StoryEditor
IzložbeAndrijana Dea Lucić

Spaja nespojivo: Šibenska dizajnerica voli se okušati u novim izazovima; Njezin nakit od betona lagan je kao perce!

Piše Marija Lončar
31. prosinca 2019. - 18:31

Spajanje nespojivog! Za šibensku dizajnericu Andrijanu, ili kako je prijatelji zovu – Deu Lucić to je stalni umjetnički izazov, pa kada je u Galeriji sv. Krševana u ovo blagdansko vrijeme izložila svoje kružne mikro forme, za koje je autorica teksta kataloga Koraljka Kovač ustvrdila kako je riječ o spoju kiparstva, skulpture i primijenjene umjetnosti, odnosno umjetničkog nakita, mnogi vjerojatno nisu očekivali da će ih u nevelikom prostoru gradske likovne galerije, smještene u romaničkoj, ujedno i najstarijoj šibenskoj crkvici, dočekati privjesci, kolajne i broševi od – betona!

 

- Ovo što pred sobom imate su i skulpture i umjetnički nakit posebnog senzibiliteta i estetike. U količini nastalih formi može se prepoznati velika posvećenost procesu izrade i eksperimentu te strast prema umjetničkom stvaranju koje rezultira vrlo zanimljivom i posebnom izložbom koja se može doživjeti i kao umjetnost i kao dizajn s funkcijom, jasno je rezmirala Kovač, a tu svoju dvojnost potvrđuje i autorica.
Kada je počela raditi svoje kružne forme više ih je zamišljala kao skulpture, a beton u kojem ih je stvarala golicao joj je stvaralački nerv i svrbio prste. Zanimalo ju je kako uobičajeni građevinski materijal može biti zahvalan i za izradu umjetničkog nakita s kojim će se netko rado i okititi. Stoga su mnoge od stotinjak izloženih kolajni vrlo nosive i lagane, što se na prvi spomen betona baš i ne bi pomislilo.

 

Na red je došao - cement!

 

- Mene je u prvom planu zanimalo što se od tog cementa, kako bismo mi rekli, može napraviti. Nije mi bila želja raditi nakit kao takav, ali kako u meni uvijek negdje progovori dizajner važno je da stvari imaju i funkciju, objašnjava Lucić.

 

Njezina fascinacija betonom počela je još prije dvije godine. Pomalo slučajno, ali ne i neočekivano.
Naime, ova šibenska dizjanerica za sebe će reći kako se voli okušati i istraživati u različitim materijalima. Radila je tako i torbe od papira, nakit od vijaka, matica, željeza... Sada je na red došao i cement.

 

- Cement, odnosno beton u dizajnu interijera pojavio se prije desetak godina tako da se ne prekriva nikakvim glazurama i žbukama, nego se ističe. Meni se taj industrijski đir jako sviđa i to me je potaknulo da se i sama isprobam u tom materijalu. Naravno, i drugi su prije mene radili nakit od cementa. Nisam to ja izmislila, ali sam nastojala da ti privjesci budu drugačiji i što tanji. Debeli su svega dva ili tri milimetra, a kako sam željela raditi s materijalima koji su nespojivi, u cement sam stavljala plastiku, tekstil, vunu, metal, staklo, naplavine drva koje sam skupljala na Žirju gdje imamo malu obiteljsku vikendicu, ističe Lucić.

 

Ako bi vam prva asocijacija za beton bila kako je riječ o grubom, hladnom i beživotnom materijalu, to se svakako ne može reći za Andrijanin nakit. Suptilan je i nježan, ponekad minimalistički, a nekada i vrlo razigran.

 

- Kad sam počela raditi s tim materijalom, nisam uopće razmišljala ni o kakvoj izložbi. Međutim ljudima oko mene svidjelo se to što radim, pa sam odlučila otići na art sajam u Pulu kako bih vidjela reakcije drugih. Zanimalo me bi li taj nakit uopće tko poželio nositi, bi li ga tko uopće primijetio. Reakcije su bile vrlo dobre i to više od samih izlagača nego posjetitelja i kupaca, jer oni na prvi pogled i ne skuže da je riječ o cementu. Kada sam se vratila u Šibenik počela sam razmišljati što bih dalje s tim. Odjednom mi se sve posložilo i odlučila sam napraviti izložbu. To je značilo dva mjeseca intenzivnog rada. Gotovo da i nisam izlazila iz kuće, osim što bih otišla u spizu ili bih obavim neke neodgodive poslove za obitelj.

