StoryEditorOCM
Izložberođeni Kninjanin

Arhitekt i slikar Neven Zoričić poslije pune 33 godine u inozemstvu vratio se u domovinu, ovo je njegova priča

Piše Jordanka Grubač
4. prosinca 2022. - 09:04
Neven Zoričić pokraj svojeg djela u šibenskoj Gradskoj knjižnici ‘Juraj Šižgorić’Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Uobičajena rečenica kojom bismo mogli početi jedan ovakav tekst, dakle gotovo stereotipna, glasila bi: na nebu šibenskog (a bogme i hrvatskog) likovnog, dakle slikarskog, neba pojavila se i već prvom hrvatskom izložbom, ovdje u Šibeniku u Gradskoj knjižnici, zasjala nova zvijezda jednog “novog” slikara – evo – Kninjanina po rođenju, i to baš po rođenju. Dočim geni, ime, prezime Nevena Zoričića imaju veze i s Drnišem, i s Pakovim Selom, a prvi koraci, oni stvarni i oni metaforični sa znakovima talenata, vezani su svakako uz Knin.

Formativne godine

Rodio se u familiji dvoje kreativaca – svaki u svom poslu, u svom “zanatu”. Mati Miroslava, zvana Seka, davna drniška pa kninska učiteljica, talentirana i na likovnom i svekoliko kreativnom planu jedne starinske učiteljice po vokaciji, i otac Nikša, po zanatu stolar, a po talentu umjetnik ruku, ali i nogu, legendarni drniški nogometaš DOŠK-a kojega je kninska Dinara, kako bi se to reklo, “povukla” u Knin, premda mu se u Splitu smiješila jedna hajdučka opcija. Ali Knin je mladoj obitelji pružao zaposlenje, svakome u svojoj struci, i podstanarsko stanovanje, ništa više. Bio je to jedan od prvih nogometnih transfera kod nas, zamislite za koje benefite, i zamislite – tamo pedesetih. Tako da se brat Milan, arhitekt i slikar, rodio u Drnišu 1955., a brat Neven, arhitekt i slikar, u Kninu 1960. godine.

Obojica su nakon početaka u domovini, i diplome Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, one najvažnije, formativne godine razvoja svojih talenata – za slikanje i za arhitekturu – proveli na nultoj točki za obje umjetnosti: u Italiji. U Milanu, i dijelom u Bergamu. Odnosno na relaciji Knin – Italija.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Onda se prvo u domovinu, ali za stalno, a ne kao do tada putujući tamo-vamo, iz Bergama vratio Milan, živi u Kninu, tu mu je atelje i ambiciozna radionica kojekakvih, a svakako strukovnih, pretežno dizajnerskih europskih projekata.

No ovo je priča o Nevenu, a njihovi bratski putevi u pet godina starosne razlike i jednakom zatravljenošću slikarstvom i arhitekturom stalno su se ispreplitali.

– Tako sam nekako prirodno slijedio bratov put, studij arhitekture pa slikarstvo, a moj je brat predivan slikar!

Poslije faksa i vojnog roka u Puli, Neven Zoričić ostao je u Kninu, a brat Milan obiteljski se vezao uz familiju zadarskog arhitekta Branka Kanjera. I sve je onda, prirodno, vodilo arhitekturi.

Neven se počeo arhitekturom baviti u Kninu, a kao i u djetinjstvu, gdje je cijeli jedan njegov svijet bila stolarska radionica oca Nikše, tu su počeli i prvi koraci uz tada već završeni studij arhitekture:

– Otac Nikša imao je silnu energiju i bogme ga nije bilo lako pratiti. Imao je jak kreativni duh i bilo se jako teško uskladiti s tim očitim individualcem, s takvim specijalnim odnosom prema materijalu.

Nije Nikša bio “običan” stolar. Putovao je u inozemstvo na sajmove stolarije i stolarskih materijala, svašta se s njim dalo vidjeti i naučiti, bio je inovator i svojevrsni novi stolarski dizajner.

