U nas se jedno govori, a drugo radi. Priča se ono što mi mislimo da bismo trebali pričati i što mislimo da bi drugi htjeli čuti, a radi se ono što se mora i od čega se ima koristi. Kako narod, tako i vlast i oporba. Sve je to, kako je ono svojedobno duhovito rekao naš šibenski odvjetnik i wanabee predsjednički kandidat Ivan Rude, ista kokoš izlegla. Pa se mi onda čudimo pa kako to. Netko nas sabotira, i protiv nas lobira, što bi rekao Vojko V.? Na jeziku svi upiru za proizvodnju, održivu industriju, a ona sve jadnija i lošija. Osim ako ne dođu Slovenci, pa oni ljudi nešto u tom smislu organiziraju na našim ruševinama, u TLM -u i "Remontu", odnosno "Impolu" i "Iskri". I to je jedino čime se mi bavimo – tramak nekretninama, praznim halama, brdima, hektarima. Zaklinjemo se u poljoprivredu, OPG-ove na vlastitoj djedovini, a onda ih, zajedno s roh-bau objektima i bazenima, s reprezentativnim pogledom na grad Šibenik, otvoreno more i otočje Kornate, oglašavamo na prodaju! For sale! Cijena – sitnica! Par milijuna kuna. A kad to spremimo "u žepeka", onda ćemo podignuti – spomenik motiki! Da nam dica barem znaju kako je izgledala.

Parolama nitko ne vjeruje

I što se više u nas govori kontra te "rasprodaje prostora", "krčmljenja djedovine", pretvaranja gradova "u spavaonice", a autohtonih mjesta uz more u puke ekstenzije apartmanskih naselja, to se više na tome radi. Iz popisa u popis, iz godine u godinu, nas je sve manje, ali je stanova i kuća, nekretnina, sve više i više. Toliko ih je da bi svaki stanovnik Šibensko-kninske županije mogao sam živjeti u svom vlastitu stanu. Bilo nas je prije deset godina tek koju stotinu manje od 110.000, a sada nas ima manje od 97.000. I dok se broj stanovnika smanjio za 12 posto, broj stanova se povećao – također za 12 posto. Danas imamo 103.000 stanova, a imali smo ih 92.000 prije deset godina. Kako, zašto, kad su svi protiv toga? Mo'š mislit što su protiv. A sve vlasti do sada, naročito po općinama i gradovima uz more, stalno šire građevinske zone, leva-leva. I sva se priča o lokalnoj samoupravi na to i svodi. A o porezu na nekretnine ne daju ni zucnuti, kao ni država, nego su gradnju još i ohrabrivale mukti legalizacijom, tako da su Hrvati masovno ulagali u nekretnine. Tako se kod nas štedjelo. Umjesto u dionice i tržište kapitala, ulagalo se u kašune. I to se, kako vidimo, bjesomučno nastavlja i dalje. Jer se isplati. Parolama – kojima nitko ne vjeruje – usprkos. I političkim frazama koje su jedno, a život nešto sasvim dugo.

Naše valjaonice i presaonice

Na vlast se kod nas, među ostalim, dolazi s idejom i parolom kako u županijskim službama ima na desetke, ako ne i stotine manje-više nepotrebnih činovnika, u socijalizmu se govorilo birokrata, a danas uhljeba, koji ništa ne rade i samo proizvode štetu, i kako će – oni, nova vlast, čim dođu to sve očistiti cakum-pakum. I od onda ne prođe ni šest mjeseci, a "nova vlast", odnosno župan Marko Jelić, zaključuje ovih dana – što? Da mu za županijske službe fali prostora. Dakle, nakon što se šest mjeseci koalicijska vlast bavila sama sobom, sad će se, kad je, s izglasavanjem proračuna, kupila teke mira, baviti – nekretninama. Malo će se "đorati", odnosno "čenđati" s "Adrialom" – oni bi njima mogli dati zgradu Županije na rivi, a oni Županiji prostor bivšeg TLM-a na Ražinama. Moguće su i neke druge kombinacije, jer sada više nema viška ljudi u Županiji, nego je – manjak prostora. Tako to ide u nas – Slovenci na Ražinama šire tvornicu, a Hrvati administraciju. To su naše valjaonice i presaonice. Kud one prođu, tu trava ne raste!