 

Malo kuha, malo cementaje

 

To je, priznat će Lucić, značilo okupaciju kuhinje u kojoj se kuhanje smjenjivalo sa “cementiranjem”!
- Naravno da su ukućani trpjeli zbog toga, ali već su se navikli na mene. Cijelu izložbu napravila sam na kuhinjskom stolu i kada bih se uhvatila posla to je trajalo satima, gotovo cijeli dan bih radila! Najviše mi se sviđalo kada bih neki komad tekstila istkala ili isplela neki komad od vune te to stavljala u kalup s betonom. Zanimljivo je kako cement prodire u strukturu tekstila tako da na kraju nikada nisi posve siguran što će ispasti.

 

I većinu trake na kojima privjesci vise, Lucić je sama izradila. Dio je, istina, od kupljene gume i brodskog konopa, no velik dio “oblačila” je u tekstil koji podsjeća na kožu, a izradila je i lutke od kaširanog papira, prave male skulpture koje na izložbi “glume” manekenke za njezin nakit.

 

- Jako volim nakit, ali ga sama baš i ne nosim. Uživam vidjeti nakit na ženama, međutim mene u tomu više privlači forma i materijal od kojeg je izrađen nego što to gledam kao sami nakit, govori Lucić i otkriva kako u svom stvaralaštvu nikako ne uspijeva biti vjerna samo jednoj formi ili materijalu.

 

Sklona je, priznaje, skakati s jednog na drugo. Čak misli i kako to nije osobita vrlina, ali u svemu se uvijek vrti oko tekstila. Nije ni čudo jer je po struci dizajnerica tekstila i odjeće, a diplomu je, nakon srednje umjetničke škole u Splitu, stekla 1986. godine na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

 

Stižu i betonske slike

 

Kad se nakon studija vratila u rodni Šibenik zaposlila se u Reviji, tvornici konfekcije. No, sjajni dani te šibenske tekstilne kuće bili su već na izmaku, pa se Lucić, nakon što se Revija počela gasiti, okušala u obrtničkim vodama. Otvorila je butik u kojem je prodavala odjeću koju je sama kreirala i u tim je vodama uspijevala plivati desetak godina. Rat je puno toga poremetio, pa zatvara obrt i posao pronalazi u šibenskoj Tiskari gdje je radila kao grafička dizajnerica.

 

No, ni tu se nije uspjela dugo zadržati, jer je i ta tvrtka propala, pa opet ostaje bez posla. Nezaposlena je i danas, ali ne i besposlena. Stvara, istražuje, eksperimentira... No, ne izlaže baš često, jer priznat će, uvijek misli da ono što napravi nije dovoljno dobro.

 

- Kad gledam radove koje sam izložila u Galeriji sv. Krševana, stalno vidim nešto što bih promijenila i drugačije napravila. Naravno, zadovoljna sam kada jedan proces završim, ali mislim kako bi to moglo biti i bolje. Ipak, dajem sve od sebe, pazim na svaki detalj da sve tehnički izvedem najbolje što mogu.
Lucić trenutačno izlaže i svoje slikarske radove na skupnoj godišnjoj izložbi članova Ogranka Matice hrvatske Šibenik u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić.

 

Slikarstvom se, kaže, tu i tamo bavi. U stankama svojih dizajnerskih nadahnuća. No, beton će, dodaje na kraju, sigurno još neko vrijeme biti materijal koji je intrigira. Dobre reakcije šibenske likovne publike na njezin betonski nakit, ponukale su je da iz kružnih mikro prijeđe u makro forme, pa već sada smišlja nova djela.

 

- Voljela bih napraviti izložbu predmeta od betona u velikoj formi, kao svojevrsne instalacije koje bi se mogle staviti na zid, kao svojevrsna slika!

# NAKIT# DIZAJNERICA#ANDRIJANA DEA LUCIĆ

Izdvojeno

03. srpanj 2020 16:11