Sportsku godinu, koja je na izmaku, pamtit ćemo i po imenovanju dvojice Šibenčana, Stipe Bralića i Marija Čalete za nove hrvatske izbornike u ženskoj košarci i ženskom vaterpolu. Obojica su startala više nego dobro. Čaleta je pobjedom nad Portugalom u matičnoj Crnici osigurao plasman na Europsko prvenstvo vaterpolistica, dok Stipu Bralića poslije vrijednih uspjeha hrvatskih košarkašica protiv Latvije(u gostima) i Njemačke (na hrvatskom parketu) dijele samo teorijske zapreke do sličnog uspjeha.
Bralić (po drugi put) i Čaleta su na taj način samo podgrijali priču o Šibeniku kao svojevrsnom inkubatoru hrvatskih izbornika. Pitanje je, zapravo, ima li ijedan grad slične veličine u Lijepoj našoj, koji se može pohvaliti da je hrvatskom sportu podario toliki broj državnih kormilara. Čaleta je na tragu Ivice Tucka i Ante Mile Nakića (u vaterpolu), Nevena Spahije i Aleksandra Petrovića (u muškoj košarci), Jakova Despota i Milivoja Boranića - Mite (u veslanju), Slavka Luštice (u nogometu), Nenada Amanovića i Anđe Jelavić (u ženskoj košarci)…
Bralić se, pak, samo vratio na poziciju, na kojoj je hrvatskoj ženskoj košarci prije nešto više godina donio veliku radost plasmanom na Olimpijske igre u Londonu. Svi spomenuti trenerski velikani, dakako, potenciraju priču o Šibeniku kao sportskom gradu. Storiju, temeljenu na sportašima visokih svjetskih dometa (Dražen Petrović, Perica Bukić, Danira Nakić, Dario Šarić…)
Skidanje glave
Nameće se, međutim, logična dvojba kako to da grad, koji je inkubator hrvatskih izbornika, u sva tri najpopularnija kluba (HNK Šibenik, Šibenka, VK Solaris) ima odreda furešte trenere!? Kod Krunoslava Rendulića i Joška Krekovića je sve kristalno jasno, no ne možemo pobjeći ni od tvrdnje da je Edi Dželalija, neovisno o jasno isticanim šibenskim korijenima, cijelu trenersku karijeru odradio praktički daleko od Baldekina.
U Crnici je bilo, što kriti, krzmanja oko trenera prve momčadi poslije prošlosezonskog neuspjeha u utrci za plasman u Regionalnoj ligi. No, ondašnji predsjednik Tomislav Cico Ninić je mudro prelomio sve dvojbe oko trenera, kad je shvatio da zreli šibenski kandidati za to mjesto Jure Marelja i Mate Zeljak nisu spremni na jasno „da“. Zato je dobro što je Splićanin Joško Kreković ostao u šibenskom sedlu, ostvarivši u novoj sezoni jednako pomake u igri momčadi, te pojedinačnom napretku igrača.
Nisu baš tako rijetko domaći treneri (Amanović, Matov, Šarin, Jurić) dobivali priliku u „muškom“ dijelu Baldekina. No, bilo je, nema sumnje, i njihovih brzopletih smjena, u koje, mirne duše, možemo ubrojiti i zadnje (ne baš argumentirano) „skidanje glave“ Mira Jurića, odanog vojnika Šibenke.
Na Šubićevcu je bilo još manje strpljenja za domaćeg trenera. Za Nikicu Cukrova, Željka Maretića, Stipu Kedžu, Zorana Slavicu… Ni blizu načina, na koji se, primjerice, toleriralo dojučerašnjeg trenera Borimira Perkovića.
Nisu rijetki šibenski prijatelji nogometa, koji tvrde da je šansu zaslužio i Armando Marenzi, sin pokojnog Damira, koji trenutačno uspješno vodi nogometaše Splita, a koji je prije 30 godina bio dio momčadi Šibenika, koja se borila za plasman u „onu“ Prvu ligu. Sa Slavenom Bilićem, Nikicom Cukrovom, aktualnim županom Goranom Paukom i drugim kvalitetnim nogometašima.
Ima, dakako, još šibenskih nogometnih trenera, koji vjeruju da su zaslužili šansu na Šubićevcu. No, za njih, kao i većinu drugih domaćih stručnjaka, itekako vrijedi misao europski priznatog Nevena Spahije: - Ako netko drži da zaista vrijedi, onda neka, kao i ja onomad, stavi torbu na leđa i krene u svijet. Tamo će vrlo brzo dobiti odgovor koliki su mu stvarni dometi!