovljević je objavio i zbirku pjesama Bijeli zidovi, Svjetlo dana ugledala je 2013. godine kada i knjiga proze, ali je ovu potonju povukao budući da je, kazao je, bila loše lektorirana. No, nije odustao od tog spisateljskog materijala, pa planira nove knjige. U međuvrmeneu stihove iz Bijelih zidova uglazbljuje. Za sada za svoju dušu, ali... Nikad se ne zna s kvakim će novim kreacijama iznendatiti  svoje sugrađane.


- Volio bih raditi portrete, ali uživo, da mi ljudi poziraju. Samo nitko za to nema vremena. Sadašnje radove napravio sam tako što bih prvo fotografirao osobu koju ću portretirati. Nikda ne bih mogao neki portret slikati prema tuđoj fotografiji. Naime, kada fotografiram slikarski razmišljam, jer fotografija je odlično mjerno sredstvo, dobro prikazuje objekt u detaljima, ali bitno i nebino nikada neće dobro pokazati kao slika, smatra Denis.


Iako su njegove slike realistične, Denis kaže kako dok slika razmišlja apstraktno.
-Kada sldikam labudov vrat, oko ili ruku nečiju, razmišljam o boji, tonovima i formi. To nije vrat, oko ili ruka već nanos boje, ton i razni oblici koji predočavaju oko, ruku, vrat ili nešto drugo. Međutim, ja se nekada zanesem i sve ispadne previše detaljno kao na fotografiji, a to ne želim već da moja slika iz blizine bude kao apstrakcije i tek kada se čovjek udalji od nje da može reći - to je labud ili nešto drugo!


Glazba me sve više zaokupljala. Naučio sam svirati i bas gitaru, a na slikanje nisam ni pomišljao. Jedino što sam nacrtao u tom razdoblju, od 2007. do 2017., kada sam se opet vratio slikarstvu, bila su dva plakata za Celićev bend Horse's Back, u kojem sam također svirao, i za svoj bend Trapula.

#DENIS JAKOVLJEVIC# SLIKARSTVO

Izdvojeno