– Ali ja sam već kao dijete u očevoj radionici jako puno naučio, otac je bio brz, i danas pamtim taj rad njegovih ruku, znao je koji put biti po mojoj ocjeni brzoplet, ali kreativan – neizmjerno, neizmjerno!

Ipak, nisam bio zadovoljan Kninom i odlučio sam se za veliki grad. Pariz. Tada je bratova tadašnja supruga, arhitektica Marina Kanjer, u Milanu imala veze uz koje sam se premjestio tamo i, evo, ostao 33 godine.

U te 33 godine Neven Zoričić osnovao je i obitelj, njegova kći Milla, koja hrvatski jezik govori kao i talijanski, upravo je upisala arhitekturu.

Sreća u Milanu

– A ja... imao sam sreću u Milanu raditi s nekim od najpoznatijih i najvećih, pa i svjetski poznatih arhitekata i dizajnera. Jedan od njih je Gino Pollini, jedno od najvećih imena suvremene talijanske arhitekture – kod nas bi rekli moderne, ali oni to zovu racionalizam.

Pa tu je Gae Aulenti, ona je puno toga radila u Parizu, upravo je ona kreatorica onoga prelijepog muzeja na bivšoj željezničkoj postaji Gare D’ Orsay. Raditi s njima, to je bila prava dobit i bio sam očaran njihovim talentima.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

No najvažniji period rada u talijanskim biroima i s talijanskim majstorima arhitekture i dizajna bio je onaj u birou slavnog Ettorea Sottsassa.

– Nama koji pamtimo neka prethodna vremena šibenske kulturne scene svakako je u pamćenju ostala njegova izložba dizajna u Galeriji svetog Krševana za jednog Dječjeg festivala.

Odakle Sottsass u Šibeniku?

– Ma bio je to rezultat jednog davnog razgovora Pavla Roce i mene baš za vrijeme održavanja Dječjeg festivala u Šibeniku.

Pavle je, naravno, znao o kakvoj se dizajnerskoj veličini radi, i kad je saznao da radim kod njega, počeli smo dogovarati njegovu izložbu u okviru likovnog programa MDF-a. Pavle Roca došao je u Italiju, otišli smo u Ettoreov studio i tu sve dogovorili.

Sve se i ostvarilo, i bogme je ta izložba u Galeriji svetog Krševana dobro odjeknula, samo se, nažalost, Sottsass razbolio i nije mogao doći. Iako je bio veliko ime u arhitekturi i dizajnu, nije on zazirao od gostovanja u nekom tako malom gradu, naposljetku... prelijepom gradu Šibeniku. Baš šteta da ga tada nije i vidio.

Neven Zoričić je s Ettoreom Sottsassom radio i na projektu tada novog milanskog aerodroma Malpensa.

– Sottsass je imao poseban odnos prema dizajnu, vrhunski. Bilo je to delikatno vrijeme krize moderne arhitekture, a Sottsass je jedan od rijetkih koji je ostao svoj – nažalost, mnogi sljedbenici nisu ostali na njegovoj razini. Ja sam odlučio ostati svoj, svoje zadatke rješavati na svoj način, i kad se u nekom trenutku oko toga nismo slagali, napustio sam taj biro.

Ali ništa to nije neobično, ti se biroi stvaraju i raspadaju, jedni odlaze, drugi dolaze, a svugdje nešto vidiš, naučiš...

Dvanaestak godina Neven Zoričić radio je po milanskim arhitektonsko-dizajnerskim biroima:

– Kad sam došao, tada su ti biroi još bili prostori izuzetnog šarma, ja bih radio makete u drvu, a Pollini bi došao i satima gledao kako ih radim.

Kompjutori sve promijenili

Danas, dolaskom kompjutora na ukupnu scenu, sve se promijenilo. Više se ne odlazi na teren, više nema kontakata s majstorima, s materijalima...

Kad je u Italiju stigao brat Milan, nastanio se u jednom od najljepših talijanskih gradova, u Bergamu, blizu Milana.

