Dočin Dobra Parona na spomen nekoga političara počne trepćati okicaman i namištati frizuricu iza uva, nježine najdraže mušterije znadu da je rič o gazdaričinon ljubimcu, pravomen muškardinu kakvi su jon jedino usrid srca.
Mačo men šalje pusice
Recimo, prema kriterijiman dobre stend ap komedije, nježin Zoki Milanče, šta je pravo ime prisidnika Zorana Milanovića, u skladu s njegovin glavnin zanimanjen estradnoga zabavljača – šije i jednoga Džoa Bajdena, svoga američkoga kolegu.
– Jo, kako on lipo šalje pusice grčkin fiškaliman i zaziva da Rvaska, u najboljoj tradiciji omiških gusara i senjskih uskoka, za odmazdu šta našu dicu držu u pržunu, ujiti tri grčke posade s nekoga trgovačkoga broda. Pa da vidiš, drug moj, čija mater crnu vunu prede! – skroz je Milanče s nogu oborija dobru i poštenu gazdaricu, na šta ona trepće li trepće okicaman sve u šešnajst.
– I ne zaboravite, jedino mačo men more slati pusice drugin muškarciman! – poučava ona svoje abonente u betulici.
– Pa je, u pravu ste – komentira El Tigre.
– Međutin, pusice Zoki more diliti jedino izdaljega. Zamislite da se taki stvarno poljubu, pa in se dlake zamrsu! – pogleda ju je nevino, na šta mu je odbrusila da je njegova prispodoba gadljiva i potpuno neprimjerena složenomen trenutku međunarodnih odnosa sa Grčkon.
Priključija se Bili Smo Uskoro, odobravajući mišljenje Dobre Parone da je Milanče u stend apu bez premca jači od barba Bajdena.
– Džo se nekada pogubi, odluta u misliman, pa ne zna di je doša. U Minesoti, rečemo, pozdravi birače iz Nju Meksika oli Nevade i tako dalje. Međutin, naš je Milanče nepogrešiv, vaik zna di je i šta komen triba reći, jasno je iz njegovih izjava. Sićate se šta je reka kada je bija premijer i posjetija Gunju, satranu poplavon? Stradalnici su se skupili oko njega pogledavajući ga ka u blaženo ufanje, a on ih je, pun sućuti, uvjerava da najbolje znade kako in je priteško s vodon do grla, jerbo je njemu, nema puno, pukla vodovodna cijev u kužini. Znade on dobro kakva je muka poplava i kako je teško izaći na kraj sa meštriman.
– Vidite kako ste došli na moje! – uskliknila je ona i onda in, sva ushićena, pročitala sa mobitela da graske vlasti Rima u Fontani di Trevi svaki dan skupu tri ijade eura munite koju turisti bacaju u vašku ne bi li in se ispunila želja da se jopeta vratu u vječni Rim.
– Godišnje, oto je oko dva mijuna eura! Koji biznis, a nit ora nit kopa – komentira ona, sve jon okice sjaju. – Bil meni naš poteštat Željko Burić dozvolija da otvorin jednu taku, privatnu fontanu!? – oprezno je upitala svoje mušterije za komentar poduzetničke ideje.
Najezda gostiju
– Apage! – brzo se prekrstija El Tigre. Ostav’te se fontana, molin vas, u šibenskin ionako jedva restu oleandri! Ol ne vidite da je Rim i cilu Italiju stiglo prokletstvo, jerbo se turisti vraćaju, svake godine u sve većen broju. Sve puca pod njiovin pritiskom, čak se veru po stinama Fontane di Trevi, svitskog kulturnoga spomenika, ne bi li nalili vode u bocu, pa sada turizam triba škopiti. Ako ne, sve će otići u lagum pod najezdon gostiju!
– A šta mislite, ako mi biskup Rogić dozvoli da za reklamu svoga bufetića obisin svoj prštut o vrv koplja svetoga Mijovila na katedrali i koji ga turist skine, njegov je!? Bi li tako privukla kvalitetne goste!? – ne da se Dobra Parona.
– Ne bi, ali bi sasvin sigurno privukli HGSS–ovce – glasija je odgovor.