Kad je u veljači sa Šubićevca krenula mala poplava izjava u stilu "Jurišamo na Prvu ligu", u ovoj sam kolumni uzvratio starom "bazom" Marka Slavice, jednog od najstarijih šibenskih nogometnih djelatnika: – Dobro je da idemo na prvo mjesto, tako ćemo sigurno izboriti opstanak!
Ta je izjava shvaćena kao sočna zezancija, ali sam zapravo mislio silno ozbiljno. U prvoligaški domet nogometaša Šibenika počeo sam debelo sumnjati još od posljednje jesenske utakmice, neovisno o pobjedi (2:1) u derbiju s Varaždincima. Unatoč porazu, gosti su ostavili dojam čvršće i zrelije momčadi, koja je pokleknula tek pred genijalnim potezima Luke Celića.
Pripremno razdoblje nije nimalo poljuljalo tu sumnju. Ni popunjavanjem igračke križaljke, ni igrama u prijateljskim provjerama. Trener Borimir Perković zvučao je neuvjerljivo, kad je tvrdio "kako rezultati pripremnih utakmica nemaju značenje, da su to samo provjere nekih njegovih zamisli".
Najavljeni juriš na Prvu ligu bio je, ruku na srce, nogometna utopija. S vratarom, koji se drži gol-linije kao slijepac bijelog štapa i obranom, koja je u proljeće startala bez ijedne pričuve, pa su svaki karton i ozljeda izazivali neprimjerene rotacije. Uostalom, puno govori drugoligaška statistika, koja otkriva da je šibenska obrana četvrta po neslavnoj bilanci primljenih pogodaka (43). Da nije puno bolji ni napad sugerira i negativna gol-razlika (39:43). Kao izravna posljedica proljetnog raspada sustava igre u odnosu na jesen, kad su Šibenčani plijenili prikazanim nogometom i – optimizmom.
Svojim čudnim taktičkim potezima Perković je prosto natjerao dio javnosti, pa i autora ovih redaka da "sjednu na leđa" iskusnom Kukecu. Završnica sezone otkrila je da je njegovo mjesto u (polu)špici, a ne u ulozi "klasičnog" veznog igrača, gdje ga je u prvim proljetnim utakmicama gurao trener. U tom smislu silno je indikativan prvi proljetni dvoboj s Novigradom (1:1) na Šubićevcu, kad je Perković pretumbao cijelu momčad. S ne baš funkcionalnim Kukecom i Alispahićem na poziciji "zadnjih veznih", umjesto da samo odredi izravnu zamjenu (Stanić ili Maleš) za požutjelog Pecolaja. A sličnu je grešku samo ponovio protiv Kustošije (2:3).
Ne može se do prvoligaškog statusa ni bez "pravog" napadača. Brekalu je, očito, "istekla garancija", a Prince je više jasna perspektiva nego "klasična špica".
Brzonogi Ganac Prince se pokazao i najboljim kadrovskim potezom stručnog stožera. I dobro je što se ustrajalo u forsiranju njega i Marka Bulata. Loše je što sličan tretman nisu imali Celić i Banić. O Španji da i ne govorim.
Stoga, ovog proljeća Šubićevac nije dobio ni ovce, ni novce. Izostala je dosljednost u orijentaciji na (domaće) mlade snage, a natjecateljski cilj nije ostvaren. Bodovi su, s izuzetkom remija u Velikoj Gorici i Dugopolju, osvajani samo u dvobojima s "davljenicima", što dodatno sugerira potpuni pad u prosječnost. Silno sam uvjeren da tako misli 90 posto navijača. Većina se slaže s odbjeglim Stipom Protegom, koji je na jednostavan način detektirao nesretnu kombinaciju bahatosti i nogometnog sljepila braće Bulat. A ta većina nije opozicija, već skup ojađenih zaljubljenika u šibenski nogomet.