– Počele su stizati slikarske narudžbe, jedna od njih bila je naslikati freske u kapeli jednog doma gradića Belaggio na Lago di Como. Zapravo, brat je radio tri glavne frontalne freske, a meni je prepustio projekt interijera i sve ostale zidne slike. Maksimalno sam se potrudio, svidjelo im se i dvije sam godine radio na tim freskama sakralne tematike. U središtu je bilo Poklonstvo kraljeva, bila je Gospa i Tri kralja i još brojni sveci u pratnji. A ja sam onda koristio portrete svojih poznatih i dragih ljudi, koji su onda predstavljali lica tih svetaca. Među njima, evo, svetog Nikolu predstavlja portret mojeg dragog prijatelja, k tome i Kninjanina kao što sam i ja, danas Šibenčanina, dr. stomatologa Veljka Grčića.

Neven Zoričić danas će reći da bi možda bilo lakše živjeti s arhitekturom nego sa slikarstvom, ali – pita se – bi li bio jednako sretan? Tvrdi da se od slikarstva može živjeti. Imao je kasnije odličnih i dobro plaćenih narudžbi, počeo je raditi u jednoj srednjoj školi za umjetnost i obrt, upisao je Breru, a onda uz Breru i najpoznatiju Scuola D’Arte Applicata Castello Sforzesco u Milanu.

Počeo je uz školu voditi slikarske tečajeve, a povremeno se i dalje bavio arhitekturom.

I onda je preklani, dakle kobne 2021. godine, u Milanu postavljena i otvorena velika i uspješna Nevenova izložba u koju je polagao mnoge nade. Izložbu je sponzorirao, neke radove otkupio i, svakako, omogućio, jedan industrijalac, a našlo se i nekoliko eminentnih likovnih kritičara, od kojih je monografiju trebao napraviti Philippe Daverio.

Korona je, nažalost, od izložbe, kako to Neven danas kaže, napravila mrtvorođenče; njezina su vrata prije zatvorena negoli otvorena, a znamo koja je kriza korone pogodila upravo Bergamo, Milano... Šezdesete i sedamdesete davno su prošle. A i u osamdesetima je Milano bio predivan. Više nije. Sve je postalo hladno, materijalističko, cinično, izgubio se onaj sjajan ležeran duh, po čemu je Italija bila posebna i poznata. Pa ako ne želiš prihvatiti sve što je donijelo novo vrijeme – možeš otići. A tu je baš postalo preočito koliko svijet ide u krivom smjeru...

Zaželio se domovine

– I u lipnju ove, 2022. godine napustio sam Italiju, zaželio sam se domovine.

Sad živim na relaciji između Tribunja, gdje imam malenu kuću, i Knina, gdje je naša roditeljska kuća, u kojoj sad živi moj brat.

Presretan sam u Tribunju, ovdašnja Kulturna udruga priprema tečajeve slikarstva, začudio sam se zanimanju, bit će barem desetak polaznika. Nisu to samo slikarski tečajevi, nego i arhitektonski, za pripreme za upis na fakultet – sve skupa pravo zadovoljstvo, ali i neki izvor prihoda. Postoji slična mogućnost i u Gradskoj knjižnici, u kojoj još traje izložba.

Neven Zoričić ispunjava svoj životni san: da se probudi i oko sebe vidi prirodu.

– Tek sad otkrivam svoj Knin, svoj zavičaj, prihvatio sam realizam jer je, naprosto, sve oko mene predivno, radiš što vidiš... A portreti? Portreti ostaju moja stara i trajna ljubav.

U Gradskoj knjižnici, uz kreativnu suradnju Zdenke Bilušić, Neven Zoričić ostvario je svoju prvu hrvatsku izložbu, pastele zavičaja nastalih u posljednja tri mjeseca nakon Italije. I nekoliko ranije nastalih portreta.

Vrijedno svake pažnje!

19. siječanj 2023 15:03