Zadnjih se dana ponovno gradom vrti ista, stara, zavodljiva ideja – a zašto "Zeleni grad" umjesto skupog koncesionara ne bi održavao javnu rasvjetu, kao što "Parkovi i nasadi" održavaju splitsku?
Zavrtjela se i na stranicama naših novina, i mora se priznati da lijepo zvuči. Naime, sadašnji trošak održavanja javne rasvjete sada iznosi 15,3 milijuna kuna, koliko grad plaća privatniku, "Pectusu". Kako se mi uvijek najbolje razumijemo u tuđi posao, većina je nas zaključila kako je to "puno i previše". A to je zato što se tute "netko ugradio". Ili zato što privatnik dere profit.
U slučaju da javnu rasvjetu preuzme "Zeleni grad", tada bi se ta gradska komunalna tvrtka mogla posvetiti isključivo održavanju, a ne stjecanju profita. Dobit bi bila višestruka, jer kako mnogi Šibenčani misle, sada imamo lošu uslugu, spore intervencije na pritužbe građana, a sve to Grad jako puno košta.
Dobro zvuči...
Zvuči stvarno dobro. Problem je samo što kao i svaka bajka o zločestim privatnicima, koji gledaju samo profit, i ona o gradskim komunalnim poduzećima koji javne poslove obavljaju skoro pa mukti ne odgovara baš istini. Ukratko, da vas ne davim brojevima, ja ću vas samo pozvati na stari pazar, pa da vidite onaj oleandar u pitaru, na starom pazaru. Dakle, oleandar je afrička biljka, koja živi u suhim riječnim koritima, takozvanim vadima, i može mjesecima izdržati bez vode.
Priroda ju je tako dizajnirala da je praktički neuništiva. Evolucija ju je naučila da se napije kad stigne sezona kiša, a onda se strpi dok traje suša, i da se snalazi kako zna i umije razgranatim korijenovim sustavom, koji joj služi kao rezerva. Otrovna je, pa je ništa ne grize, i ne jede, nema prirodnog neprijatelja, pa je opstala ne samo u prirodi, nego i u brojnim šibenskim dvorištima desetljećima, makar nitko o njoj ne vodi računa. A zamalo ju je - tu i takvu - neuništivu k vragu dala (ne)briga našeg gradskog komunalnog poduzeća!
Kako je napisala moja kolegica Marija Lončar prije neki dan, taj je nesretni oleandar, koji u prirodi može izdržati svašta, zamalo zaglavio prije neki dan od suše, skljunio se jadan kao tužna vrba, jer ga nitko nije danima i mjesecima, u njegovu kamenom koritu na starom pazaru, zalio.
Koritu koje su Šibenčani prozvali najskupljim pitarom na svijetu. A koji je nastao tako što bivše šibensko gradsko komunalni poduzeće "Zelenilo" nije nikako uspijevalo održavati ni servisirati fontanu koja se u njoj nalazila. Čak ni uz pomoć drugog gradskog komunalnog poduzeća - "Vodovoda i odvodnje".
Romantični ugođaj
Nikako nisu uspijevali naštelati pumpu! Ili nije štricala nikako ili je štricala previše, zalijevajući prolaznike. Što je znalo biti gadno, osobito po buri, kada je ledilo. Pa su se onda u "Zelenom gradu", do kojeg je došlo do fuzijom "Čistoće" i "Zelenila", u suradnji s gradskim komunalnim odjelom, domislili, kao u "Profesoru Baltazaru", kako će problem riješiti. Lako! Napravit će od fontane pitar.
Rezultat vidimo! I sad bismo mi trebali vjerovati da će oni kojima je umalo uvenuo oleandar - što bi da se dogodilo bio podatak za Guinnessovu knjigu rekorda, koji bi u Šibenik, grad Roberta Visiania, doveo doktore botanike da vide kako im je to, na koji način, i poslije kojeg vremena, uspjelo - održavati javnu rasvjetu? Mo‘š mislit! Kojeg bi se mi mraka s našim meštrima za sve nauživali! I onda bi nam još tumačili kako je tako lipše i romantičnije! A o ekologiji da se i ne govori. A tek o uštedama! Ustvari, najjeftinije bi bilo da ne gori nikako!