Treba li povećati plaće učiteljima? Naravno da treba. Pa ne možemo biti ‘zemlja znanja’ i istodobno imati potplaćene nastavnike i profesore, kadar u čijim je rukama naša budućnost, obrazovanje naše djece. Šibensko – kninska županija jedna je od onih u kojima je odziv na štrajk najveći, u njemu je skoro 70 posto zaposlenih u osnovnim i srednjim školama: 69,77 posto. Sad se, evo, javljuju i policajci, vide ljudi da je trenutak. U nas nikad nećeš dobit ništa ako mučiš i ako ne tražiš, pa evo i oni najavljuju štrajk. Vide da se narod solidarizirao s prosvjetarima, da će Vlada na kraju morati popustiti, pa stali i i oni u red. Treba li i njima dići plaće? Naravno da treba! Pa ne možeš očekivati od čovjeka da riskira život za par tisuća kuna. I njihov je posao težak i odgovoran, a podcijenjen. Kao i onaj medicinskih sestara i doktora.
Djece manje, učitelja više
A tek vatrogasaca. Malo smo ih sad u jesen, kad kiša pada, smetnuli s uma, ali ljeti, kad sve oko nas gori, onda ih zazivamo kao spasitelje jer ‘oni su naši heroji’. I njima treba dignuti plaće. Zapravo, treba plaće dignuti nama svima, jer svi mi kolektivno zaslužujemo bolje. I podcijenjeni smo. Na koncu konca, ako imamo europske cijene, bio bi red i da imamo europske plaće. Odakle novci? Ima novaca, samo ih treba dobro raspodijeliti. Ako Vlada nema 300 kuna za plaće prosvjetara, kako onda ima za 300 novih automobila, grme njihovi sindikalni lideri. Uz njih je javnost, društvene mreže, političke stranke, oporba, pa čak i one koje su na vlasti ili pri vlasti – ali se međusobno ne mogu podnijeti, poput Milana Bandića i HNS-a.
Kroz cijelu se tu dnevnu buku i kakofoniju teško vide i slabo dolaze do izražaja neke druge brojke. Koje kažu da se u posljednjih 16 godina broj nastavnika povećao za skoro 30 posto, a broj djece smanjio za 20 posto. Prije 16 godina u javnim osnovnim i srednjim školama bilo je 588.000 učenika uz 45.370 nastavnika zaposlenih na puno radno vrijeme, a trenutno je u tim školama oko 470.000 učenika, a 58.409 nastavnika.
Dakle, djece nema, ali radnih mjesta, makar i potplaćenih, ima. Vidimo mi to i na jednom našem šibenskom primjeru – na Veleučilištu je svake godine broj djece sve manji i manji. Zadnja je ‘dobra godina’ bila 2012. kada je u tri preddiplomska programa upisano 400 studenata. Danas je taj broj i više nego prepolovljen – lani ih je upisano 188, jednako kao i ove godine. No, dobro, znači li to da su ta naša djeca dobila kvalitetnije obrazovanje? Da smo naš obrazovni sustav uskladili s potrebama tržišta rada? Teško.
Naš školski sustav zapravo proizvodi, i to besplatno, radnike i stručnjake za Njemačku, Austriju i Irsku, u koje je u posljednjih nekoliko godina otišao dobar dio našeg radno sposobnog stanovništa, u prosjeku starog 33 godine. Dakle, u naponu snage. Procjenjuje se da je broj takvih od sto pa do čak nekoliko stotina tisuća, u pet ili šest godina. U Hrvatskoj ponovno, kao i u staroj Jugoslaviji, značajan izvor deviza postaju doznake iz ‘gastarbajta’. Koje rastu iz godine u godinu. Hrvati iz inozemstva poslali su prošle godine u Hrvatsku samo preko računa 15,7 milijardi kuna, što je za 900 milijuna više nego godinu ranije. Poslali su nam dvostruko više novaca nego što su prošle godine iznosile ukupne strane investicije u Hrvatsku. Sad to već iznosi 4,5 posto BDP-a. Samo u posljednje četiri godine doznake su iz inozemstva porasle za više od pola milijarde eura- 3,9 milijardi kuna!
Ideali su vječni
Ukratko, nije naš problem to što mi nemamo novaca, nego je naš problem to što mi radeći na ovakav način nećemo nikad imati ništa, osim nereda. Koji će finanirati, htjeli to ili ne, isti oni koji su od njega pobjegli. Socijalizam i Tito su šezdesetih godina Hrvatima i svima drugima iz bivše Jugoslavije podijelili pasoše kako bi im ovi zauzvrat, preko doznaka, financirali sustav koji ih nije mogao zaposliti i koji je bio financijski neodrživ. Dok je u isto vrijeme razorena i u ratu poražena, ratnim reparacijama opterećena Njemačka imala milijun slobodnih radnih mjesta, a nije imala radnike. Mi i danas, 50 godina poslije, imamo isti sustav. I istu političku elitu. Sustav koji je uvijek u svemu u manjku, sada čak i u broju djece, ali se uporno ne želi mijenjati. Unatoč tome što non-stop priča o reformama. Koje u Hrvatskoj, ajmo se više prestat lagat, nitko ne želi. Samo žele više novca. I glasovat će uporno za one za koje znaju da će im to omogućiti – ove koji se u nas redovno izmjenjuju na vlasti, bez obzira na konačan rezultat. Koji je ionako, jezikom naših navijačkih skupina rečeno, samo trend. A ideali su vječni!