StoryEditor
BaštinaA kako je nekad bilo...

Otkrivamo kakvi su bili blagdanski običaji u našem kraju u starija vremena: Šibenske šalturice imale su pune ruke posla

Piše Joško Čelar
23. prosinca 2019. - 12:57

Božićno slavlje u šibenskim se obiteljima u prošlosti dočekivalo i obilježavalo najprije kalendarskim praćenjem svetkovina koje su Božiću prethodile.

 

Tako su bile poznate uzrečice: „Sveta Kata kokošića, misec dana do Božića“ i „Sveta Luca zlatna grana, do Božića dvanaest dana…“To je bio kao neki okvir za sve ono što se do blagdana Rođenja Kristova trebalo činiti i na što se u svakodnevici upućivati.

 

Šibenik je imao i svoju posebnu feštu osam dana uoči Božića, Proslavu. Tada su se oglašavala zvona svih crkava, a u kućama se u loncima punih maslinova ulja frigale fritule i pivalo „U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“

 

Svakoj je obitelji bilo stalo da se vidi kako slavi Božić, a za tu prigodu valjalo je i lipo izgledati i obući se. I odraslima i dici. Zato su u predbožićno doba puno posla imale i šibenske šalturice. Žene su naručivale nove vešte i kostime „za svece“, dici se šilo bile kapote, a onoj odrasloj plelo tople džempere. Kupovale su se u Kalelargi nove postole u Bate i u Bedrice. Šibenske gospoje kupovale su cipele „na take“.Tražile su ih i cure sa sela koje su služile u gradu i u njima učile hodati. Umjesto u svojim šlampavim gumašima. Gledali bi ih momci u gradu i dobacivali: “Vidi one u takima! Može s njima u g....“.

 

A gospoda su morala izlaziti i u novim veštitima i kapelinima (šeširima) od sjajnoga filca što su ih kupovali u Drutera. Uz obvezne rukavice - guante.

 

Miris tamjana

 

Po kućama i stanovima bilo je puno posla za sve urediti, svaki kantun, jer su slijedili dani kad su ih obilazili kadinci. Svećenik s pratnjom dice koja su nosila kadilo i blagoslivljali kuće i kad je sve mirisalo od tamjana.

 

Svaka kuća kitila je bor s balunima i jaslicama s djetešcem, a bake su molile i pivale božićne pisme. Manja dica, a i starija pred Božić su svakog dana morala u crkvu na malu misu. Oni koji bi iz crkve bižali ili ne bi tili ići, dobili bi šibom po guzici…

 

Nitko tada nije znao za „adventuru“, za „adventska događanja“ iliti „adventuriste“, kakvu smo nesuvislu izvedenicu nedavno čuli na domaćoj TV. Vladalo je vedro predbožićno raspoloženje sa svime onim što to znači. U crkvama Došašće.

 

Pisac ovoga priloga sjeća se, kako se u šibenskim konobama, posebno u Varošu i na Gorici, pred Božić točilo mlado vino, kad bi ljudi dolazili „na kvartin“, a pivači, neki i iz „Kola“ bi rado zapivali. I naše dvorište s konobom znalo se ispuniti ljudima sa šibenskim kapama i s čašama didova vina. Divota za vidjeti.

 

Bio je neki šaljivi, basetni(mali) čovik, zvani Vranjada, koji bi se natjecao s ljudima, tko će više puta podići tešku kamenu kuglu u dnu slara naše kuće. Sve za litru crnoga. Potom bi je kotrljao dvorištem dok se ne bi zamorio. A onda bi se bacio na slane srdele s vrčem vina u ruci.
Ta kugla je i danas na svome mjestu, kao i konoba. Ali nestali su cijeli naraštaji ljudi.

 

Puno usta

 

A ono o božićnoj spizi, ostavili smo za kraj. Ne, nije bilo neke velike obilance kako bi netko mislio, jer je i u obiteljima bilo puno usta.

 

Nekoliko dana pred Božić pravili su se rambašići, za Badnji dan brudet od palamide, za dan Božića i njoke s dobrim mesom. Od tista njoka frigali su se kolačići i posipali cukrom. Uz štrudel od jabuka, kodunjadu i fritule sa suhim grožđem. To bi kasnije naše babe zatvarale u baule i davale dici na bokune.

 

Nakon crkve i svečanoga zajedničkog objeda na čemu nitko od ukućana nije smio faliti, dici bi se davala „revena“, sitan novac da idu na pašte u slastičarnicu Marušića ili Merlaka. A u Turčina na ušećerenu jabuku. Pred Božićno podne u Đerdinu bi svirala glazba, a svit bi šetao uokolo.

 

Onaj tko je mogao, kupio bi na pazaru par tukaca, a prasetine je bilo kod onih koji su imali gdje držati prasce. Sve je to trebalo i šparati do Nove godine, a ne odmah sve sarčiti. Ali se nije ni dijelilo na špecije.

 

Sva božićna slavlja prolazila su u molitvama i u veselju s božićnim pismama, ali i s nekim prigodnima i šaljivima. Poput jedne s ovakvim stihovima: „Imamo dana, imamo još/ Jednoga pivca i kokoš./Pivca ćemo ubiti, kokoš ćemo zaklati./Kupit ćemo kupusa u Šime Tarle nosonje…“.Tarle je bio poznati šibenski trgovac, čiji nam pokojni sin Boško bio prijatelj.

 

U svemu, u svoj toj prošlosti Šibenčana i onome mu kroz život nosila, bio je to dobar, vedar, i druželjubiv svit. Svit bez srdžbe i malicije kakvog više nema.

 

„Tempi passati“,rekli bi naši prekomorski susjedi Talijani. Vremena, kakva se u mnogim navikama više ne mogu ponoviti.

#BOžIć# PROSLAVA# OBIčAJI# TAMJAN

Izdvojeno