Zašto mi nikada nećemo bit Švicarska? Vrlo jednostavno - zato što mi nismo Švicarci! Mi smo Hrvati, pa onda i ‘Imamo Hrvatsku’. Takvu kakva je. Stvorili smo je na svoju sliku priliku, isto onako ko šta je i onaj ‘gori’ stvorija nas, ode ‘doli’, na svoju sliku i priliku. A i kako bi drugačije? Ne možeš stvorit nešto ni iz čega. Ako nećeš iz vlastite glave i ideje.
Zašto Švicarci nemaju svog Bandića, Sanadera, Keruma, Kuščevića, Kujundžića...? Nastavite niz, možete do u nedogled. Zato što tamo takvi ne uspijevaju. A mi ih ‘ode’ sami biramo! Ne dovode nam ih osvajači, ne oktroiraju ih diktatori i postavljaju dekretom, za guvernere, mimo naše volje. Zamislite vi da sad neko dođe u Hrvatsku i ponudi svim nama da će svaki mjesec, radili ne radili, primati 2.500 tisuće franaka (CHF), svi punoljetni, čak i djeca, koja bi primala po 625 franaka. To bi im bilo dovoljno za osnovne životne potrebe, a za ostalo vrijeme mogli bi raditi ono što vole, ono u čemu su dobri, ili što smatraju važnim u životu. Ili prevedeno na Hrvatski- ležati, piti kavu’ ići u ribe, teke u masline. Ali, nećeš majci! Švicarci su taj zavodljivi prijedlog odbili na referendumu! Vele, propali bi za ‘tri dana’. To nije realno! Odakle nama novci za to? - pitali su se bogati Švicarci. Koji znaju da novci ne padaju s neba.
Ima u nas novaca
Za razliku od ‘bogatih’ Hrvata koji se nikad ne pitaju odakle nama novci. Nego uvijek tvrde - novaca ima! Pa mi uvijek biramo političare koji daju i dijele. Ono malo što imamo. Odnosno, što nemamo, nego posuđujemo i dajemo nezarađeno. Mi takve volimo. A kad nestane, onda počnemo vikat - lopovi. Pa one koje smo do jučer obožavali, nismo rič dali reć protiv njih, sad bi ih najradije žive pojeli. Pa pogledajte Bandića! Pet puta su ga Zagrepčani birali, a sad se natječu u tome tko će prvi hraknuti na njega. Ili Sandera. Kad je taj dolazio u Šibenik, svi su stajali u stavu mirno, nisu disali dok su gledali u ‘Boga koji hoda’, padali pred njim ničice kao pred papom. Pokojnog Josu Broza, neću ni spominjati. Srića njegova što je umro na vrijeme, dok je još bilo novaca od kredita. Da nije, da je dočekao pad Berlinskog zida, prošao bi kao Čaušesku.
Evo, da vidimo tko će u nas sada, kada se naši političari spremaju za izbore, pitati ‘Pa dobro, gospodo, odakle nama novci za ovu najnoviju najavu da će se svima koji nikad nisu radili ili imaju do 15 godina staža isplatiti svaki mjesec nacionalna mirovina od 800 kuna?’ Svi mi znamo da tih novaca nema, jer mi nismo Švicarska, nemamo mi ni čokoladu, ni Milka kravicu, ni satove, ni banke. Da tih novaca ima, zar se ne bi već davno prije diga prosjek penzija ovih naših jadnih penzionera, od 2,5 tisuće kuna? Od kojih čak više od polovine prima penziju koja je i manja od tog prosjeka! Ma, kakvi, naše stranke, naši politčari se naprosto utrkuju koja će prije uvesti penziju za ove koji je nisu zarađivali. Obećavali su je i HDZ i SDP. Stranke za koje Hrvati većinski glasaju. Neće oni glasati za one stranke koje kažu da neće dati. A ne, za takve će glasati Švicarci!
Niko ne daje ništa
Jer, Švicarci za razliku od Hrvata znaju da država, odnosno političari koji to rade u njeno ime, a za naš račun, ne može ništa dati ako negdje prije toga nisu uzeli. A uzeli su svima nama, onima koji su je zaradili, ili našoj djeci i unucima koje će zadužiti, da bi dali nekim drugima, koji nisu zaradili, da bi ostali na vlasti. Riječ je o 20 tisuća ljudi, isto toliko glasova. To se zapravo zove populizam, jeftino skupljanje političkih poena, ali to ovdje prolazi. Ustrajno. Ovdje se one koji drugačije rade smatra budalama. Pa oni takvi i ispadaju. Jer, ako će najniža mirovina onog koji je zaista radio 15 godina biti svega 200 kuna više od onog koji nije radio niti sata, onda je poruka jasna - ovdje se kažnjavaju oni koji rade, u korist onih koji ne rade.
Uzima se onim koji su nešto uštedjeli da bi se dalo onima koji nisu uštedjeli ništa. Legalizira se onima koji su bespravno gradili, daju im se papiri i grade im se ceste, javna rasvjeta, struja za grijanje i voda za kupanje od doprinosa koje su uplatile one ‘pizde’ koje su gradile legalno, sa skupim dozvolama i plaćenim suglasnostima. Ili nisu gradile uopće, jer su poštivale propise.
Danas takvi, da se vratimo na početak, i sami sebe smatraju budalama jer vide kako njihovi susjedi, znanci, prijatelji i rodbina ne da nisu završili u ‘pržunu’ zato što su (g)radili mimo zakona, nego im se živo fućka zato kolika će im biti penzija budući da ionako ne žive od te ‘bijede’ nego od afitavanja ‘soba’ i ‘apartmanov’ u svojim davno legaliziranim kućama i vikendicama. Njih je njihova država, i ona onda i ova sada, nagradila. Zato i biraju uvijek nanovo one iste koji su im to omogućili. I čude se kako izabiru lopove. A tko će ti drugi dati ono što nisi zaradio?!